Ono što se na današnji dan prije točno četrdeset godina odigralo u Skoplju, teško da bi se moglo nazvati nogometnom utakmicom. To je bila, bez ikakva pretjerivanja, prava ulična tučnjava. Mi smo bili prvi na tablici, a Vardar, kojemu bodovi iz te utakmice nisu ništa značili, bio je Zvezdina posljednja šansa da nas zaustavi.
Bilo je oko 10.000 DEM
Iz Beograda je stoga stigla "crna torba" u kojoj je, kako se tada spominjalo, bilo oko 10.000 DEM, što je onda bio golem novac. Nogometaši Vardara trebali su podijeliti tu lovu ako nas pobijede, a osim toga, njihov srednji branič Zoran Banković trebao se sljedeće sezone preseliti u Beograd, u Zvezdu, ali pod jednim uvjetom: da dobro igra protiv Dinama! A dobro igrati protiv Dinama, kako ću vrlo brzo shvatiti, u Skoplju je značilo da nekoga od mojih sinova pošalje u bolnicu…
Na terenu je, dakle, sve bilo spremno za rat, i to ne nužno onaj viteški za svaku loptu kako to u nogometu često biva, već pravi rat u kojemu se ne biraju sredstva.
Srpski novinari pisali su kasnije da je to bila nogometna TV bruka, a za tog centarhalfa Bankovića, koji je i inače slovio kao jedan od najvećih mesara te lige, radioreporter Ivo Tomić rekao je da bi umjesto broja na leđima morao nositi znak opasnosti. Prije utakmice, međutim, prišao mi je naš tadašnji direktor Zorislav Srebrić i rekao: "Šefe, ovi nam žele pustiti utakmicu!".
Nisam bio baš toliko naivan da bih u to povjerovao već sam odmah shvatio da nam pripremaju nešto opasno. Bila je to, naime, njihova varka kako bismo se mi opustili. Srebrić je ipak fini gospodin pa su mu te uličarske fore strane, ali kako sam ja davnih dana prošao čaršiju, a s ovakvim razbojnicima sam se morao nositi od najmanjih nogu, takvo što nisam mogao popušiti. Pogotovo to nisam mogao popušiti tijekom tako bespoštedne borbe za nešto tako važno kao što je naslov prvaka.
Potvrdu toga dobio sam vrlo brzo kada mi je prije početnog udarca prišao jedan mladi dečko, rezervni igrač Vardara, čijeg sam oca nekoliko godina prije zaposlio u Švicarskoj, a on mi je prišapnuo: "Ćiro, ovi moji će vas danas pobiti!". Rekao mi je da su se na momčadskom sastanku dogovorili da nas toliko tuku dok nam ne polome sve kosti ili da nas barem, ako nas ne uspiju baš fizički paralizirati, toliko isprovociraju da ćemo im jednostavno morati uzvratiti, pa da onda dođe do prekida utakmice nakon kojega bi se za zelenim stolom registrirala pobjeda domaćina od 3:0.
Iskreno govoreći, ne znam kada mi se netko više odužio od svih onih koje sam tijekom svoga života pomogao zaposliti, a bilo ih je popriličan broj. Odmah sam pozvao igrače, sve im objasnio i naredio im da nema povlačenja ni nasjedanja na provokacije. Primajte šamare, rekao sam im, ali zabijajte golove! "Handžar u usta ili vas neće biti!", naredio sam. Tukli su nas od prve minute, ne sjećam se da smo ikada dobili takve batine. Cicu moga su na samom početku krvnički opalili nogom u rebra dok je ležao na travnjaku, a kasnije su ga toliko izgrebli noktima po licu da je za sljedeću utakmicu, kako se našalio Čačković, bio oslobođen momčadskog fotografiranja. "Ni mama te nije toliko istukla kao ovi danas!", rekao mu je Đemo poslije utakmice.
Grnčarov je Paniću silom otkinuo lančić s vrata, a Banković je, želeći se posebno dokazati svojim budućim poslodavcima, u stanci pred svlačionicama fizički nasrnuo na naše igrače. Tijekom cijele utakmice bilo je bezbroj verbalnih i fizičkih obračuna, na tartan-stazi i šakačkih, a čak su i domaći zajapureni redari napadali našu klupu. U jednom trenutku, Milan Ćalasan, sjećam se toga vrlo živo, fizički se sukobio s nekima od redara.
