Vukovar u kasnu jesen 1991. godine ovjekovječen je s bezbroj tekstova koji govore o razaranjima jednoga grada i stradanju njegovih stanovnika tijekom tromjesečne opsade. Snimljeno je i pregršt fotografija koje još vjernije prikazuju svu tu silu razaranja i patnju stanovnika.
Ipak, izdvaja se ona koja je snimljena 16. studenoga 1991. godine u Proleterskoj ulici u vukovarskoj četvrti Sajmište. Na njoj je pet osoba koje hodaju razorenom ulicom. Stav, lice i izgled pogrbljenog muškarca koji hoda oslanjajući se na štap dok ga četvorica drže na nišanu, vjerno prikazuje svu patnju s kojom su se suočavali Vukovarci. Izgleda izmučen, izmrcvaren i uplašen, kao da se predao sudbini. Na njegovu su licu vidljivi ožiljci i crvenilo. Kosa mu je prorijeđena, od paleža. Hlače su mu prljave i blatnjave, lijevo stopalo u zavojima. Baš kao i lijeva ruka. Teško je povjerovati da mu je samo 48 godina...
Nije ni pitao što je bilo sa Slavkom
Njegovo ime je Slavko Batik. Obiteljski je čovjek, otac jedne kćeri, sugrađanima poznat kao prodavač u trgovini željeznarijom koja se nalazila u središtu grada. Četvorica naoružanih, u različitim odorama i s različitim znakovljem, svojim stavom demonstriraju moć i silu. Ulica oko njih simbolizira cijeli Vukovar u studenom te 1991. godine. Tragovi razaranja vide se na sve strane. Gotovo niti jedna kuća nije ostala neoštećena i kada, kako kažu sami Vukovarci, gotovo da nije ostao kamen na kamenu. Ranjeno je i drveće. Preživjeli se sjećaju kako nije bilo niti ptica. Grad je bio ubijen. – Riječ je o fotografiji koja je poznata ne samo svim Vukovarcima nego i cijelom svijetu. Dvije osobe su mi poznate – Slavko Batik, Vukovarac kojeg vode pod prijetnjom oružjem i koji se i danas vodi kao nestali. Vukovarac je i osoba s vojnim šljemom na glavi, a to je Slobodan Rajić Buba koji je bio uhićen i osuđen – kaže predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina Danijel Rehak.
Uz Batika i Rajića na fotografiji su još tri dobrovoljca koja su bila poprilično aktivna u agresiji na Vukovar. Sasvim lijevo je Saša Radak, poznat pod nadimkom Cetinje, koji je kao dobrovoljac došao u Vukovar ratovati. Zbog ratnog zločina na Ovčari bio je osuđen najprije na 20, a zatim na pet godina zatvora. Prvom presudom teretilo ga se da je kao pripadnik dobrovoljačke postrojbe “Leva Supoderica“ ubijao zatočene civile i branitelje na Ovčari. Naposljetku je osuđen na znatno manju kaznu, a optužba je promijenjena i umjesto za ubojstva sudilo mu se zato što je civile i ranjenike koji su dovedeni u hangar na Ovčari tukao. Radak je danas slobodan čovjek.
