Tuga, strah i bijes zavladali su Libanonom nakon strašne eksplozije i apokaliptičnih scena u glavnom gradu Bejrutu. Eksploziju koju su očevici uspoređivali s onom atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju prouzročilo je 2750 tona amonijeva nitrata uskladištenog šest godina u bejrutskoj luci bez ikakvih sigurnosnih mjera. Opasan eksplozivni materijal koji je digao u zrak golemo područje zapravo je umjetno gnojivo zaplijenjeno s ruskog teretnog broda prije spomenutih šest godina.
Brod “Rhosus” pristao je tada u luku u Bejrutu zbog kvara, a bio je na putu u Afriku prevozeći 2750 tona gnojiva na bazi amonijeva nitrata. Plovio je iz gruzijske luke Batumi u Mozambik, a plovilo je u vlasništvu ruskog državljanina Igora Grečuškina, rođenog u dalekoistočnoj regiji Habarovsk, s prebivalištem na Cipru. Nakon što je “Rhosus” pristao zbog kvara, Grečuškin je, kako tvrdi posada broda, koju, usput budi rečeno, nije isplatio, napustio plovilo, a opasni teret iskrcan je u skladište u kojem je ostao ležati godinama. Osim velikog broja poginulih i na tisuće ozlijeđenih, administrativni Bejrut sada je zbog toga nemara napola razrušen. Koliko je jaka bila eksplozija dokazuju i činjenice da je u tom dijelu Bejruta, gdje inače živi oko 400 tisuća ljudi, njih oko 350 tisuća ostalo bez krova nad glavom. Guverner Bejruta Marwan Abboud izjavio je da će obnova razrušenog dijela grada, procjenjuje se, koštati između 15 i 20 milijardi eura. Stanovnici Bejruta postavljaju pitanje tko je odgovoran za tu strašnu tragediju i hoće li se to ikada saznati i hoće li odgovorni biti kažnjeni. Iako zasad svi rezultati istrage ukazuju na to da se eksplozija dogodila slučajno i zbog ljudskog nemara, mnogi analitičari ne isključuju mogućnost sabotaže jer se Libanon nalazi na velikoj prekretnici zbog tenzija između Sjedinjenih Američkih Država i Irana koje su prije nekoliko dana još pojačane i između Izraela i libanonskog Hezbollaha nakon ubojstva visokog časnika Hezbollaha u Siriji.
Povrh toga, eksplozija se dogodila tri dana prije izricanja presude na Haaškom sudu četvorici osumnjičenih pripadnika Hezbollaha zbog napada 2005. godine u kojem je poginuo tadašnji premijer Rafik al-Hariri i još 21 osoba. Izricanje je bilo zakazano za petak, 7. kolovoza, ali je Haaški tribunal, koji djeluje pod okriljem Ujedinjenih naroda, to odgodio, kako kažu iz Tribunala, u znak poštovanja prema žrtvama razarajuće eksplozije u Bejrutu, koja se dogodila u utorak, i nakon što je u Libanonu objavljena trodnevna žalost. Međutim, razlog odgode donošenja presude, prema mišljenju analitičara, posve je drugi. Naime, eksplozija se dogodila u jeku napetosti između Libanonaca koji podržavaju Hezbollah i njihovih protivnika te bi donošenje presude podiglo još veće tenzije i rezultiralo oružanim sektaškim i vjerskim sukobima u Libanonu kao što se to dogodilo i 2008. diljem zemlje kada su borci Hezbollaha u borbama sa snagama Haririja ušli u zapadni dio Bejruta.
Prosvjedi zbog korupcije
Libanon je desetljećima suočen s brojnim dugotrajnim, neizrecivo teškim krizama. Zemlja je trpjela razoran petnaestogodišnji građanski rat i često je uhvaćena u unakrsnu vatru regionalnih sukoba. U listopadu prošle godine ljudi u najmanje 70 gradova širom Libanona prosvjedovali su i protiv vladine korupcije, mjera štednje i nedostatka osnovne infrastrukture – voda iz slavine nije sigurna za piće, a prekidi napajanja električnom energijom događaju se svakodnevno. Protesti, koji su bili žestoko nesektaški, paralizirali su zemlju i doveli do ostavke Saada Haririja na mjesto premijera. Međutim, malo se promijenilo od njegova odlaska, stanovništvo je još češće bez struje, produbljena je ekonomska kriza, cijene hrane porasle su za čak 80 posto, dok je omjer dolara i libanonske funte porastao za više od 200 posto. Libanon trpi ekonomsku krizu koja je uništila zemlju, protjerala tisuće ljudi u inozemstvo i pokrenula široke prosvjede protiv onoga što se smatra korumpiranim i nesposobnim političkim sustavom. Prema službenim statistikama, gotovo polovica stanovništva u zemlji živi ispod granice siromaštva, a 35% radno sposobnog stanovništva je bez posla.