"Ubijte ih!", vikalo je desetak tisuća gledatelja na Gradskom vrtu. "Smrvite ih!"
U jednom trenutku krenuo sam prema njihovoj klupi, a jedan od redara me zaustavio i opsovao mi majku. Odmah sam mu rukom odgurnuo glavu tako silovito da sam pomislio da će mu otpasti, a razbacao sam i sve ostale koji su pritrčali da mu pomognu. Jedan makedonski politički dužnosnik dao je u tom trenutku nalog da me se uhapsi.
"Ako se ovaj s bijelim šalom još jedanput pomakne", rekao je tada, a meni je to kasnije prenio moj dobar prijatelj i poznati sudac Gugulović koji je sjedio do njega na tribinama, "uhapsite ga odmah!". Jedan milicajac došao mi je reći da ima nalog da me uhapsi, a ja sam i njega poslao u onu stvar. Mislili su da će nas grubošću i ratničkim startovima uplašiti, ali mi smo im pokazali zube pa su i oni shvatili da purgeri, osim što igraju najljepše u ligi, nisu ni takve mimoze za kakve su nas možda prije toga gostovanja smatrali. "Izbacite ga van!", dovikivali su iz publike milicionaru, a on se, nemoćan, okrenuo prema tribini i šireći ruke zavapio: "Izbacite ga vi ako možete!"
Na svu sreću, utakmica je bila televizijski prenošena pa je cijela država to mogla vidjeti, a snimak se, vjerujem, i sada negdje može naći da se i sami uvjerite u istinitost mojih riječi. Bila je to, bez pretjerivanja, najmučnija utakmica u kojoj sam sudjelovao. Kako su nas na terenu žestoko tukli po nogama, moji sinovi su sva tri pogotka postigli glavom. Cerinov rani gol, Zajecovi nezadrživi slalomi, Hadžićeva hladnokrvnost i još dva pogotka, jedan Cicin te još jedan Krepin, umirili su domaćina pa se u nastavku posve predao.
Glava na koju ovdje mislim kada kažem da je bila ključna za našu pobjedu, da pojasnim i to, nije samo ona lijepa Cerinova i još ljepša Cicina koje su ugurale te tri lopte u mrežu, već psihološko stanje cijele naše momčadi koje nije dopustilo da nasjednemo na njihove provokacije i tako ugrozimo svoj šampionski put.
Protutnjali smo, dakle, Skopljem s tri gola prednosti iako je Vardar u proljetnoj polusezoni, sve do te utakmice, imao maksimalan učinak na svom terenu, pobijedio je u svakoj utakmici. Moji su mu sinovi, kao i mnogim drugim momčadima te sezone, stali na kraj! Kada sam na kraju utakmice izlazio s travnjaka, pamtit ću to do kraja života, kamenje mi je letjelo oko glave. Mogli su me ubiti, a ja sam samo marširao i nisam se obazirao ni na koga. Kada je publika vidjela da se ne bojim, ustala je i cijeli stadion mi je oduševljeno zapljeskao.
Igrači su pravi heroji
Ja sam zastao, okrenuo se još jedanput prema tribini s koje je letjelo kamenje i poručio im da ih tjeram u tri p…. materine. I njih i onu "crnu torbu" s deset tisuća maraka. To nije bio nogomet, ponavljam još jedanput, već obična ulična makljaža u kojoj smo, eto, ipak uspjeli izboriti pobjedu, ali daleko od toga da smo pritom uživali.
U svlačionici sam igračima čestitao na borbi i nazvao ih herojima. Nisu upali u stupicu koju su nam suparnici pripremili i zbog toga sam se njima posebno ponosio. Iako tada još nismo i teoretski bili prvaci, utakmica u Skoplju, osjećao sam to, bila je prekretnica. Zbog nevremena u Skoplju let nam je malo kasnio, ali kada smo se napokon ukrcali u avion za Zagreb napravili smo takvu proslavu da su ostali putnici, piloti i kabinsko osoblje pomislili da smo već osvojili prvenstvo.
Bili smo, naime, osam tisuća metara iznad zemlje, ali još važnije - šest bodova iznad Zvezde! Naslov prvaka, uz samo 24 godine kašnjenja, napokon slijeće u Zagreb…
