Nova se godina u svijetu ni ne slavi isti dan da bi se moglo govoriti da je počelo neko novo razdoblje pod kapom nebeskom, samo zato što je čovjek istrošeni godišnji kalendar još jednom vratio na početak. Život ide dalje, (ne)predvidivo kao i do sada. Može li itko reći da će svi režimi u Južnoj Americi ostati na broju, da Kinezi neće u Africi povećati krug svojih štićenika, da Rusiji neće opet netko stati na žulj, ili je loše pogledati, pa da mu opali šamar, ili da se u Europi neka država neće igrati Velike Britanije. Tko može biti siguran da će Donald Trump bez nove diplomatske borbe pobijediti posljednjeg velikog diktatora, ili da će Sjedinjene Američke Države s Kinom sklopiti trgovinsko primirje, da ne zagađuju dalje planet svojim egoizmom i megalomanijom. Najbrojnija država na svijetu ne otkriva Ameriku kad svijetu pokazuje da zapostavlja ljudska prava i slobode, a najmoćnija nije sigurna da će svoga predsjednika zadržati do kraja mandata na svome radnom mjestu jer je barem u jednom slučaju naškodio ugledu Amerike. Velika svjetska križaljka ne može se rješavati od malih pitanja. A velika nisu riješena.
Da se Amerikanci ne moraju baviti „lapsusom“ koji su počinili Trumpovim izborom, i da se Englezi, druga velika nacija koja je počinila sličan „demokratski lapsus“ s Brexitom, ne počinju razvoditi od Europe već u prvim danima 2020., današnji bi svijet izgledao nezanimljivo na početku jedne kalendarske godine u kojoj je teško odrediti što je sve moguće a što nemoguće očekivati. Reklo bi se da su fatalisti konačno došli na svoje: bit će što je zapisano, što mora biti, pa makar bilo i dobro! Siguran je jedan veliki razvod: svi su se „kumovi“ mogli uvjeriti da brak između Velike Britanije i Europe puca na klasičnom pitanju: tko više daje, a tko više troši. Ekstravagantnom Borisu Johnsonu pripala je povijesna uloga da vrati Ujedinjeno Kraljevstvo na stanje koje je njegov slavni prethodnik Winston Churchill opisao 30-ih godina prošlog stoljeća, u drugim, težim okolnostima: „Mi smo s Europom, a da ne činimo njezin sastavni dio“! Na tom teškom iskušenju, britanska je politika dobila dvostruki placet birača, da u demokratski sklopljenom braku ne bi nikoga silovali; mogu zajedno zažmiriti, pa što bude! Ujedinjeno Kraljevstvo počinje se jednim potezom lišavati privilegiranih odnosa s 27 partnera; Europska unija samo s jednim. Ipak je to bitna razlika.
Nešto će se i Europu pitati kakav će biti njezin odnos s bivšom članicom; mijenja se količina novca i veličina tržišta. Ali, kocka je bačena kad je David Cameron potpuno neoprezno raspisao referendum o pitanju na kojem je Velika Britanija, znalo se to, temeljito podijeljena; dalje je sve stvar tehnike koja, izvede li se korektno, britansku kraljicu ne mora staviti u položaj Luja XVI. u vrijeme juriša na Bastilleu. Na kraljevo pitanje: To je revolucija, njegov savjetnik vojvoda od Liancourta mu je brutalno odgovorio: Ne visosti, to je samoubojstvo! Nije Francuska propala ni s revolucijom koja joj je, nota bene, osigurala posebno mjesto u Europi (i u svijetu), a nije propala ni poslije sramotnog kraljeva smaknuća (kad su već srušili monarhiju, revolucionari su monarha izveli na giljotinu!).
