Ivica Nekić na čelu je državne Agencije ALAN 14 godina, dakle on je službeni hrvatski “trgovac oružjem”, promiče prodaju hrvatskog oružja i vojne opreme u svijetu, a agencija se bavi i uvozom oružja. Kaže da oduvijek voli oružje, što je valjda i prvi preduvjet za obavljanje ovakvog posla, a slaže se i s njegovim ratnim putem, koji je sa svojim Primorcima (rođen je u Vratniku iznad Senja) počeo u rujnu 1991., da bi rat završio kao zapovjednik 8. domobranske pukovnije u Oluji.
Poslije rata ovaj inženjer strojarstva i brigadir HV-a doškolovao se na britanskom Royal College of Defence Studies i to mu je kasnije, kao “trgovcu oružjem”, otvaralo mnoga vrata.
Intervju smo obavili nakon obilaska novih pogona tvrtke Elmech Sintermak ukopanih u jednoj šumi u Hrvatskom zagorju u kojima se od prošle godine prvi put nakon rata ponovno proizvode minobacačke granate od 60 do 125 mm te granate od 155 mm.
Zajedno smo obišli nove pogone Elmech Sintermaka, koji je i u Domovinskom ratu proizvodio oružje, pa prestao... Kako se dogodilo da je većina vojne proizvodnje nakon rata bila ugašena?
Prestankom rata Ministarstvo obrane nije imalo potrebe za novim narudžbama naoružanja. Situacija na svjetskom tržištu nije bila takva da se moglo plasirati veće količine naoružanja na strana tržišta. Naši su proizvođači tijekom rata razvili doista zavidnu paletu proizvoda i ozbiljne proizvodne kapacitete. Većim dijelom riječ je bila o civilnim proizvodnim pogonima i tvornicama koje se prestankom rata nisu mogle prilagoditi novim propisima vezanim za sigurnost na radu i pravilima zaštite pri rukovanju i proizvodnji ubojnih sredstava. Bez novih narudžbi MORH-a, bez tradicije i poznavanja međunarodnog tržišta te bez pomoći države mnogi su prekinuli proizvodnju i okrenuli se drugim poslovima. Učinjene su i neke pogreške jer je određene proizvodne kapacitete trebalo uposliti na održavanju i remontu postojećih sredstava te tako sačuvati znanje, tehnologije i opremu. U turbulentnim godinama poraća očito su ove potrebe zasjenili neki drugi prioriteti.
Osim za karlovački gigant HS Produkt, koji proizvodi pištolje i jurišne puške, u javnosti je malo poznato što sve čini hrvatsku vojnu industriju danas.
U Hrvatskoj postoje kapaciteti za proizvodnju pištolja, pušaka, snajpera, bacača granata, minobacača, višecijevnih raketnih bacača, minobacačkog i topničkog streljiva, granata, raketa za višecijevne raketne bacače, strojeva za razminiranje, borbenih oklopnih vozila, remont i modernizaciju tenkova, gradnju i remont različitih vojnih brodova, remont aviona i helikoptera te sve potrebno za opremanje i zaštitu – vojne odore, oprema, kacige i druga sredstva. U proizvodnji već spomenutih granata u pogonu u Hrvatskom zagorju u samo godinu dana svrstali smo se u jače proizvođače, proizvodimo oko 2000 tona, a uskoro ćemo udvostručiti kapacitete. Vrlo smo zadovoljni jer ova je proizvodnja rezultat ne samo organizacije Agencije ALAN, nego i velike potpore i razumijevanja Vlade, ministra obrane, načelnika Glavnog stožera, MUP-a, Ministarstva državne imovine, što je sve rezultiralo brzom gradnjom pogona. U tijeku su testiranja novog radiouređaja domaće proizvodnje za koji vjerujemo da će biti poseban i vrlo visoke kvalitete.
U posljednjih nekoliko godina hrvatski vojni izvoz kreće se oko 200 milijuna eura godišnje. Malo ili puno za Hrvatsku?
Izvozne rezultate koje trenutačno postiže Hrvatska treba cijeniti jer ima puno većih i industrijski razvijenijih zemalja koje su ovdje daleko iza naše zemlje. Hrvatska je u SAD-u 2016. bila treća zemlja po plasmanu vatrenog oružja, iza Brazila i Austrije, a daleko ispred Njemačke, Italije i svih drugih zemalja u kojima se puške i pištolji izrađuju još od vremena kad je barut stigao iz Kine. Hrvatska puška zasigurno je među dvije, možda tri najbolje puške na svijetu. Velika je lista snažnih industrijskih zemalja koje to nisu u stanju postići. Treba imati na umu da naši proizvođači naoružanja i vojne opreme nemaju dugoročne velike ugovore, kako to rade velike i bogate euroatlantske zemlje. Takvi ugovorom dugoročno osiguravaju opstanak i razvoj proizvodnje, a svaki je izvoz dodatna zarada. Na istoku je slično, a uz to proizvođači su najčešće u državnom vlasništvu pa im država na različite načine podupire proizvodnju, nešto slično kao što je RH radila sa svojom brodogradnjom.
