Stara poslovica, pojednostavljeno, kaže – samo nek’ je zdravlja, svega drugog će biti. No, Ivanu Klasniću, nekadašnjem hrvatskom reprezentativcu, zdravlje je bilo velik problem, kakav bi mnoge od nas pokolebao, zapitali bismo se ima li smisla dalje. Taj, sada zreli čovjek, išao je na tri transplantacije bubrega, svaki put su se svi pitali: “Pa je li moguće, kako će sad dalje?”. A Ivan? On je na sve gledao s optimizmom. Baš kao i danas, kada je sve to iza njega, opet će nuditi samo optimizam. Pa i sada kada ga je napao virus zbog kojeg je oćelavio, nije ponudio ništa osim smješka.
– Virus mi je napao korijen kose. Naravno, nadam se da će mi kosa opet narasti. Neću dopustiti da me bilo što obeshrabri. Osjećam se dobro, sretan sam i želim doživjeti sto godina. Želim biti uzor svojoj djeci – rekao je nedavno Ivan za njemačke medije nakon te nedaće.
No, “vrag po frizuri”, rekli bi naši stari, narasla kosa ponovno ili ne, najmanje je važno, koliko je samo nas koje nije napao virus pa se češljamo maramicom. I Ivanu možemo poželjeti da samo ostane tako vedar i zdrav jer njega život doista nije mazio, deset godina borbe je iza njega i svi oni koji imaju bilo kakvih problema u životu, pa i tih najgorih, zdravstvenih, neka pokušaju učiti od Ivana.
Klasnić je rođen prije 40 godina u Hamburgu, mama Šima je iz Hercegovine, tata Ivan iz jednog sela pored Velike Gorice. Danas žive u Hamburgu, a ondje su sada i Ivan i njegov brat.
Nogomet je počeo igrati u manjim klubovima, a onda je prešao u St. Pauli, kultni klub iz Hamburga, uz napomenu da nikad nije igrao za veći HSV. Sa St. Paulijem je i potpisao prvi profesionalni ugovor, da bi 2001. godine preselio u Werder.
Igrački, ondje je napravio velike stvari nakon što se oporavio nakon problema s koljenom, zabijao je, igrao sjajno i stigao do reprezentacije, naše reprezentacije. I igrao je sve bolje, ali onda su stigli prvi problemi s bubrezima.
Sjećamo se tih dramatičnih dana, hrvatske medijske kuće poslale su svoje izvjestitelje početkom 2007. godine u Bremen gdje je Ivan obavio prvu transplantaciju bubrega koji mu je donirala majka, gotovo cijeli svijet pratio je što se događa s hrvatskim reprezentativcem. Pratilo se sve što se događa oko njega. Pa i ta druga transplantacija bubrega u kojoj je dobio bubreg svog oca. I sve je izgledalo sjajno, Klasnić se vratio profesionalnom nogometu, iako se to mnogima činilo prerizičnim. No, vratio se u punom sjaju, vratio se i u reprezentaciju. I koliko zbog Slavena Bilića, Modrića, Ćorluke, Srne, Rakitića... svih naših navijača žalimo zbog onog četvrtfinala Eura u Beču u šokantnoj utakmici s Turskom, još više žalimo baš zbog Ivana. Minutu prije kraja produžetaka utakmice zabio je Ivan za 1:0 vodstvo Bilić Boysa, i dok smo slavili ulazak u polufinale, Turci su nam zabili za 1:1 i ispali smo nakon jedanaesteraca. No, bez obzira na to što je Hrvatska tužna i šokirana išla kući, Ivana Klasnića doživjeli smo kao pobjednika, kao igrača koji je dvaput transplantirao bubreg, koji je igrao sa štitnikom da bi zaštitio to osjetljivo mjesto.
Igrao je Ivan i dalje, bio je u Nantesu, Boltonu, Mainzu u kojem je 2013. godine i prestao s profesionalnim nogometom, s 33 godine. Nažalost, bolest ga nije ostavila na miru ni u nogometnoj mirovini, bubreg je ponovno počeo otkazivati i morao je na treću transplantaciju.
Operacija je obavljena u Zagrebu i nakon toga Ivan je ponovno živio normalnim životom. I sam nam je znao reći:
– Ma super sam, i danas volim odigrati malo nogometa, malo tenisa, veselim se svakom danu.