Politika bez lica
Neće propasti ni Velika Britanija, samo zato što se povukla iz jedne zajednice s kojom su je više vezivali ekonomski interesi nego uvjerenje da ne može bez Europe; i ona će osjetiti udarac, možda veći nego što računa, kad svi računi dođu na naplatu u Škotskoj i u Sjevernoj Irskoj. Udarac je to i Europi, kolikogod štetu minimalizirali u Bruxellesu, u Parizu i u Berlinu; nema sretnih razvoda ni u politici; to govore samo nesretno razvedeni.
Gleda li se objektivnije, Europa, zapravo, i nema izbora: mora i ona žrtvovati kvalitetu, da ne bi izgubila partiju, koju može dobiti samo tako da joj dalje ne padaju zastavice. Prestrojavanja u Europi, i ne samo na njenom zapadu, mogla bi se nastaviti, a da ne idu u krivom smjeru, ako se jasnije istaknu gabariti zajedničkoga života. U tome dramatično kasni. Od svih strana svijeta, Europa je najmanje dobila, ili najviše izgubila globalizacijom; nije novim procesima mogla kormilariti kao velike države zato što sama nije država da može brzo odlučivati i da može lako identificirati svoje interese. Zapad je krenuo u globalizaciju u euforiji ideološke pobjede nad komunizmom i na krilima tehnološke revolucije koju je sam proizveo; mislio je na nova tržišta, nije dovoljno razmišljao da stvara konkurenciju s kojom će vrlo brzo imati gadnoga posla u cijelom svijetu. Na Istoku su morali prihvatiti nove ideološke činjenice, da bi mogli koristiti novu tehnologiju i tako smanjivati veliki zaostatak u stupnju razvijenosti. U Rusiji je Vladimir Putin uspio pomiriti nasljeđe carizma, komunizma i pravoslavlja, i izgraditi na tome novi identitet države koja je teritorijalno oslabljena raspadom SSSR-a, ali je politički ojačana homogenizacijom nacije; u Kini su komunistički lideri nametnuli neočekivano jedinstvo jednostranačke vlasti i tržišta koje u centru još drži vodu, ako nešto ne pukne na njezinoj periferiji koju sve teže kontrolira; u SAD-u je Donald Trump svojevrsni odgovor na globalizaciju, možda i nesvjesni, ali jako upečatljiv, u naglom povratku Amerike na izolacionizam, ako ne i nacionalizam. Sve velike sile manevriraju tako da u „velikom selu“ ne ostanu na kraju sokaka; Europa i dalje upravlja globalizacijom kao da je na zapovjednom mostu tankera koji se kreće plićakom, spremna braniti protekcionizam, umjesto da razvija vlastitu konkurentnost.
Stari poredak, uspostavljen u (ne)slavnim borbama, i dalje se demontira, jer ga nema tko braniti, a novi se teško stvara, jer ga nema tko osmisliti; na površini izgleda da se svi kreću u istom smjeru, a svi, zapravo, ili rade samo za sebe, ili stoje ukopani na svome mjestu; ni ispod površine nema velikih iznenađenja, čak i kad se iznenađenja događaju. U davna se vremena govorilo da kraljevstva propadaju kad djeca dođu na vlast; danas ne vladaju djeca, ali ih stari(ji) mogu dobro zamjenjivati u vlasti koja se na svim stranama svijeta ionako vrti oko novca, što zakonito, a što nezakonito: prvo se zove dobrim poslovanjem, a drugo korupcijom. Najmoćniji čovjek na svijetu mora u svojoj zemlji prolaziti golgotu jer nije na vrijeme usvojio političke vještine da bi znao da je i moćnicima bolje ponekad držati jezik za zubima. Zato što je visoku svjetsku politiku vodio kao da razgovara s piljaricama, a da i sam pripada tome društvu, ali s posebnim pravima, Trump je sam sebe izveo pred porotu koja bi ga, na kraju balade, mogla zaštititi iz stranačke solidarnosti, a ne iz uvjerenja da je nevin. Današnja politika postaje sve više naličje društva koje u tradicionalnu politiku nema povjerenja. Tako i sama politika ostaje bez lica.