Vi ste službeni državni vojni trgovac, obišli ste 90-ak zemalja. Je li teško prodavati oružje, koja su tu glavna pravila igre?
Predsjednik sam uprave trgovačkog društva u vlasništvu države i nama je najveći i najvažniji dio poslovanja marketing i izvoz proizvoda namijenjenih obrani. No osim Agencije ALAN izvoziti mogu i sve druge tvrtke koje su registrirane za proizvodnju ili trgovinu naoružanjem i vojnom opremom. Da bi se oružje probilo na strana tržišta, potrebno je zadovoljiti brojne preduvjete; imati kvalitetan proizvod svjetske klase čija je proizvodnja cijenom kompetitivna na tržištu. No to nije sve i nije dovoljno. Potrebno je uvjeriti stranog kupca da ste upravo vi najbolji partner kojemu on može pokloniti povjerenje uključujući sigurnost svojih građana i svojeg suvereniteta. Morate ga uvjeriti da je to u skladu s njegovim geostrateškim i političkim, sigurnosnim i operativno logističkim zahtjevima i strategijama. I morate držati svoju riječ i poštovati potpisane ugovore. Možete pogaziti riječ i prekršiti ugovor samo jednom. U ovom poslu svi se znaju te i dobar i loš glas službenim kanalima brzo putuju u centre odlučivanja. A uspjeh, kao i u svakom drugom poslu, prati samo one koji znaju, koji imaju hrabrosti prihvatiti nove izazove, koji su gotovo nerazumno uporni te ne odustaju ni onda kad se čini da nema nikakvih šansi.
Koliko se od vojne proizvodnje plasira preko Agencije, a koliko proizvođači samostalno plasiraju?
Agencija ALAN izveze od 25 do 40 posto ukupne hrvatske proizvodnje, kako koje godine. Ostatak uglavnom plasiraju sami proizvođači.
Koliko je izvoz oružja ovisan o političkoj poziciji Hrvatske i njezinu članstvu u NATO-u?
Članstvo u NATO-savezu dobra je referencija, ali ona sama po sebi ne osigurava uspješnost izvoza. Ima NATO-zemalja koje su veće i industrijski snažnije od RH, ali imaju manji ili čak veoma nizak izvoz naoružanja i vojne opreme.
Nerijetko se u Hrvatskoj mogu čuti dvojbe o tome je li trgovina oružjem etična jer “oružje služi za ubijanje ljudi”.
Oružje prije svega služi za obranu i zaštitu ljudi. Da nema oružja, reda i zakona po kojem države čuvaju svoje granice, mir i sigurnost svojih građana, svijet bi potonuo u kaos i nered. Znate, život je nepravedan i nemilosrdan, netko se rodi s natprosječnom inteligencijom, a netko treba tuđu pomoć i brigu. Netko je teška kategorija, a netko perolaka. A, morbidno ili ne, oružje ih čini ravnopravnima. Bez oružja nema mira, reda i zakona. Bez mira, reda i zakona nastupaju nered i nemir, propadanje i smrt. Oružje je tehnička primjena korištenja vatre. I da se zabrani sve oružje, svijet se ne bi promijenio nabolje jer zlo dolazi od ljudi. Jednako okrutan genocid počinjen je u 13. i 14. stoljeću kad mongolske horde nisu koristile barut i u 20. stoljeću u Africi kad su najveći masakri počinjeni mačetama. Prekomjeran unos i nezdrava hrana i piće, manipulacije drogama i lijekovima te uništenje prirode ubijaju mnogo više ljudi nego oružje.
Kritičari te trgovine pogotovo su osjetljivi na izvoz oružja u zemlje koje su u ratu, a pod embargom su, u čemu i mi imamo iskustva. Dakle, kakva je naša etička pozicija u tom poslu?
Hrvatska izvozi oružje samo onim zemljama koje nisu na listi zabrane uvoza UN-a i Europske unije. Nikada nismo izvezli oružje u zemlje u koje ne izvoze druge zemlje EU, i to uključujući članice stare i nove Europe. Sve ostalo su nagađanja, podmetanja i neosnovani navodi.