Desno je od Slavka Batika, sa šubarom i četničkom kokardom, Dragan Milosavljević Panto iz Negotina, također dobrovoljac koji je došao ratovati u Vukovar. Kako su nam prenijeli iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo, njega se također dovodi u vezu s ratnim zločinom na Ovčari. Neki od preživjelih su ga i identificirali putem fotografije. Prema nepotvrđenim informacijama, Milosavljević je poslije poginuo na nekom od ratišta u BiH. Enigma ostaje osoba u pozadini s maskirnim šljemom na glavi. Prema jednim informacijama, to je Spasoje Petković Štuka, a po drugim nepoznata osoba koja do danas nije identificirana. Ako je riječ o Spasoju Petkoviću Štuki, riječ je o tada 19-godišnjaku iz Vognja, sela nedaleko od Rume, koji je kao vojnik došao u Hrvatsku. Godine ga ipak nisu zaustavile u činjenju zločina jer je jedan od onih koji je sudjelovao u ubojstvima civila i ranjenika na Ovčari. Upravo se Štuka dovodi u direktnu vezu s ubojstvom nekoliko zatočenika na Ovčari, među kojima je i francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier. Poslije je Petković, na prijedlog odvjetnika, postao svjedok suradnik u suđenju za Ovčaru pa je njegovo svjedočenje bilo ključno. Radi sigurnosti su mu promijenjeni identitet i prebivalište. – Nismo ga do sada identificirali i ne mogu sa sigurnošću reći o kome je riječ, ali mislim da to nije Petković. On je nosio beretku i bio odjeven u SMB uniformu – govori nam čovjek koji je godinama bio uključen u istraživanje ratnih zločina. Ako je ta osoba za sada enigma, sigurno je kako je osoba sa šljemom na glavi Slobodan Rajić Buba koji je upravo zbog ove fotografije i sudbine Slavka Batika na sudu u Vukovaru bio osuđen na dvije i pol godine zatvora zbog zločina nad civilnim stanovništvom. Na fotografiji je odjeven u SMB uniformu, ima oružje u rukama, a dvije ručne bombe mu vise s remena.
– Kriv je da je dana 16. studenoga 1991. godine, kao pripadnik paravojnih postrojbi, naoružan poluautomatskom puškom, s još tri nepoznata pripadnika paravojnih postrojbi u jednoj razrušenoj kući na trgu Drvena pijaca pronašao i zarobio civila Slavka Batika u dobi od 48 godina koji je očigledno bio bolestan i u teškom psihofizičkom stanju te ga odveo do jedne kuće u tadašnjoj Proleterskoj ulici i predao nepoznatim pripadnicima JNA i paravojnih postrojbi te ga je protuzakonito lišio slobode i zatvorio i nakon čega mu se gubi svaki trag, stoji u presudi suda. Rajić je Vukovarac koji se prije rata ničim nije izdvajao od ostalih mladića njegove dobi. Nije bio problematičan, nije se tukao. Zna se kako je bio dijete iz miješanoga braka – otac Petar bio je Srbin, mati Marja Hrvatica. Slovio je za dobrog nogometaša. Sa završetkom rata i s mirnom reintegracijom Rajić napušta Vukovar i odlazi u Novi Sad, gdje i danas živi.
Kako doznajemo, ima otvorenu taksi tvrtku. Uhićen je početkom svibnja 2006. godine na graničnom prijelazu Ilok kada je pokušao ući u Hrvatsku. U svojoj obrani na sudu govorio je kako se s obitelji sve do 4. studenoga krio u obiteljskoj kući u Vukovaru. Prema njegovim riječima, toga 16. studenog njegovu ulicu zauzela je tadašnja JNA i odveden je u vojarnu na Sajmište, a zatim i Negoslavce gdje je ispitan. Kazao je i kako su tada bili mobilizirani pa je raspoređen u postrojbu Teritorijalne obrane koja je bila priključena JNA. Svi su bili pod zapovijedanjem kapetana Miroslava Radića koji je također suđen za ratne zločine u Vukovaru. Nakon mobilizacije prvo je, tvrdi, samo čuvao o stražu i “obučavao se“ tako da je u prvu akciju išao 8. ili 9. studenoga. U obrani je rekao kako je njegov vod 16. studenoga bio u akciji “čišćenja” oko Drvene pijace. Išli su od kuće do kuće i provjeravali ima li koga. Govorio je da su, kada nisu mogli ući kroz vrata, ulazili kroz zid, prethodno miniravši dio objekta.