Bitka za čelo kolone
Svijet nije što je bio: jedan je vojni blok raspušten, a drugi ne zna što bi sa sobom; velike ideologije su mrtve, a još nisu sahranjene; ispod ruševina komunizma niču nove sile a da nisu raščistile s prošlošću; na tlu nekadašnjeg „trećeg svijeta“ stvara se nova hijerarhija država, a da ih se još ne uzima ozbiljno. Amerika se može tješiti da je i dalje na čelu kolone, ali ne može biti sigurna da će tu biti za desetak godina. Donalda Trumpa i dalje ne vole liberalni i obrazovani krugovi u vlastitoj zemlji i neće ga nikad voljeti ako preživi „impeachment“ i ako dobije drugi mandat, što zbog njegova prostačkog stila, što zbog njegove populističke politike. Salonska hollywoodska ljevica i njezini ogranci u Americi i svijetu bježat će od njega kao vrag od tamjana, zbog njegova antiintelektualizma, mačizma, vulgarnosti i agresivnosti. Estrada se s njime uselila u Bijelu kuću, kao što se sa Sarkozyjem uselila u Elizejsku palaču (našlo bi se i bližih primjera), da bi u vrhovima državne vlasti bilo mjesta za prave estradnjake. Za tu kategoriju Amerikanaca Trump će ostati elementarna nepogoda, zato što je spustio kriterije predsjedničke funkcije i devalvirao njezinu vrijednost. Dok on vlada, epicentar države je na burzama, dolar je njezina zastava, a himna je tečajna lista. Ali, dok gospodarstvo cvate, ima i Predsjednik pravo na svoje dividende.
Hoće li se Donald Trump održati u sedlu ili će ga protivnici zbaciti, nije više samo američko pitanje. Svi znaju da zemlja nije ravna ploča, ali se još mnogi ravnaju kao da se vrti oko Amerike. I nisu sasvim u krivu. Na to se, u krajnjem, svodi Trumpova politika; nema u njoj drugoga sistema, osim da nametne svima da je za sve dobro ono što je dobro za Ameriku. Henry Kissinger nije povukao svoju izjavu s početka njegova mandata da „nitko ne zna velike stvari o Trumpovoj vanjskoj politici“. Na predsjedniku SAD-a ne vidi se da njegovi potječu iz Njemačke; kad bi mogao, on bi državu svojih predaka priključio Americi, kao jednu od saveznih država, da oslabljeno srce i puni novčanik budu na istoj strani. Preskupo mu je bilo da kupuje Grenland; s Njemačkom bi on drukčije postupao, kad bi Kancelarka slušala strane diktate. Ne bi bilo čudno da uspješni biznismen i bogataš nije čitao Nietzchea, čak ni da nije čuo za njega; kao političaru i državniku baš mu se može dogoditi ničeovska sudbina – da ga ojača ono što ga ne ubije. Teško će Republikanci u Senatu glasovati kao da su prolazili neke nižerazredne hrvatske škole.