U ožujku ove godine Libanon je, prvi put u svojoj povijesti, priopćio da rješava svoje dugove. Državni dug iznosi 92 milijarde dolara – gotovo 170% BDP-a – i jedan je od najvećih omjera dugova u svijetu. U međuvremenu, u svibnju je zemlja pokrenula pregovore s Međunarodnim monetarnim fondom čiji je cilj osiguranje vitalne pomoći za ostvarivanje plana spašavanja gospodarstva koji je usvojila vlada. Ali razgovori su od tada zastali zbog pritisaka SAD-a i Izraela da ne financiraju Libanon zbog dominacije libanonskog Hezbollaha koji Izrael i SAD smatraju terorističkom organizacijom. Libanon se, već nakon parlamentarnih izbora, koji su bili održani 6. lipnja 2018. godine, i velike pobjede Hezbollaha na njima, našao u opasnom političkom vrtlogu. Analitičari su još tada bili uvjereni da je samo pitanje dana kada će izbiti rat između Izraela i Hezbollaha, jer su prema tome vodile reakcije koje su stigle iz Washingtona, Tel Aviva i Rijada, koji su pobjedu Hezbollaha smatrali opasnim presedanom koji će destabilizirati ne samo Libanon nego i cijelu regiju. Odmah nakon objave rezultata, američki predsjednik Donald Trump i saudijski princ Mohammad Bin Salman uveli su nove sankcije Hezbollahu i najavili još drastičnije. Osovina otpora Hezbollah, libanonska politička stranka i militantni šijitski pokret, doživio je veliki izborni uspjeh na posljednjim libanonskim parlamentarnim izborima održanim početkom svibnja i imat će glavnu riječ u budućoj vlasti te države.
Zbog stalnog sukobljavanja s izraelskim interesima u regiji, kao i otvorene borbe protiv izraelske vojske tijekom izraelske okupacije Libanona, Izrael i SAD, a nedavno su im se pridružile i zaljevske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom, Hezbollah su proglasile terorističkom organizacijom. A koalicija Amal - Hezbollah osvojila je 41 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu. Jedan od koalicijskih partnera Hezbollaha je i SSNP, Sirijska socijalistička narodna stranka, koja, poput Hezbollaha, ima oružano krilo koje se bori u Siriji na strani sirijskog režima. Druga stranka po snazi je Slobodni patriotski savez, libanonska najveća kršćanska stranka, koja je još 2006. godine potpisala sporazum o međusobnom razumijevanju s Hezbollahom, koji uključuje „obrambenu strategiju zaštite Libanona od izraelske prijetnje“. Stranka tadašnjeg premijera Saada Haririja, koji je imao potporu Washingtona i Rijada, osvojila je 21 zastupničko mjesto. Kompliciran libanonski politički i izborni sustav praktički jamči da će te stranke morati surađivati kao poslijeizborna koalicija vladajućih stranaka.
Duboke podjele
Libanon je vrlo kompleksno uređena država koja se po okončanju francuske vladavine 1943. godine opredijelila za podjelu vlasti između muslimanskih šijita, sunita, druza i različitih krišćanskih skupina. Taj sustav ima jednu dobru stranu – i danas se garantira da u političkom smislu ni jedna grupa neće biti dominantna. Prema ustavu, predsjednik mora biti isključivo kršćanin maronit, a premijer muslimanski sunit dok predsjednik parlamenta mora biti muslimanski šijit. Izbori su nominalno slobodni, a mediji su u toj zemlji slobodniji nego u susjedstvu, unatoč tome što često služe kao glasila pojedinih skupina. Loša strana te multikonfesionalne demokracije u tome je što spomenute skupine ipak podrivaju i blokiraju jedna drugu, a imaju i običaj da za svoje ciljeve traže i podršku iz inozemstva kako bi na unutrašnjem političkom planu bolje mogle provesti svoje interese. Zato često postaju oruđe u rukama stranih „sila zaštitnica“ poput Saudijske Arabije, Sirije, Irana ili zapadnih država poput Francuske i SAD-a. Osim toga, svaka vjerska skupina od samog je početka razvijala svoje stranke i strukture, što je značilo i da, umjesto jednog, postoji više sistema korupcije i nepotizma. Uz to je Libanon, pored jednog velikog građanskog rata i više desetljeća de facto vlasti Sirije, morao pretrpjeti i goleme valove izbjeglica s palestinskih i sirijskih područja, kao i više krvavih sukoba sa susjednim Izraelom. Libanon je došao na rub rata nakon što je 29. listopada 2019. godine, zbog silnih prosvjeda diljem zemlje izazvanih teškom ekonomskom situacijom, libanonski premijer Saad Hariri dao ostavku, a umjesto njega za premijera je izabran Hassan Diab.