Tvrdi se da je Hrvatska u proteklih pet-šest godina poprilično ispraznila svoja skladišta oružjem još iz 1990-ih. Je li bilo ispravnije prodavati ga ili uništiti?
Uništavanje oružja trošak je koji moraju platiti porezni obveznici, a prodaja je prihod. Ako ne prodate nijedan komad oružja i potpuno zabranite proizvodnju, ništa se bitno u svijetu neće promijeniti. Postoji dugačak red drugih koji će zauzeti vaše mjesto.
Hrvatska je u ratu proizvodila razno oružje i nitko tada nije pitao za cijenu proizvodnje. Gdje vidite prostor za daljnji razvoj hrvatske vojne industrije?
Da bi Hrvatska zadržala poziciju koju ima, potrebno je održati proizvodnju u tvrtkama koje trenutačno egzistiraju i raditi na prijenosu novih tehnologija u Hrvatsku. Tvrtkama koje sada u Hrvatskoj proizvode naoružanje i vojnu opremu može se pomoći novim ugovorima za proizvodnju ili remont sredstava za domaće potrebe i izvoz u inozemstvo. Kad je riječ o prijenosu novih tehnologija, treba voditi računa da se ne kupuju samo gotovi proizvodi, nego da se ugovori proizvodnja u RH i licencno pravo na proizvodnju i prodaju trećim zemljama. To je jedini način za proširenje kapaciteta, povećanje broja proizvoda i povećanje izvoza.
Treba li Hrvatska težiti samodostatnosti u proizvodnji oružja?
Samodostatnost je nemoguć cilj za mnoge zemlje koje su i sto puta veće od Hrvatske. Mi trebamo težiti što većem povećanju broja proizvođača i proizvoda, a samodostatnost nije realan cilj.
Proizvođači oružja ističu da su oni jedini koji ne dobivaju nikakve poticaje ili subvencije. Treba li država pomoći ovu proizvodnju?
Naši proizvođači nemaju poticaje, povoljne koncesije ni bilo koje druge karitativne potpore koje mnogi proizvođači koriste u drugim civilnim industrijama ili poslovima. Domaći proizvođači nemaju stalne ugovore i osiguranu proizvodnju. Nemaju dotacije, pomoć bilo kakvih fondova, bore se sami na zahtjevnom svjetskom tržištu. Ne treba im zavidjeti, nije im lako.
Prate li banke u Hrvatskoj proizvođače oružja?
Bankarski poslovi pri izvršenjima naših ugovora izuzetno su važan segment poslovanja. Ima tu puno problema i zapreka, ali i ljudi koji su spremni pomoći. Do sada nam nijedan posao nije propao zbog banaka, uvijek se našlo rješenje, često uz mnogo napora.
Putem vaše agencije oružje se i uvozi, kakvi su tu trendovi, što Hrvatska uvozi?
Agencija ALAN operativno izvršava dobar dio ugovora koje Ministarstvo obrane sklapa s inozemnim dobavljačima. Ja, naravno, ne mogu iznositi te detalje, ali to nije nikakva tajna jer MORH sve svoje nabave objavljuje i svi su ti podaci dostupni. Ti su poslovi veoma važni i za MORH i za RH, a Agencija ALAN na njima ostvaruje minimalne prihode. No, važno je napomenuti da je omjer uvoza i izvoza naoružanja i vojne opreme u pravilu 2-3 puta u korist izvoza, čak i u godinama velikih nabava.
Puno se govori o potrebi da Hrvatska sagradi i pogone za proizvodnju streljiva jer je to ključan strateški proizvod za sigurnost zemlje.
Agencija ALAN organizirala je i potpuno financirala proizvodnju minobacačkog i topničkog streljiva koja je sama po sebi veći, zahtjevniji i skuplji projekt od gradnje tvornice pješačkog streljiva. Tvornicu pješačkog streljiva bilo bi jako dobro imati i sigurno bi jačala stratešku sigurnost zemlje. Isto tako treba priznati da to nije bezuvjetan strateški proizvod bez kojeg nema opstanka. Ima puno zemalja koje su imale dobre tvornice streljiva, a gubile su ratove. Da biste sagradili tu tvornicu, potrebno je osigurati investitora i potrebna sredstva, strateškog partnera koji će se brinuti o proizvodnji i na kraju, što je najvažnije, strateškog partnera koji će se brinuti o prodaji i plasmanu proizvoda, a koji poznaje specifičnosti tržišta. To nije lako postići, ali treba raditi na tome. Isključivo državni projekt ne preporučujem.
U bivšoj državi Jugoslaviji vojna je industrija bila snažna, ima li šanse za obnovu nekakve zajedničke proizvodnje ili svaka država radi sama za sebe?
