Aktivisti kažu da je pravilo koje kaže da pomagači moraju živjeti kod poslodavaca, prisiljava žene da žive s potencijalno nasilnim poslodavcima s jako malo mjesta za obratiti se za pomoć
Filipinke često dolaze u Kinu kako bi radile kao čistačice i domaćice jer znaju da će tako više zaraditi nego da to isto rade u svojoj državi. Istog razmišljanja bila je i Marta, Filipinka koja je kao 29-godišnja samohrana majka došla u Hong Kong u potrazi za poslom. Plaća je bila dovoljna da kao domaćica u Hong Kongu uzdržava maloljetnu kćer i bolesnog oca na Filipinima. Svoje iskustvo je Marta, čije je ime promijenjeno zbog anonimnosti, ispričala za CNN te otkrila probleme žena koje su prisiljene zbog zakona živjeti sa svojim šefovima.
Prije dolaska u Kinu, agencija za zapošljavanje Marti je pronašla posao “pomagača”, što znači da je domaćica, osobni kuhar, dadilja i njegovatelj. Poput gotovo svih pomagača u Hong Kongu, i Marta je zakonski trebala živjeti u kući svog poslodavca. Žena je prepričala da je uslijedilo šest mjeseci fizičkog i emocionalnog zlostavljanja, toliko uznemirujućeg da je prekršila ugovor i pobjegla. Marta, koja sada ima 37 godina, kaže da je “njezino tijelo umrlo zbog njezina šefa”. Kako kaže, njezin bivši poslodavac predstavlja mrak u njezinu životu.
Aktivisti kažu da je pravilo koje kaže da pomagači moraju živjeti kod poslodavaca, prisiljava žene da žive s potencijalno nasilnim poslodavcima s jako malo mjesta za obratiti se za pomoć
Filipinke često dolaze u Kinu kako bi radile kao čistačice i domaćice jer znaju da će tako više zaraditi nego da to isto rade u svojoj državi. Istog razmišljanja bila je i Marta, Filipinka koja je kao 29-godišnja samohrana majka došla u Hong Kong u potrazi za poslom. Plaća je bila dovoljna da kao domaćica u Hong Kongu uzdržava maloljetnu kćer i bolesnog oca na Filipinima. Svoje iskustvo je Marta, čije je ime promijenjeno zbog anonimnosti, ispričala za CNN te otkrila probleme žena koje su prisiljene zbog zakona živjeti sa svojim šefovima.
Prije dolaska u Kinu, agencija za zapošljavanje Marti je pronašla posao “pomagača”, što znači da je domaćica, osobni kuhar, dadilja i njegovatelj. Poput gotovo svih pomagača u Hong Kongu, i Marta je zakonski trebala živjeti u kući svog poslodavca. Žena je prepričala da je uslijedilo šest mjeseci fizičkog i emocionalnog zlostavljanja, toliko uznemirujućeg da je prekršila ugovor i pobjegla. Marta, koja sada ima 37 godina, kaže da je “njezino tijelo umrlo zbog njezina šefa”. Kako kaže, njezin bivši poslodavac predstavlja mrak u njezinu životu.
Nažalost, zlostavljanje koje je Marta opisala nije neuobičajeno u Hong Kongu, u kojem živi više od 390.000 pomagača koji uglavnom dolaze s Filipina i Indonezije. Oni čine gotovo 10 posto radne snage, a filipinske žene čine oko jedan posto pomagača te su sastavni dio hongkonške ekonomije i svakodnevnog života. Ujedno, oni su najugroženija zajednica u gradu.
 

Fizičko i seksualno zlostavljanje na poslu
U anketi koju je prošle godine provela organizacija Mission For Migrant Workers (MFMW), i u kojoj je sudjelovalo 5.023 pomagača, čak je 15 posto ispitanika izjavilo da su fizički zlostavljani tijekom obavljanja posla. Dva posto ispitanih prijavilo je seksualno zlostavljanje ili maltretiranje.
Najčešće pritužbe bile su po pitanju radnih i životnih uvjeta. Aktivisti kažu da je pravilo koje kaže da pomagači moraju živjeti kod poslodavaca, prisiljava žene da žive s potencijalno nasilnim poslodavcima s jako malo mjesta za obratiti se za pomoć.
Nakon što je Marta napustila svog nasilnog poslodavca, rekla je da se suočila s periodima nezaposlenosti i da je bila beskućnik. Netom prije nego je našla novi posao, spavala je na madracu na podu kraj svoje crkve. Sada se polako vraća na noge i gura naprijed kako bi promijenila pravila za pomagače i to će pokušati učiniti na sudu.

