Francuski premijer Edouard Philippe predstavio je jučer vladin plan mirovinske reforme, kojoj se oštro protive sindikati i većina građana, i zbog koje je cijela Francuska već sedam dana u blokadi. Unatoč prosvjedima i štrajkovima, koji su usporili i ograničili javni prijevoz diljem zemlje, a jučer nije vozilo više od 75 posto željezničkih linija, Philippe je, kako je i najavljivano, predstavio univerzalni mirovinski sustav, koji će se odnositi na sve građane bez iznimki, koji je nazvao novim međugeneracijskim sporazumom. Pa ipak, nove će se mjere odnositi samo na one rođene 1975. i kasnije, čime je vlada u određenoj mjeri ipak popustila pod pritiskom sindikata, s obzirom na to da je prvotno planirano da se reforma odnosi na sve rođene od 1963. godine i kasnije.
Umjesto postojeća 42 mirovinska režima za različite profesije, koji se međusobno razlikuju kada je riječ o visini doprinosa, povlasticama i roku za odlasku u mirovinu – zbog čega neke djelatnosti, poput željeznica i metroa, predviđaju puno raniji odlazak u mirovinu od službenog roka od 62 godine – uvodi se jedinstven sustav bodova, temeljem kojih će se radnicima na kraju radnog vijeka računati mirovina. Za sve sektore vrijedit će dob za umirovljenje od 62 godine, dok će se bonusima Francuzi poticati da rade do 64 godine, a uvodi se i minimalna mirovina od 1000 eura.
Francuski paradoks
Paradoksalno je što je reforma kompliciranog mirovinskog sustava – zapravo, 42 različita mirovinska sustava – bila jedno od glavnih predizbornih obećanja predsjednika Macrona, a sada postaje najveće iskušenje njegova mandata. Macron je upravo tim obećanjem premoćno pobijedio na prošlim predsjedničkim izborima, zahvaljujući dvotrećinskoj potpori francuskih birača, koji su se sada, sudeći prema većini anketa i stotinama tisuća ljudi koji na ulicama 70 francuskih gradova svakodnevno prosvjeduju protiv mirovinske reforme – predomislili. Naime, već sama najava mirovinske reforme izvela je na ulice gotovo milijun Francuza, koji ne vjeruju obećanjima da će novi sustav biti pregledniji i pravedniji, strahujući da će morati raditi dulje i da će im mirovine biti manje. Sindikalni čelnici upozoravaju da će novi sustav dovesti do dodatnog obespravljivanja umirovljenika koji i sada teško žive.
Francuska doista ima unikatno kompliciran mirovinski sustav, u kojem ni rad u istom sektoru ne znači uvijek i isti način obračuna mirovina, uz niz posebnih povlastica za različita zvanja, što rezultira različitim izračunom radnog staža i mirovina. Stoga je Macron puno puta objašnjavao kako je takav sustav “nepošten” i “preskup”, nudeći “jednostavniji” i “pošteniji” model, u kojem će svaki uplaćeni euro u mirovinski sustav podrazumijevati ista prava. Međutim, Francuzi Macronu ne vjeruju, a valja podsjetiti i kako je još 1995., u vrijeme predsjednika Jacquesa Chiraca, tadašnji premijer Alain Juppe pod pritiskom javnosti morao odustati od dokidanja posebnih mirovinskih režima za radnike u javnom sektoru, nakon što je zemlja bila tri tjedna blokirana štrajkovima i prekidom javnog prometa, a predsjednik Nicolas Sarkozy izgubio je predsjedničke izbore nakon što je njegova vlada povisila dob za odlazak u punu mirovinu sa 60 na 62 godine.
Mirovine su minsko polje
Mirovinska reforma tradicionalno predstavlja minsko polje za francusku politiku, a Macron mora potvrditi svoj imidž reformatora i čovjeka koji je sposoban mijenjati Francusku, kako bi sutra mogao promijeniti Europu, što je istaknuo kao svoj glavni cilj. U zemlji poput Francuske, nespremnoj na promjene i zarobljenoj prošlošću, u kojoj se kroz aktualno odbijanje mirovinske reforme zrcali šire društveno nezadovoljstvo, to neće biti nimalo jednostavan zadatak.
