Dinamova legenda i miljenik navijača Stjepan Lamza preminuo je u 82. godini, potvrdili su iz maksimirskog kluba tužnu vijest. Fenomenalni veznjak zlatnim je slovima upisan u povijest Dinama jer na njegovim krilima je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967.
Rodio se 23. siječnja 1940. u Sisku, gdje je i započeo nogometnu karijeru. Od 1956. igra za Segestu, zatim preko Branika iz Maribora stiže 1960. u Dinamo.
Igrao je gotovo sve pozicije. U ranim sisačkim danima bio je u obrani, kasnije je preselio na poziciju beka, znao je biti i krilo, igrao je i zadnjeg i prednjeg veznog, bio je i strijelac. Imao je jedinstveni dribling, snažan i eksplozivan start, dobar udarac objema nogama, naglašeni smisao za kombinatoriku..
S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine kada je Valencija slavila sa 2:1 i 2:0, a četiri sezone kasnije i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za Dinamo je odigrao 281 utakmicu te je pritom postigao 72 pogotka. Nakon Dinama kratko je boravio u Rijeci, Zagrebu i francuskom Chateaurouxu, dok je igračku karijeru okončao 1972. u Croatiji iz Melbournea. Za reprezentaciju nekadašnje države upisao je sedam nastupa. - Dinamo je Lamza, Lamza je Dinamo! - zapljeskao je toga dana Dinamovoj zvijezdi čuveni Fahrudin Jusufi, branič Eintrachta. Ta izjava najbolje opisuje Lamzino značenje za Dinamo. Upravo je on briljirao u pobjedi 4:0 tog 14. lipnja 1967. protiv Eintrachta u polufinalu Kupa velesajamskih gradova. Time su plavi anulirali 0:3 iz Frankfurta, a u 14. minuti uzvrata baš je Lamza pokrenuo čudesni preokret. I sudjelovao je kod preostala tri gola! Nažalost, karijeru mu je ipak obilježila bizarna ozljeda, koja ga je spriječila da zaigra u finalu protiv Leedsa (2:0, 0:0). - Utakmica završi, priđe mi pomoćni trener Eintrachta Ivica Horvat: "Imate li vi angažman? Možete li doći k nama u Esplanadu da malo porazgovaramo?". A ja sam bio malo prepotentan i kažem: “Imam angažman!”. I imao sam, tražili su me Juventus, Liege..., o tome je vodio računa moj menadžer Ljubo Barin. I to je bila kobna pogreška moga pada; da sam te večeri otišao u “Esplanadu”, a ne u "Vilu Rebar", ne bi mi se ono dogodilo - rekao je u intervjuu za Večernji list Lamza našem Tomislavu Dasoviću 2017., na 50. godišnjicu velike pobjede pa nastavio:
- Od umora od utakmice nisam imao snage večerati, i kad sam došao gore, gdje su dečki već feštali, odmah sam počeo piti. No ništa se strašno nije dogodilo te noći nego tek ujutro. Brnčić, moj cimer, išao je rano na aerodrom, a ja nisam mogao spavati pa sam ustao oko 6-7 ujutro. Spustio sam se na šank gdje nije bilo nikoga i počeo mlatiti po rumu. Jedan za drugim. Kad su igrači ustali, išli su na masažu i zvali me sa sobom, ali naš fizioterapeut Karlo Žagar, u najboljoj namjeri, rekao mi je da odem malo odspavati. Sjećam se da sam im kazao: “Neću dugo, nemojte me zaključavati!" Netko ga je ipak zaključao... - Navodno je to napravio Žagar, neki kažu konobarica, ja i dandanas ne znam tko je. Ustao sam i kako sam bio zaključan, izišao sam na balkon i vikao: "Tko me zaključao? Otvorite mi!". Stao sam na truli dio ograde balkona, ona je popustila i odjednom mi se sve zacrnilo. Kasnije mi je bivša šefica "Šumskog dvora", koja je sjedila ispod moga balkona, kazala: "Ti si najprije pao na stol za kojim sam sjedila, a naknadno na beton. Da si pao odmah na beton, nikad te ne bi nitko spasio". Bila je to visina možda od pet metara, a ja sam bio sto posto grogi! U padu mi je stradao centar za ravnotežu, od čega se nikada nisam oporavio, smetalo mi je još godinama. A koji dan nakon Eintrachta, igrali smo u Rijeci i izgubili naslov prvaka. Da sam bio zdrav, Dinamo bi bio prvak, jer Rijeka mi je odgovarala, uvijek sam protiv nje dobro igrao - prepričao je Lamza. Bio je osebujna osoba, nije tajna da se volio prepustiti "kapljici", no svaki genijalac ima neke unutarnje borbe. Iskrenim pristupom životu i ljudima oko sebe, osvojio je srca navijača, ali i sve koji su ga poznavali. - Radije bih prosio pred zagrebačkom katedralom nego igrao za Crvenu zvezdu - jedna je od legendarnih izjava velikog dinamovca. Kako bi se ispravila nepravda zbog odnosa prema njemu nakon ozljede, Dinamo mu je organizirao oproštajnu utakmicu 1970. protiv Benfice. U pobjedi 2:0 nad klubom u kojem je igrao veliki Eusebio tog dana, upravo je Lamza zabio prvi gol... Počivao u miru, legendo!