U toj akciji čišćenja oko Drvene pijace bile su izmiješane jedinice iz Vukovara i jedinice dobrovoljaca pristiglih iz Srbije i drugih krajeva. Rajić tvrdi da je čuo poziv iz jedne od kuća i da je tu pronađen čovjek – civil pa su njegovi tražili ima li koga iz Vukovara, da ga pogleda. Po ulasku u kuću vidio je trojicu rezervista i civila kojeg je prepoznao kao prodavača u bivšoj trgovini “Gvožđar” u Vukovaru, imena Slavko. Imao je opekline po licu i čelu i izgledao je ošamućeno. Trojica rezervista uzela su mu šaku i pritisnula nož s gornje strane šake na prste i već su ih zarezali kada je viknuo da ga poznaje. Rajić je na sudu tvrdio da je upravo on tražio da puste Batika, govoreći rezervistima da se ne radi o civilu. Poslušali su ga i tako je s Batikom i trojicom njemu nepoznatih dobrovoljaca krenuo ulicom da bi izveli skrhanog trgovca iz zone borbenih djelovanja. Išli su ulicom iz smjera Drvene pijace prema Sajmištu i hodali su stotinjak metara do štaba majora Šljivančanina, opisivao je Rajić. Štab je bio u jednoj od obiteljskih kuća i netko im se obratio iz štaba pitajući koga to vode. Tada je i nastala potresna fotografija jer je ispred štaba bilo više fotografa i snimatelja. Rajić je rekao da se odmah nakon što je Batika predao vratio na početni položaj niže kod Drvene pijace gdje su nastavili provjere i obilaske kuća. Prema njegovim riječima, Batika su predali JNA te ne zna što se kasnije dogodilo s njim. Zapovjednik voda kojem je pripadao bio je Miroljub Vujović, inače također osuđen za ratni zločin na Ovčari. Rajić je u TO ostao do 16. siječnja 1992. godine kada je nagazio na minu u svom dvorištu i završio u bolnici. Govoreći o događajima toga 16. studenoga, Rajić je kazao da je Batik izgledao ranjen i bolestan, ali je on bio uvjeren i smatrao je da je normalno da će mu biti pružena pomoć. Nikoga nije pitao, niti je mislio pitati, što se poslije dogodilo s Batikom niti je tko njega pitao za njega. Smatra da je on postupio po naredbi i Slavka odveo “od točke A do točke B”. S obzirom na vrijeme koje je proveo u pritvoru, Rajić je ubrzo poslije završetka suda pušten na slobodu.
Slobodana Rajića jako dobro poznaje prijatelj od prije rata Krešimir Kasalo s kojim je, kako nam je rekao ovaj Vukovarac, dijelio sve. Prisjećajući se tih dana, Kasalo kaže kako su njih dvojica bili dio društva od 13 osoba među kojima je bilo Hrvata, Srba. Albanaca, Slovaka… – Nismo niti znali tko je što po nacionalnosti niti smo pitali jer nam to nije niti bilo važno. Bili smo društvo i viđali smo se svakoga dana. Zadnji Božić, 25. prosinca 1990. godine, slavili smo kod mene. Zajedno smo slavili i Novu godinu, a onda je on sljedeću Novu godinu slavio u lokalu koji smo zajedno otvorili kod Bećarskog križa – prisjetio se Kasalo. Lokal se zvao Stari grad i otvorili su ga 13. lipnja 1991. godine. Zbog svih događanja u Vukovaru, zatvorili su ga 5. kolovoza. Nikada mu se više nije javio. Rajić je poslije sloma obrane Vukovara ubrzo otvorio njihov nekada zajednički lokal. Poslije ga je iznajmljivao, a osobe koje ga poznaju kažu da je počeo piti i da se rastao. – Rajić je za mene karakterno tragična osoba koja će zauvijek ostati upamćena po ovoj fotografiji i po tome što se ni danas ne zna što se dogodilo sa Slavkom Batikom – kratko nam je rekao Kasalo.
