Rat u Ukrajini započeo je prije više od 18 mjeseci, a otada se mnogi pitaju zašto je Rusija pokrenula agresiju protiv svog zapadnog susjeda, ali i zašto, unatoč katastrofalnim gubicima na fronti i ogromnim strateškim promašajima, Kremlj još uvijek inzistira na nastavku rata.
Odgovor na ta pitanja može se pronaći u seriji temeljito pogrešnih procjena koje je Kremlj donio u posljednjih nekoliko godina, piše portal The Hill.
Prvo, Putin je tijekom godina svoje vladavine postao opsjednut pokretanjem i vođenjem globalne kampanje protiv Zapada, onako kako je to činio komunistički režim SSSR-a. Njegovi pokušaji da jednostavno preuzme demokratske institucije pokazali su se nespojivima s njegovom željom za doživotnom vladavinom, unatoč velikoj fleksibilnosti mnogih europskih čelnika.
Ruski predsjednik i njegovi sljedbenici tako su se uvjerili da je civilizacijski sukob između Rusije i Zapada i prijeko potreban i neizbježan. U njihovim očima, trenutni sukob za Ukrajinu predstavlja početak tog rata, prenosi N1.
Projekt je, međutim, propao.
Kremlj se barem u teoriji nadao da će prikupiti široku protu-zapadnu frontu koja će podržavati njegove ciljeve, no praktično je to bilo nevjerojatno teško ostvariti. Rezultat je da se Rusija sada oslanja na pomoć šačice odmetnutih zemalja poput Sirije, Irana i Sjeverne Koreje kako bi mogla nastaviti svoj rat.
Drugo, Rusija nije prepoznala nedavno učvršćivanje stavova Zapada. Godinama je Moskva uspješno mahala energijom kao oružjem i prijetila nuklearnim sukobom kako bi zastrašila zemlje Zapada. Čak i prije početka rata u Ukrajini, europski stavovi počeli su se mijenjati, budući da je sve više i više političara počelo shvaćati kako su apetiti Kremlja neutaživi. Shvatili su da nema smisla povlačiti se pred ruskim zastrašivanjem.
Od veljače prošle godine, junački, čvrsti otpor Ukrajine ruskoj agresiji, ali i ogromne poteškoće koje je iskusila ruska vojska, samo su pomogli ojačati odlučnost čelnika Zapada da se ne smiju povući pred Kremljem.
Treće, ruski plan brzog, nadmoćnog preuzimanja kontrole nad Ukrajinom razotkrio je duboko nerazumijevanje atmosfere među samim Ukrajincima. Uoči početka sukoba, ruski predsjednik uspio je samoga sebe uvjeriti da se Ukrajinci, zahvaljujući dugotrajnom miješanju njegove vlade u njihovo društvo, smatraju ne neovisnom nacijom, već “Malorosima”, južnim Rusima, koji se moraju pripojiti domovini.
Putin je tako ponovio grešku generala Bijelog pokreta ruske revolucije: pretpostavio je da će njegove vojnike dočekati cvijeće umjesto metaka. Ruske snage bile su tragično nepripremljene na žestinu i razmjere ukrajinskog otpora.
Četvrto, Putin nije pravilno razumio stanje u vlastitoj vojsci. Nakon godina propagande, kičastih parada i megalomanskih izjava svojih generala, ruski predsjednik bio je uvjeren kako njegova zemlja ima prvoklasnu vojsku koja može pokrenuti i pobijediti u kontinentalnom ratu. Stvarni rezultati ruske vojske na ukrajinskim bojištima pokazali su mnogo drugačiju sliku, i Rusima, ali i ostatku svijeta.
I na kraju peto, Putin nije pravilno razumio stvarno stanje ruskog gospodarstva. Dugo se oslanjajući na trgovinu s poslušnom Europom, Moskva je bila nepripremljena za naglu, temeljitu gospodarsku izolaciju koja je nastupila zbog rata u Ukrajini. Čak i sada ruski dužnosnici javno hvale otpornost ruskog gospodarskog sektora i umanjuju posljedice fiskalnog i tehnološkog pritiska Zapada. Ipak, njihovo hvalisanje skriva mnogo tmurniju stvarnost: sankcije Zapada počinju nagrizati društvo, no već su ozbiljno naštetile ruskom gospodarstvu, a to će se i nastaviti.
Sve to Rusiji ostavlja vrlo malo opcija. Izoliravši se od Zapada, zemlja sada gleda u usamljenu budućnost, čak i možda podložnost Kini. Usprkos “neograničenom” partnerstvu Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga, Kinezi Rusiju vide kao zemlju koja je u velikoj nevolji, možda potencijalno i kao svog vazala.
Već sada vidimo praktične posljedice ovog nejednakog partnerstva, dok Peking zamjenjuje Moskvu kao dominantna sila u tradicionalno ruskoj zoni utjecaja u središnjoj Aziji i na Kavkazu, stvarajući tamo nove rute prema Europi koje zaobilaze Rusiju. Trend će se ubrzati kako posljedice katastrofalnih Putinovih pogrešnih procjena budu postajale sve očitije.
Ipak, uz sve to, kolaps Rusije nije neizbježan. Povijest nas uči da svaki sljedeći ruski vođa usvaja politike potpuno suprotne od njegovog prethodnika. Iako je Vladimir Putin možda zemlju stavio na put prema uništenju, njegov nasljednik mogao bi ispraviti putanju jednom kada Putin više ne bue faktor. To bi značilo svjetliju budućnost za Rusiju – ali i za sve ostale.
