Dirljiva životna priča zvijezde Lokomotive i novoga Dinamova pojačanja, simpatičnog 21-godišnjeg Kosovara Lirima Kastratija, neobično podsjeća na trnovit put donedavno najboljega svjetskoga nogometaša Luke Modrića.
Kastrati je iz maloga mjesta Hogosht, u okolici gradića Kamenice, i s ponosom se prisjeća teškoga djetinjstva, dana kada je o karijeri profesionalnoga nogometaša mogao samo sanjati.
– Da, znam da je Luka Modrić kao dječak čuvao koze, a ja s ponosom mogu reći da sam u okolici svoga sela čuvao krave. Svakoga dana ustajao sam u zoru i sa svojih 12 krava odlazio na obližnje livade i u šume. Moja obitelj i danas se bavi proizvodnjom mlijeka i mliječnih proizvoda, pa i danas kada dođem na Kosovo, rado uzmem stado krava i idem s njima u šetnju. Uopće se toga ne sramim, i uvijek rado o tome govorim – priča Kastrati na tečnom hrvatskom.
Kako je takav život izgledao iz perspektive jednoga kosovskoga dječaka? Usput, zar ste znali imena svih 12 krava?
– Naravno. Lara, Mshtera... eh, sada ih se više ne mogu svih sjetiti. A kako je izgledalo? Doveo sam ih na ispašu i, dok su one pasle, ja sam okolo trčao. Pa nisam cijeli dan sjedio uz njih. Svaka krava imala je zvono oko vrata i stalno sam ih držao na oku.
Imao susrete s vukovima
Je li bilo opasnih situacija?
– Mislite na vukove? Da, imao sam nekoliko bliskih susreta s njima, ali imao sam uza sebe dva psa, oba veličine kao tri vuka. To je kao da sam imao 10 tjelesnih čuvara, tako da nisam nikada imao straha. Tako sam kao dječak istodobno čuvao krave i igrao nogomet u lokalnom klubu KF Kika. Ali, to je bilo bez treninga, onako iz zabave okupljali smo se samo na utakmicama. Potom sam igrao i za Kamenicu tri godine, dok me nije zapazio Arsenal iz Prištine – prisjeća se Kastrati i nastavlja:
– Svakoga dana morao sam putovati iz Kamenice u Prištinu, tri sata autobusom. Kako je postojala samo jedna autobusna linija, morao sam izostajati iz škole sa zadnja dva sata. A kada sam u Prištini završio s treningom, nisam imao novca za taksi pa sam morao trčati do autobusnog kolodvora da bih ulovio zadnji autobus. Tako sam dnevno šest-sedam sati provodio u autobusu.
Ključni detalj Kastratijeve karijere bio je poziv Shkendije iz Tirane, kada je imao 15 godina.
– Došao sam tamo na probu zajedno s još tristo dječaka. Testirali su nas tri dana; brzinu, tehniku, skočnost, ima puno elemenata, i osvojio sam 98 bodova te bio drugi najbolji u tim testovima. Tada sam se zarekao da će nogomet biti moj život i da više nikada neću morati tražiti novac od oca – ističe Kastrati.
Jeste li zvijezda u svome selu?
– To je malo mjesto, u kojemu se svi poznaju, svi su kao jedna obitelj. Kada Lokomotiva igra, utakmice se gledaju na projektoru, skupi se 300 ljudi, svi navijaju za mene. Podijelio sam tamo bar sedamdeset dresova, i tim ljudima nikada se neću moći odužiti za sve što su za mene napravili. Kada sam bio dijete, znali su skupljati novac da imam za autobus; netko je dao euro, netko dva, netko pet... Vjerujte, i da igram za Real Madrid, uvijek ću im se vraćati i provoditi vrijeme s njima, i uvijek ću biti onaj isti Lirim koji je u svom selu čuvao krave.
Kakav je danas odnos s ocem Mentorom?
– Stalno smo u kontaktu, slušam ga, uvijek će mi biti autoritet iako mi ponekad njegove kritike baš i ne pašu. Kada sam na utakmici protiv Slavena Belupa zabio tri komada, kao najmlađi igrač koji je to ostvario u Prvoj HNL, bio sam presretan i jedva sam čekao da mu se javim, a on mi je prijekorno kazao: ‘Što se smiješ? Zabio si tri, a znaš li da si trebao zabiti – pet?’ Takav je tata, uvijek misli da mogu bolje – kaže Lirim.
Mladi Kosovar došao je u Lokomotivu u ljeto 2017. godine, kao 18-godišnjak. Priznaje da se do tada nije susreo s ozbiljnim profesionalnim zahtjevima.
– Ne mogu vam uopće usporediti kako sam trenirao u Albaniji s ovim kako se radi na Kajzerici. Kada sam došao, nisam imao tri mjeseca pravo igrati i stoga sam se posvetio treninzima. Trenirao sam dva puta dnevno s trenerom Prengom na igralištu, a još tri puta dnevno išao sam u teretanu. Čak i u tri ujutro, ni to mi nije bilo teško! Znate, bio sam ‘gladan’, nevjerojatno željan rada i dokazivanja, pa i danas radim individualno s trenerom Vladom Majićem. Radimo na svemu; tehnici šuta, centaršuta, realizaciji, stalno se unapređujem. U tom smislu uzor mi je Cristiano Ronaldo, jer je najveći nogometni radnik.
Najbrži ste nogometaš Hrvatske lige. Koju ste najveću brzinu postigli?
– Na utakmici sa Slavenom Belupom, kada smo pobijedili 6:1, trčao sam 36,36 km/h. Negdje sam pročitao da je najveću brzinu postigao Gareth Bale, 36.57 km/h...
Kakav je odnos s trenerom Goranom Tomićem?
– Ma nemam riječi kojima bih opisao kako je to dobar čovjek i trener. Pazite, ja 26 utakmica u nizu nisam postigao pogodak, bio sam ljutit na sebe, stalno neraspoložen, a Tomić je uvijek imao riječi utjehe, ohrabrenja i motivacije. Znao mi je reći: ‘Ne budi ljutit, nego miran i strpljiv, samo radi i dalje, doći će tvoje vrijeme.’ Kada mi je bilo najteže, Tomić me ohrabrio, nije mi dao da potonem i to mu nikada neću zaboraviti.
Nadam se da ću dobiti priliku
Što vas čeka u Dinamu?
– Moj stariji suigrač Mario Budimir, koji mi je dao puno korisnih savjeta i stalno mi pomaže, davno mi je rekao da moram ići u Dinamo. Ha, što me čeka? Ne znam, nadam se da ću dobiti priliku, igrati i dokazati da vrijedim. Vjerujem u sebe jako i vjerujem da ću biti pojačanje za Dinamo.
Lokomotiva je s vama ostvarila povijesni rezultat, ali prava povijesna utakmica tek dolazi, finale Kupa s Rijekom u Šibeniku.
– Nakon što smo ostvarili pobjedu u Osijeku i osigurali drugo mjesto, tek sad smo dobili krila i s ogromnim samopouzdanjem putujemo u Šibenik. Imamo kvalitetu, imamo sjajno ozračje i svi smo uvjereni da ćemo se iz Šibenika vratiti s toliko željenim trofejem. Osvojimo li ga, posvetit ću ga svojoj obitelji na Kosovu – zaključio je sjajni Lokomotivin nogometaš.