– Slavko Batik jedna je od 386 osoba s područja Vukovara i prigradskih naselja koja se i danas vodi kao nestala. Naš najveći problem u potrazi za nestalima je nedostatak informacija. Radimo na sve strane, pokušavamo doći do njih, ali ide jako teško jer jednostavno informacija nema. I sada trenutačno radimo na više lokacija u potrazi za nestalim osobama – rekao je pomoćnik ministra branitelja za nestale i zatočene Stjepan Sučić. – Batik je bio čovjek koji nikome ništa nažao ne bi učinio. Volio se šaliti. Kupce je dočekivao s osmijehom i pričom. Kada se nešto trebalo kupiti u toj prodavaonici, nije se spominjao Gvožđar, nego se govorilo: “Idi kod Slavka.” Mislim da ga je poznavala većina Vukovaraca. Tijekom suđenja pročitao sam da je i sam Slobodan Rajić rekao da je iz grada poznavao Slavka koji nije bio vojno angažiran, nego je bio civil. Kao civil je i nastradao i nestao u svome Vukovaru – prisjećajući se Slavka Batika, kazao je Danijel Rehak.
Bio je bez ozljeda, nije šepao ni nosio štap
Pokušali smo u vezi Slavka Batika i njegove sudbine stupiti u kontakt s njegovom suprugom Ružom, ali ni ona ni kći Maja nisu željele govoriti na ovu temu. Tijekom suđenja Rajiću kazala je kako je 26. lipnja 1991. godine, na inicijativu supruga odvela dijete u Bačko Novo Selo u Vojvodinu, kod svoje rodbine. Ondje je i ona boravila sve do 24. kolovoza kada se vratila u Vukovar da bi bila sa suprugom. Stanovali su u stanu koji je bio iznad skladišta Gvožđara.
Prema njezinim riječima, početkom rujna otišla je u podrum ispod kuće u kojoj je bila kavana “Beli golub” gdje je 12. ili 13. rujna došao i Slavko koji je ponekad, kada je to bilo moguće, znao otići i obići stan. Rekla je tada kako je oko 10. studenoga Slavko Batik izašao iz podruma ujutro htijući potražiti drugo sklonište. Vojska JNA tada je zauzimala dio po dio grada i podrum u kojem su bili više nije bio siguran kao prije pa su htjeli potražiti sigurnije sklonište. Kada je izašao iz podruma, nije imao nikakvih ozljeda niti je bio opečen po licu ili po nekom drugom dijelu tijela. Nije niti šepao, niti je imao štap, a imao je i više kose nego na slici. Oko sat vremena čekala je hoće li se njezin suprug vratiti, a zatim su praktično svi izašli iz podruma i otišli zajedno do centra grada. Ona i tetka smjestile su se u podrum zvani “Zlatna dolina”. S evakuacijom, ona je autobusom odvedena na Velepromet gdje je prespavala jednu noć da bi sljedeći dan otišla kod svojih roditelja u Bačko Novo Selo. Od jutra kad je njezin suprug izašao tražiti drugo sklonište više ga nije vidjela. Na suđenju Slobodanu Rajiću svjedočila je i Batikova sestra Marija Freund koja je rekla da je brata posljednji put vidjela u lipnju 1991. godine. – Govorila sam mu neka napusti Vukovar, ali je rekao da neće otići jer nije ništa skrivio – kazala je Freund koja je brata tražila i preko Crvenoga križa. Zatim je 1992. godine iz Njemačke došla u Vukovar pokušavajući pronaći brata.
U svjedočenju je kazala da je telefonom nazvala Teritorijalnu obranu u Vukovaru da pita za Slavka i da je taj isti dan u večernjim satima telefonom nazvala Ruža Batik i rekla joj da se prestane raspitivati jer ona ima ozbiljnih problema. Kazala je i kako je prvih godina poslije rata čula razne priče po kojima je njezin brat surovo ubijen. Između ostaloga, tijekom suđenja Rajiću moglo se čuti i da je Slavko Batik bio viđen u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, što je sud naposljetku odbacio. – U kontaktu sam s velikim dijelom nekadašnjeg našega društva. S Rajićem nisam iako bih i s njim, unatoč svemu, bio spreman sjesti i razgovarati o svemu, ali samo neka već jednom kaže gdje je Slavko Batik i što je bilo s njim – zaključio nam je Krešimir Kasalo ovu priču o jednoj fotografiji.