Neki pomagači spavaju na podu i u kupaonici
Zakon nalaže da poslodavci pruže “prikladan smještaj” s “razumnom dozom privatnosti”, no nudi se nekoliko drugih smjernica. Primjerice, poslodavci su dužni otkriti veličinu stana i vrstu smještaja za pomagača pa tako mogu navesti da je riječ o privatnoj sobi ili pregrađenom dijelu kuće. Sve to stoji u ugovoru o radu koji potom pomagač potpisuje. Međutim, ne postoje standardi koji propisuju minimalni broj prostorija, a i nejasna je formulacija “prikladan” pa zato neki pomagači spavaju u lošim uvjetima i liježu u kupaonici ili pak na podu.
U slučaju da pomagač prekrši zakon i ode od poslodavca, tada ga čeka zabrana rada u Hong Kongu. S druge strane, ako se poslodavac ogriješi o zakon, njemu prijeti zabrana zapošljavanja pomagača te bi mogli biti procesuirani zbog davanja lažnih podataka, dakle kažnjeni zatvorom ili vrtoglavom novčanom kaznom.

Pomagači rade 12 sati dnevno
Dolores Balladares (50) je s Filipina i u Hong Kong je stigla kada je imala 25 godina. Dolores je CNN-u ispričala da na svom prvom poslu pomagačice nije imala svoju sobu nego je joj je poslodavac umjesto sobe “pružio” zastore koji su je odvajali od drugih ukućana. Zastore je stavio oko sofe u dnevnoj sobi. Na kraju radnog dana, Dolores je zastore samo nabacala na sebe dok se borila da zaspi.
Njeni poslodavci i njihova djeca još bi uvijek gledali televiziju udaljeni tek nekoliko metara dalje u istoj sobi. “Bilo je tako ponižavajuće”, rekla je Dolores o tom prvom poslu. Pomagači često nemaju privatan život jer žive u istom domaćinstvu gdje i njihovi poslodavci. Granice između radnog i privatnog života uopće nema, pogotovo jer ne postoje zakoni o maksimalnom broju radnih sati dnevno ili tjedno. Dolores je ispričala da je često radila više od 12 sati dnevno. Ponekad se budila u 5 ujutro te nije spavala ništa skoro do 1 sat nakon ponoći.
“Bila je to peteročlana obitelj s oba roditelja zaposlena. Sva djeca su išla u školu pa sam ih sve i podučavala. Radila sam sve – od pripreme doručka do dovođenja djeca na školski autobus, zatim sam odlazila na tržnicu, peglala sam, pomagala djeci sa zadaćom, čistila kuću i kuhala noću prije spavanja”, ispričala je Filipinka.

Pomagači ne prijavljuju nasilje zbog straha
Brojni pomagači koji su doživjeli fizičko ili seksualno zlostavljanje često nerado prijavljuju svoje poslodavce jer se plaše da će ostati bez posla i sredstava za život općenito. Poduzimanje pravnih radnji bilo bi im financijski i emocionalno iscrpljujuće te bi potencijalno moglo odvratiti buduće poslodavce. Ako pomagači napuste posao prije nego što dvogodišnji ugovor istekne, imaju 14 dana da pronađu novi posao ili moraju napustiti Hong Kong. U slučaju da imaju “iznimno odobrenje”, tada mogu ostati, piše u vodiču odjela za imigraciju.
Velik broj svjetskih humanitarnih organizacija, uključujući Amnesty International i UN-ov Odbor za ljudska prava, pozvale su vladu Hong Konga da ukine ovo 14-dnevno pravilo, tvrdeći da to obeshrabruje pomagače da napuste nasilne i eksploatacijske situacije.
Karen Ng, voditeljica neprofitne organizacije HELP za domaće radnike, kaže da takav zakon prisiljava radnika da bira između sigurnosti i zaraze kako bi uzdržavao svoju obitelj. Čak i ako se pomagači izjasne i prijave nasilnog poslodavca, često nemaju dovoljno dokaza za policiju da im pomogne. Ng kaže da su jedini svjedoci u tim slučajevima članovi obitelji poslodavca.
Najzloglasniji slučaj zlostavljanja pomagača privukao je pažnju grada 2015. godine, kada je hongkonška kućanica Law Wan-tung proglašena krivom za zlostavljanje svoje pomagačice, Erwiane Sulistyaningsih, 23-godišnje žene iz Indonezije.
Law je redovito tukla Erwianu drškom metle i vješalicama za kapute i prisiljavala ju da spava na podu i to samo pet sati u noći. Erwiana je dobivala samo male obroke hrane. Dobila je upozorenje, da u slučaju da nekome nešto kaže, da će joj roditelji biti ubijeni.

Stručni, znanstveni i tehnički poslovi skinuli su s ‘trona’ trgovinu’ Najveći poduzetnik postao je Pavao Vujnovac