Zajednička proizvodnja moguća je u slučaju da netko potpiše važne ugovore pa okupi više proizvođača iz više država. Neke manje suradnje postoje, ljudi se poznaju, pomognemo jedni drugima nekom informacijom, kontaktom i sl. Surađujemo pri logističko-prijevozničkim poslovima. Nije isključeno da poslovni interes ne pokrene i neku veću suradnju.
Je li proizvodnja u Hrvatskoj na višoj tehnološkoj razini od proizvodnje u susjednim državama?
Ono što Hrvatska izvozi u svijet proizvedeno je po najvišim tehnološkim postupcima jer, da nije, ne bi konkuriralo ni cijenom ni kvalitetom. Neki proizvodni kapaciteti u susjednim državama imaju dugu tradiciju i specifična znanja. Svaki proizvod koji ima kupca zaslužuje respekt. Bilo bi ružno reći bilo što loše.
Nedavno su mi u švedskom Saabu rekli da hrvatski studenti i profesori FER-a imaju napredniju tehnologiju podvodnih ronilica nego oni. Kako taj tehnološki napredak pretvoriti u izvoz, da ne prođe kao proizvodnja bespilotnih letjelica koja se u Hrvatskoj poslije rata nije nastavila?
Potrebno je zakonski i podzakonski definirati razvoj i proizvodnju naoružanja te ih uskladiti sa Zakonom o javnoj nabavi, jer mi uglavnom nabavljamo gotove proizvode, a tu oni koji imaju samo znanje i ideje nemaju šanse jer ne mogu ispuniti zadane rokove ni financirati razvoj i proizvodnju. Tu su inozemni proizvođači koji imaju gotov proizvod u nedostižnoj prednosti. Sve velike, transparentne i ugledne zemlje imaju isto takve zakone, ali uvijek i baš uvijek kupe svoje pištolje, puške, tenkove, rakete. Eto…
Vi ste rodom iz Primorja, kako to da je u Primorju u Domovinskom ratu bio najveći postotak odziva u postrojbe HV-a?
Mislim da nije nebitno što se to Primorje oduvijek zove Hrvatsko primorje. A osim toga njime su kroz povijest, osim Hrvata, isključivo vladali srednjoeuropski vladari s izraženim germanskim kodeksom odgovornosti, reda i discipline koji je, uz anglosaksonski, moramo priznati, bez ikakve uvrede prema bilo kome, bez premca u svijetu.
Kako to da ste se, atipično za Primorca, vi zainteresirali za vojni poziv još u bivšoj državi? I zašto ste odustali i ipak završili na Tehničkom fakultetu u Rijeci?
Svaki je život stjecaj okolnosti povezanih nizom sudbine i nekim svjesnim i podsvjesnim mentalnim poticajima. Kad razmišljam o tome, činjenica je da sam oduvijek volio oružje i mislim da je to bilo presudno. Kasnije te neke osobne, subjektivne i objektivne okolnosti odvedu drugim putem, ali svi se naši krugovi negdje zatvore.
S obzirom na vaše iskustvo iz Domovinskog rata, je li dovoljno da Hrvatska ima samo profesionalnu vojsku ili bi trebalo razmišljati o širenju kruga vojno osposobljenih o čemu se sada razmišlja u brojnim europskim državama koje su ukinule obvezni vojni rok?
Vrlo je teško i skoro nemoguće dobiti rat bez dobro uvježbane profesionalne vojske; to je poznato još od Rimskih legija i Scipiona Afrikanca. Profesionalna vojska sama nije dovoljna jer ne može pokriti široki prostor, osigurati odmore, predah i voditi duge iscrpljujuće ratove. Opća vojna obveza produkt je Francuske revolucije i tek poslije nje uvodi se u druge zemlje. Opća vojna obveza skupa je, logistički, pedagoški i sigurnosno zahtjevna i nije popularna kod svih onih na koje bi se odnosila. Demokratska društva uvijek su vagala koliko će uložiti u obranu. Pametni ljudi pripremaju drva ljeti. U slučaju rata svaka će država uvesti opću vojnu obvezu i poslati na frontu poluobučene i nespremne vojnike.
Rješenje je dobro obučena profesionalna vojska i, primjerice, opća vojna obveza u trajanju od 3-4 mjeseca. Plus da svi koji ne žele ići u vojsku imaju obvezu društveno korisnog rada od 12 mjeseci. Za pripremu cijelog koncepta potrebno je osigurati znatna financijska sredstva, zgrade, učionice, poligone i što je najvažnije kvalitetne predavače pedagoge, časnike i dočasnike. Sve ovo moguće je provesti u roku od deset godina.
