Maksimirski stadion u Zagrebu otvoren je točno na današnji dan. Igralište je na lokaciji današnjeg stadiona podignuto još 1912. godine. Na mjestu kukuruzišta sagrađeno je ono veličine 110x70 metara, uz rekreacijsku zonu s atletskom stazom, dva igrališta za tenis i drvenim natkrivenim tribinama za 1090 gledatelja. Uredili su ga čelnici Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK), nakon što su od nadbiskupa Antuna Bauera dobili zemljište u povoljan zakup na šest godina. Nogometni klub Građanski, kojeg je NK Dinamo sljednik, u to doba nije imao vlastiti “dom”. Prvi trening odradili su na igralištu na Tuškancu, i to godinu dana prije izgradnje HAŠK-ova “stadiona”.
Gradio se 23 godine
Zbog velikih sportskih uspjeha koje Građanski postiže s godinama uprava kluba odlučuje se zadužiti kako bi sagradili vlastito igralište. Čine to na zemljištu u Koturaškoj, na mjestu današnje zgrade HEP-a, a novoizgrađeno igralište 19. listopada 1924. otvara predsjednik HSS-a Stjepan Radić. Na svoju će današnju adresu u Maksimiru igrači Građanskog preseliti 1948. godine, i to ne više pod tim imenom, već kao Dinamo. Završetkom Drugog svjetskog rata i uspostavom nove države Građanski je raspušten, a sva imovina oduzeta. Te 1945. godine najpoznatiji predratni zagrebački nogometni klub mijenja ime u Dinamo, a tri godine kasnije sele se na Maksimir jer je ukinut i matični klub tog igrališta – HAŠK.
– U Dinamo prelazi trener i dvanaest igrača Građanskog, “nasljeđuju” čak i navijače, tzv. Purgere, koji istim žarom prate njihove utakmice – govori Antonio Jurčev, autor monografije o povijesti maksimirskih naselja “Od Željezničke kolonije do Ravnica”. Maksimirski stadion Dinamova je “kuća”, dakle, postao tek 37 godina od osnutka. Maksimirski stadion “upao” im je taman u vrijeme dok su tražili novu lokaciju jer je igralište u Koturaškoj postalo neadekvatno.
– Maksimir je odlična lokacija jer je to naselje kolijevka zagrebačkog sporta. Na obližnjem jezeru u parku bilo je i prvo klizalište u gradu, tamo je 1923. odigrana i prva vaterpolska utakmica, bili su tamo i golf-tereni. Odmah preko puta parka postojalo je i drveno biciklističko trkalište-velodrom, ali i Sokolski stadion – govori Antonio Jurčev dodavši da bi bila šteta da se ta tradicija prekine. I prije nego se današnji stadion izgradio razmatrala se druga lokacija nešto niže od sadašnje.
– Trebao je biti između ulice Svetice i tadašnje Jakićeve, žile kucavice naselja, popularno zvane i Korzo. U današnjim omjerima to bi bilo otprilike na mjestu bazena Svetice – kaže Jurčev. No i od toga se odustalo zbog neriješenih imovinskih odnosa.
– Trenutačni prostor bio je ujedno i najlošije i najnepovoljnije urbanističko rješenje jer je igralište bilo okruženo ogradama, susjednim zgradama i ulicama, stoga je svaki daljnji građevinski zahvat nužno zadirao u okolne građevine i tuđa zemljišta – kaže Jurčev.
Već 1946. godine na stadionu je uređeno novo travnato nogometno igralište i 400 metara duga kružna atletska staza, a oko cijelog igrališta podignuta je visoka drvena ograda. Ta se godina smatra početkom izgradnje stadiona, a da bi dobio današnji izgled, trebalo je nekoliko faza i čak – 23 godine. Intenzivni radovi na izgradnji tribina počeli su 1953. Prvo je podignuta zapadna, pa sjeverna, potom istočna, da bi južna tribina bila dovršena 1969. godine. Djelo arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta te konstruktora Eugena Erlicha rekonstruirano je za Univerzijadu 1987. godine, iako ne u potpunosti, a s radovima se počelo i dvijetisućetih, no ni tada nisu dovršeni.