Libanon se našao u novoj političkoj krizi, sličnoj onoj iz 1975. godine, nakon koje je izbio građanski rat. Naime, Libanonci strahuju da Saudijska Arabija pokušava započeti građanski rat, i to tako da, uz potporu SAD-a, pokrene vojnu akciju protiv libanonskog Hezbollaha, što bi i dovelo do građanskog rata s obzirom na to da je libanonsko društvo danas duboko podijeljeno – jedni podržavaju Hezbollah i Iran, a drugi Haririja i Saudijsku Arabiju. Saudijska Arabija, koja ulaže velike napore da se na Iran gleda kao na glavni izvor konflikta u regiji, pogotovo nakon što se američki predsjednik Donald Trump jasno pozicionirao protiv Irana te proglasio Hezbollah terorističkom organizacijom, Libanon bi mogao pretvoriti u novo žarište neprijateljstva upravo između Saudijske Arabije i Irana, čime bi se sukob između sunita i šijita proširio na cijelu regiju.
Hezbollah glavna meta
Naime, u Jemenu, na drugom kraju regije, Saudijska Arabija dosad nije imala znatnijeg uspjeha sa svojim vojnim intervencijama protiv pobunjenika huta koje podržava Iran unatoč činjenici da su bili sigurni da će zavladati Jemenom u roku od šest mjeseci, a borbe vode već više od tri godine. Također, Saudijska Arabija, koja je podržavala pobunjenike i džihadiste u borbi protiv vlade Bashara al-Assada u Siriji, imala je velike gubitke, i to ne samo na vojnom polju već i na političkom i geostrateškom. Princ Mohamed Bin Salman, koji već dulje priprema teren sa saveznicima SAD-om i Izraelom kako bi pokrenuo vojnu operaciju protiv Hezbollaha, izjavio je da Saudijska Arabija sa svojim saveznicima razmatra na koji način razoružati libanonski Hezbollah koji „nije postao samo prijetnja Libanonu, već i cijeloj regiji“ te kako se ozbiljno razmišlja o vojnoj intervenciji u Libanonu. Zasad, jedinu podršku Saudijskoj Arabiji u njezinoj namjeri daje samo Donald Trump, a zemlje članice Europske unije od Saudijske Arabije traže da se ne miješa u unutarnje stvari Libanona.
Iako je Hezbollah danas najveća prijetnja izraelskoj državi, Izrael je odbio sudjelovanje u bilo kakvoj vojnoj operaciji protiv Hezbollaha u Libanonu, štoviše, pozvao je Saudijsku Arabiju na suzdržanost. Libanon se nakon ubojstva bivšeg premijera Rafika Haririja, oca premijera u ostavci Saada Haririja, podijelio na dva bloka, Savez 14. ožujka, antisirijski, u koji je ušlo gotovo 75 posto muslimanskih sunita, dio kršćana predvođenih falangama i libanonskim snagama i jedan dio Druza, te Savez 8. ožujka, prosirijski, na čelu s Hezbollahom, u koji su ušli šijitski pokret Amal, većina kršćana, dio Druza i sunita, maronitski Slobodni patriotski pokret Michela Aouna koji danas obnaša funkciju predsjednika Libanona, kao i neke armenske i druge stranke. U slučaju izbijanja rata, to bi bio pravi bratoubilački rat, jer ratovali bi svi protiv svih usprkos političkom sustavu u Libanonu koji je osmišljen tako da jamči stabilnost jednakom raspodjelom moći važnih vjerskih skupina u zemlji. Predsjednik zemlje, kao što rekosmo, uvijek je maronitski kršćanin, premijer je sunit, a predsjednik parlamenta šijit. To je zajamčeno još dogovorom postignutim 1943. godine kojim je obećana neovisnost Libanona od Francuske.
Put u nepoznato
Taj sustav od 1990. godine i završetka petnaestogodišnjeg krvavog građanskog rata, funkcionira gotovo bez problema i to je jedini način na koji Libanon može funkcionirati. Libanonsko društvo na svakom koraku osjeća podjelu i rijetko koji Libanonac neće pokrenuti razgovor i raspravu upravo o Siriji i sukobu između Irana i Saudijske Arabije. Zbog takvog kompleksnog i začaranog geopolitičkog interesa u Libanonu, Libanonci, pogotovo oni koji su najteže stradali u ovoj posljednjoj katastrofi, ne vjeruju da će dobiti pomoć bez ikakvih uvjeta, bez obzira na to odakle ona dolazila. Ono što najviše zabrinjava Libanonce je što će se dogoditi kada se oporave od šoka koji su doživjeli od eksplozije, u kojem će smjeru Libanon krenuti? Danas nitko ne vjeruje da će to biti neki dobar i pozitivan smjer. Korupcija, siromaštvo i politički sukobi, neslaganja, zasigurno će odvesti Libanon u nepoznato. Stari Libanonci kažu kako “demokracija na Zapadu znači vladavinu naroda, a u Libanonu pojam demokracije znači vladavinu onoga koji je jači, moćniji i ima jače oružje”. U parlamentima europskih zemalja političari se znaju potući, a u Libanonu se političari skrivaju i šalju narod na ulice s oružjem da se bore jedni protiv drugih...
