Luki Modriću danas se gotovo sve zna, kad je netko tako planetarno poznat onda ga se “skenira” od stoljeća sedmog. O njegovim današnjim igrama napisali smo tone hvalospjeva jer dečko ih je i zaslužio.
Tko bi mogao očekivati da će taj mali plavi dečko koji je morao pobjeći sa svojom obitelji iz zadarskog zaleđa zbog rata napraviti takvu karijeru.
Sve je počelo u Zadru, u izbjegličkom hotelu.
Hajduk ga nije ‘vidio’
– Zapravo mi je nevjerojatno da se svega toga sjećam kao da je bilo jučer, a kolike su godine već prošle. Te 1991., u kolovozu, Luka je sa svojom obitelji iz Zatona Obrovačkog zbog rata došao u Zadar. Tada je hotel “Kolovare”, kao i svi zadarski hoteli, bio namijenjen izbjeglicama. I kako su stalno u Zadru bile uzbune, nisu baš izlazili, djeca su se igrala u hotelu pred recepcijom. I nazvao me moj prijatelj Pernar, tadašnji direktor hotela “Kolovare”, da dođem vidjeti jednog malog. I nije mi bilo teško, došao sam ga gledati – prisjetio se Josip Bajlo koji je tada bio sportski direktor Zadra, a to je i danas.
Kakav je Luka bio tada?
– Dinamičan, hiperaktivan. Gurali su nekakvu lopticu u hotelu i onda sam potražio Lukina oca Stipu i predložio mu da mali dođe u našu nogometnu školu. Nakon dva mjeseca, odlučili su da će doći, prvi trener bio mu je Davorin Matošević. A nije im bilo lako, na Zadar je dnevno padalo 300-400 raketa, a Višnjik je od hotela udaljen oko četiri kilometra, trebalo je to za vijeme rata prelaziti. Uz to su svi imali i ružna sjećanja na ubijenog Lukina djeda. No, na kraju je došao, a onda su se preselili u hotel “Iž” koji je bio 200 metara od našeg terena u Višnjiku. I bilo mu je lakše. I tada je Luka bio uzor svima, pa i starijima. Nisam ja bio vidovit da bih rekao da će od njega 100 posto biti veliki igrač, ali je pokazao kvalitetu i zaslužio da mu se posveti pažnja – kaže Bajlo.
No, kako to da je Luka onda 2000. godine otišao? Koliko znamo, vi ste mu potpisali ispisnicu.
– Da, ja sam mu potpisao ispisnicu. Te 2000. godine, kad je Luki bilo 14 godina, tadašnji gazda kluba Ante Jurjević rekao mi je da mu dam ispisnicu i da Luka ide u Dinamo. Nisam bio za taj potez, ali što možeš kad ti gazda kaže, vežeš magare gdje ti gazda kaže.
No, kako to da nije otišao u puno bliži Hajduk?
– Valjda ga nisu “vidjeli”. A imali su ga gdje vidjeti, stalno smo se sretali na županijskim natjecanjima, bilo je na tim utakmicama puno ljudi iz Hajduka, bio im je na tanjuru. No, Luka je otišao u Dinamo, dalje svi znamo kako je to išlo i dokle je došao, sve što mu se sad događa, sve te nagrade on je zaslužio – zaključio je Josip Bajlo.
I došao je Luka u Maksimir, sam, bez obitelji. Prvo je spavao na stadionu, ondje su imali sobe za mlade igrače koji nisu iz Zagreba. Kasnije su mu, zajedno s još nekoliko igrača, iznajmili stan blizu stadiona. A u Maksimiru su ga dočekali novi izazovi i novi treneri. –
Došao je k meni, treneri smo mu bili Stjepan Deverić i ja, Štef je vodio prvu, a ja drugu juniorsku momčad, igrao je kod obojice – rekao nam je Vinko Šaka koji je tada radio u omladinskoj školi plavih. I dobro se sjeća Luke iz tih dana.
Šaka: Luka je i danas isti
– Luka vam je tada bio isti kakav je i danas. I zato se veselim svim tim njegovim nagradama, priznanjima i rezultatima. I sad kad je bio s reprezentacijom u Zagrebu to sam i rekao: Drago mi je, Luka, što ti se sve to događa baš zato što si ostao isti kao iz dječačkih dana.
Šaka kaže da je Luka imao i sreće, nije u tim mlađim, razvojnim danima bio ozlijeđen.
– Ono što je važno, nikad mu ništa nije bilo teško, nikad nije rekao da nešto ne može. A igrački, on je već prije primanja lopte imao ideju i rješenje da čudesno izlazi iz driblinga. Ma to nije naučio, to je dobio rođenjem. I ne mogu vam opisati kako sam se osjećao kad sam uživo u Rusiji na SP-u gledao Luku, Lovrena i Ćorluku s kojima sam radio, bilo mi je puno srce. Pokazao sam Luki jednu staru sliku i odmah je rekao: “To je kad smo Interu dali devet komada” – rekao je Vinko Šaka.
