Almir Hurtić više nije trener Sarajeva. On je nakon poraza od Metalleghea na Koševu (1:2) ponudio mandat na razmatranje, a jučer se povukao. To je drugi trener nekog sarajevskog kluba koji odlazi s funkcije šefa struke, nakon Miloša Kostića u Željezničaru.
Nekad je to bilo nepojmljivo
Nekada je bilo nepojmljivo da Sarajevo i Željezničar prvi mijenjaju trenera u sezoni, ali po uzoru na prošlu sezonu, kada su se plavi razišli s Milomirem Odovićem, a dan kasnije i bordo klub s Dženanom Uščuplićem, tako ni ova sezona nije zaostajala mnogo. U ponedjeljak Kostić, u utorak Hurtić.
Šest kola Premijer lige je iza nas, a Sarajevo i Željezničar daleko su od vrha ljestvice. Bodovno i ne, ali igrom i prikazanom formom Sloboda i Zrinjski trenutačno su u velikoj prednosti nad sarajevskim protivnicima. Upravo ta igra stajala je oba kluba to što su njihovi navijači izgubili strpljenje. Naravno, nikad krivnja nije samo trenerova, pa tako ni u slučaju Sarajeva i Željezničara. No, podatak kako su ova dva kluba dovela oko 30 nogometaša u ljetnom prijelaznom roku je poražavajući, jer uprave oba kluba godinama pričaju o dugoročnim planovima i momčadima za grupne faze europskih natjecanja. Priča se o naslovima, trofejima, ali vrlo malo i nekvalitetno se radi. Nisu Miloš Kostić, koji je nakon razilaska pijan vrijeđao igrače na oproštaju, te Almir Hurtić, možda dobra rješenja za ambiciozne klubove, posebno jer su im Sarajevo i Željezničar prvi ozbiljniji poslovi u seniorskom nogometu. No, treba biti realan, pa se zapitati koji bi se to trener uspio napraviti nešto dobro s potpuno novim sastavom. Kostića su stajala tri uzastopna poraza, a Hurtića jedan. Porazi, naravno, nisu glavni razlog otkaza dvojici trenera, jer igra Sarajeva i Željezničara je, blago rečeno, katastrofalna. Treneri uvijek padaju prvi i snose najveći dio odgovornosti, ali za igru. Djelomično su krivi i za dovođenje igrača, posebno Hurtić, koji je poslije poraza od Metalleghea izjavio kako je zadovoljan prijelaznim rokom. S druge strane, Kostić je zatekao dosta starih igrača, za koje se potrudio otjerati ih iz Željezničara, ali i onih dovedenih prije njegovog dolaska.
Problem loša igra
Porazi nikad nisu problem, poraz je sastavni dio sporta. Problem Sarajeva i Željezničara su loše igre. Dva kluba s renomeom najvećih u BiH, ne mogu i ne smiju igrati loše. Igračima koji dolaze u klub mora se objasniti kako se igra za Sarajevo i Željezničar. Neće navijači, iako se i njima ima štošta prigovoriti, linčovati nekog zbog poraza ako se vidi želja. Upravo ta želja nedostaje igračima bordo i plavog kluba. Upravo ta želja glavni je problem u ovim mečevima, a slobodno možemo reći i kvaliteti dovedenih igrača. Jasno je i pticama na grani da je većina pojačanja neprovjerena. CV jednog igrača ne znači ništa dok on ne istrči na teren. Tada on piše svoj CV pred navijačima, simpatizerima, trenerom i upravom. Čini se da i u jednom i u drugom klubu nedostaje domaćih igrača. Momaka koji su odrasli uz priču o Želji i Sarajevu. Nogometaša koji znaju što znači ime jednog od ta dva kluba. I tu su se upravljačke strukture ugrize za jezik s bombastičnim najavama razvijanja omladinskog pogona, koji će biti oslonac.
Naravno, od toga nema ništa. Nebrojeno igrača se pogubilo u posljednje dvije godine i to igrača koji su najavljivani kao svijetla budućnost i nositelji budućih generacija prvaka. I dok drugi šute i rade, te ne obećavaju, poput Zrinjskog, Sarajevo i Željo u kolovozu pokušavaju spasiti sezonu, koja završava u svibnju.
Pomalo bizarno za ambiciozne klubove, ali to je realnost sarajevskih rivala i sreća im je da i jedni i drugi imaju vremena spasiti što se spasiti može. Samo je pitanje koliko je to.•