O Klasnićevoj životnoj drami snimljen je i film u kojem je rekao:
– Nisam nikad pomislio da ću kraće živjeti, takva mi je sudbina. Moram odlaziti na dijalizu i nadati se da će uspjeti nova, treća transplantacija.
U Engleskoj je bio opljačkan
I dogodila se, donor, nakon majke i oca, ovaj je put bio nepoznat, ali se poslije saznalo o kome je riječ, gospođa koja je preminula Ivanu je udahnula novi život, njezin suprug odlučio je donirati organe.
Vodio je Ivan i druge bitke, pa i one pravne jer tužio je liječnike Werder Bremena zbog toga što mu na vrijeme nisu dijagnosticirali probleme s bubregom. Nosio se i s drugim problemima. Primjerice, dok je bio u Engleskoj 2010. godine, naoružani razbojnici provalili su mu u kuću, ukrali su puno vrijednosti, ali taj događaj teško je pogodio njegovu sada bivšu suprugu, o čemu su uvelike pisali i njemački mediji:
“U obiteljskom domu u Rotherbaumu, gdje je u stanu u prizemlju zgrade živjela s Ivanom Klasnićem, napadnuta je, vezana, ozlijeđena nožem i opljačkana! Godinama poslije toga živjela je u strahu, prošla je bezbrojne terapije. Patricia radi kao liječnica, a 2017. za Bild je izjavila:
– Više nisam osjećala tlo pod nogama, sklonila sam se u penthouse u Eppendorfu. Naposljetku sam kupila kuću u Eppendorfu te sam uspjela skupiti hrabrosti da opet živim u prizemlju. Hrabro kaže da je uspjela ostaviti strah po strani, ali i da ne želi više živjeti bez alarma u kući. Godinama sam išla na terapije razgovorom i hipnozom – ispričala je za Bild.
Pakao nije završio te noći, već su joj lopovi još mjesecima telefonski prijetili zbog čega ju je njemačka policija uzela pod posebni tretman omogućivši joj edukaciju za brzo prosljeđivanje informacija. Zahvaljujući tome, ubrzo su uhićena tri lopova rumunjske nacionalnosti koji su zbog svega počinjenog osuđeni na višegodišnje kazne zatvora.
Ivan i Patricia imaju zajedničku kćer Fabienne Coleen, no više nisu u braku, Patricia je Ivana optužila za nevjeru te su se 2011. razveli.
– Bio je to sljedeći šok nakon kojeg je sve bilo još gore. Ali danas odlično funkcioniramo i razumijemo se, brinemo se za našu kćer Fabienne. Sretna sam sad kad sam sama, ali spremna sam i za novu ljubav – rekla je prije dvije godine za Bild Patricia Klasnić.
Vatreni do 2011. godine
Ivan je krajem prošle godine dobio prinovu. Partnerica s kojom nije u braku, ali žive zajedno u Hamburgu, rodila je kćer.
Po svemu je lako zaključiti da Ivana život nije mazio, ali je i preko svih tih barikada prolazio uspješno i, ono što je najvažnije, s optimizmom i kad mu je bilo najteže. Znali smo se čuti u tim njegovim teškim danima, u tim oporavcima nakon operacija.
I dok je nama bilo teško naći nekakve suvisle riječi, Ivan se samo smijao i nama nudio optimizam, čudio se što smo zabrinuti, stalno je govorio da će sve biti u redu, da se bori za svoju kćer i obitelj. Takav igrač je i u reprezentaciji bio omiljen, zvali su ga “Švabo”, stalno se s njim smijali i zezali. S mnogima od njih je i danas u kontaktu.
Reprezentativnu je karijeru zaključio 2011. godine, zadnja utakmica bila mu je ona kvalifikacijska protiv Malte. Upisao je 41 nastup za reprezentaciju, postigao je 12 pogodaka. I svega toga bilo bi još i znatno više da nije bilo tih puno težih utakmica izvan travnjaka, na operacijskim stolovima. No, Ivan ih je sve pobijedio i on je danas veliki pobjednik, čovjek kojem se treba nakloniti za hrabrost, za životni elan i optimizam, čovjek-uzor koji će nakon tri transplantacije bubrega za sebe reći:
– Ja sam kao Superman, pa imam četiri bubrega!
