Bio je kraj 2011. godine, nogometnim krugovima počele su kružiti priče prepune superlativa o tada 14-godišnjem Franu Brodiću, mladom igraču koji je s 47 golova u 24 nastupa NK Zagreb vodio do osvajanja naslova prvaka u mlađim uzrastima, nakon čega je došao u Dinamo. Autor ovoga teksta tada je i sam odlučio provjeriti o kome je riječ pa je otišao na nekoliko treninga i vidio veliki talent. Napravili smo tada nekoliko razgovora pa sam otkrio kako je s NK Zagrebom igrao na Nike Premier kupu, neslužbenom klupskom SP-u za mlađe uzraste, i briljirao. Unatoč tome što je njegov klub završio na sedmom mjestu, Brodić je proglašen najboljim igračem turnira, a dijelio je i prvo mjesto na ljestvici strijelaca. Zbog toga je za njega bio golem interes europskih velikana.
– Bio sam na probi u Manchesteru, Arsenalu, Tottenhamu i Interu. Svuda sam zadovoljio, ali ipak sam u dogovoru s ocem odlučio doći u Dinamo, najbolji hrvatski klub, i nastaviti svoj razvoj – govorio nam je tada Fran.
Briljirao u B momčadi Bruggea
I svi stručnjaci s kojima smo tada razgovarali kleli su se u njega, predviđali mu veliku karijeru. Danas Fran ima 23 godine, ali umjesto na najvećoj sceni, on igra za Kustošiju u 2. HNL. Vratio se na početak, u klub u kojemu je napravio prve korake, stoga smo aktualni razgovor i počeli s logičnim: “Gdje je zapelo?”
– Nakon što sam iz Dinama otišao u Club Brugge, igrao sam za njihovu mladu momčad i nakon pola godine morao na operaciju kuka, što me unazadilo. No uspio sam se vratiti i jedne sezone zaista sam odigrao sjajno za B momčad, postigao 40-ak golova. Bio sam uvjeren, a i govorilo se o tome, da ću to ljeto na pripreme sa seniorima, čemu sam se veselio. Kako je i trener bio Hrvat, Ivan Leko, bio sam siguran da ću igrati za prvu momčad. No to se iz nekog razloga nije dogodilo, ni sam ne znam zbog čega, ali sad to više i nije bitno. I tada su kola krenula nizbrdo...
– Zvala me Catania na posudbu, obećavali su da ću igrati, ali minutaža mi je bila jako mala. Teško se dokazati kad igraš sedam, osam minuta. A teško da će te tako i neki drugi klub zamijetiti. Nakon toga mi se isto dogodilo i s Reggianom. I zbog toga sam sad odlučio da se više ne želim vucarati po klubovima u kojima neću igrati, da se želim vratiti u Hrvatsku, pa makar ne zarađivao gotovo ništa. Želio sam klub u kojem ću napokon dobiti kontinuitet i zato sam došao u Kustošiju – kaže Fran.
Nekoliko mu je utakmica trebalo da vrati snagu, ipak se osjetilo da dugo nije igrao. A onda je protiv Croatije iz Zmijavaca postigao dva gola i asistirao, a medijsku pozornost privukao je prije nekoliko dana kad je njegova Kustošija u prijateljskom susretu pobijedila Goricu s 3:2, uz dva njegova pogotka. Zabio je i u subotu u pobjedi protiv Opatije...
– Lijepo je igrati protiv prvoligaša poput Gorice, nadigravati se s takvom momčadi. Naravno da sam sretan zbog golova, a vidim da se dosta o meni pisalo proteklih dana. Smatram da je to pretjerano. Ljudi moji, to su samo dvije dobre utakmice. Jasno mi je da je to zbog toga što sam nekoć bio nada Dinama, ali da je netko drugi od mojih suigrača to napravio, nažalost, ne bi se ni spomenulo. Tek kad budem u kontinuitetu igrao dobro, pa i odlično, onda možemo razgovarati o povratku u formu – jasan je Brodić.
Fran je nekoć igrao za mlađe uzraste reprezentacije, a iako mu je karijera strmoglavo padala, još je dovoljno mlad da se može vratiti na veću scenu.
– Još vjerujem u svoje kvalitete, mislim da sam dobar igrač i da to mogu pokazati. No moram dobiti kontinuitet igara, a onda ćemo vidjeti. Mogu li se potpuno vratiti, nikad se ne zna jer se stvari u nogometu brzo mijenjaju. Ali treba biti realan, pa igram u Drugoj HNL. Tako da su ove poveznice s reprezentacijom nerealne, naravno da o tome ne razmišljam. No vratim li se u formu pa da recimo za dvije godine ponovno radimo intervju, a ja igram, recimo, za neki njemački klub, onda bismo možda mogli otvoriti tu temu – realan je Brodić.
Pa i Bruno Petković igrao je u nižim talijanskim ligama, također nije imao nikakav učinak, a sad je reprezentativac.
– Istina, Bruno je eksplodirao, a sve je postigao svojim radom. Naravno da bih se i ja volio tako vratiti na pravi put. Jeste li vani nešto i naučili? – Izgradio sam se kao osoba. Sve sam si morao sam raditi, kuhati, prati...
To me očvrsnulo, a i općenito je vani teže uspjeti nego kod kuće. I treninzi su bili dobri tako da je bilo i pozitivnih stvari. Inače, valja spomenuti da je Brodić još uvijek najmlađi igrač koji je ikad zaigrao za Dinamo. Imao je 16 godina, 3 mjeseca i 7 dana kad ga je Kruno Jurčić ubacio u igru protiv Intera.
– Bio sam klinac, živio sam tada svoj san. Nije bilo mnogo klinaca koji su se mogli pohvaliti da su igrali za Dinamo. Bio sam jako uzbuđen, znam da sam ušao umjesto Brozovića. No više mi je nekako u sjećanju ostala utakmica protiv Slaven Belupa kada sam postigao prvi gol.
Iznimno pristojan mladić
Svi koji ga poznaju i koji su s njim radili znaju da nije jedan od onih umišljenih, da nije onaj koji je u to doba poletio. Njemu se stvari baš nisu poklopile. Je li ga možda slomio pritisak velikih očekivanja?
– Iskreno, nije. Nije se toliko mnogo pisalo, iako sam najavljivan kao velika nada. Murić, Halilović i Brodić bili su označeni kao veliki talenti, ali vani im se stvari nisu odvile kako su htjeli.
– Da smo dobili pravu priliku, bila bi drukčija priča. Iz ove perspektive možda smo i otišli prerano, ali lako je sada govoriti da bi bilo bolje da smo ostali u Hrvatskoj. Išli smo van, željeli smo napraviti karijeru. Nije uspjelo, ali još ima vremena za nas. Brodiću su i na privatnom planu stvari krenule bolje.
– Ovo ljeto sam se oženio, a supruga Ivona i ja krajem listopada dobili smo curicu. Malo manje spavam, ali prekrasan je to osjećaj. Sretna smo obitelj, napokon igram i sve nekako ide nabolje. Nadam se da će se tako i nastaviti – zaključio je Brodić.