Formule nadmoći
Kad bi ostala bez Trumpa, Amerika bi s novom godinom ušla u novo razdoblje; možda i cijeli svijet s njome, zna li se koliko je nepredvidivi američki predsjednik u prve tri godine pretumbao svjetski poredak. Nema te kristalne kuglice iz koje bi se moglo iščitati što se sve, s njime i bez njega, može dogoditi na kugli zemaljskoj u sljedećih 360 i nešto dana, osim da će se Zemlja sa svojim opasnim teretom i dalje okretati oko Sunca, što je javna stvar već nekoliko stoljeća. Manje je vjerojatno da će Zemljani postati išta svjesniji rizika u koji ih uvlači utrka za dobrima koja je već prešla razinu klimatske opasnosti kakvu je prethodno stvorila neobuzdana utrka u naoružavanju. Odavno se u svijetu slava dijeli po ključu tko je jači a ne tko je bolji. Nema, srećom, na vidiku novih ratova, iako bi za tu vrstu optimizma trebalo završiti „stare“ ratove, i prekinuti novo natjecanje tko kome može bolje probijati linije obrane. Prerano je govoriti zbogom oružju, dok u laboratorijima traže nove formule nadmoći, a vojni stožeri stvaraju manevarske kombinacije koje su se prije nekoliko godina činile nemogućim. Dok je u Moskvi vladao komunizam, a u Pekingu Maovi učenici, dvije su konkurentske zemlje mogle prije međusobno ratovati nego držati zajedničke manevre. Putin s plinom ostvaruje i druge interese. A kad se tome paru pridruži Iran, eto nove koalicije, koju u Washingtonu moraju ozbiljno shvaćati, pa čak da u vojnim manevrima ne sudjeluje više od tri brodice. Prije nego što osudi druge, SAD će trebati prosuditi koliko sam provocira nova europsko-azijska savezništva?
Čovjek na zemlji guši se u višku svakojakih otrovnih plinova i u manjku svijesti da industrijska i potrošačka civilizacija kopa jamu u koju sama može pasti. Malu Gretu Thunberg vjerojatno netko dobro instruira da predvodi pobunu svoje generacije protiv sebičnosti vlastitih očeva; možda njome netko i manipulira jer sama ne bi imala političku moć da mijenja svijet. Nije se ni Lech Walesa slučajno našao na čelu antikomunističkog pokreta u Poljskoj; industrijski radnik, katolik i otac brojne djece savršeno je izražavao žrtvu moćnoga poretka na koji je „Solidarnošć“ hrabro krenula. Mala ekološka heroina nastupa u ime populacije – mlade, srednje i stare – koja u Australiji, u Kaliforniji ili u Dalmaciji, na svim stranama našeg planeta, svjedoči o katastrofalnim posljedicama klimatskih promjena (što je nepotpuna semantička konstrukcija, jer promjene mogu biti i pozitivne). Pobuna švedske djevojčice realna je i opravdana; vjerojatno je zakasnjela, ali još uvijek može biti na vrijeme, ako upravljačke elite shvate da nikakvi izvanzemaljci neće spasiti Zemlju od čovjeka koji je sve više upropaštava. Mogu je uništiti ljudi koji na njoj žive, ne budu li u stanju kontrolirati vlastite izume. Hoće li američki Senat srušiti Donalda Trumpa ili neće, bilo bi važno jedino kad bi senatori tako kažnjavali njegovu odluku da izvede SAD iz svjetskoga pakta o klimi. Za američke demokratske standarde krimen je u tome što je uključivao stranu državu u američki unutrašnji obračun; za neameričke interese, Trumpov krimen je prije svega u tome što glavnim zagađivačima omogućuje da i dalje slobodno zagađuju život na zemlji.
Kako zaustaviti degradaciju klime koja sve dramatičnije pogađa ljude na svim stranama svijeta, to nije samo pitanje Donalda Trumpa i Amerike, to nije pitanje godine, ni pitanje desetljeća, to je pitanje stoljeća, ako ne i budućnosti našeg planeta. Klima postaje najopasnije oružje protiv čovjeka: ono se upotrebljava svaki dan i na svim dijelovima našeg jedinog (da li i vječnog?) planeta; „pravo“ oružje koristi se lokalno i selektivno. Zagađivanjem okoline ugrožene su sve elementarne čestice koje omogućuju život: i zemlja, koja hrani čovjeka (i druga živa bića), i voda koja ga napaja, i vatra koja ga grije, i zrak bez kojega ne bi disao. Zaokret je pitanje savjesti, ne samo vladara, ostvariv pod dvostrukim uvjetom – da se razvije potrebna kritička svijest građana da nekontrolirana utrka za zaradom ugrožava sva živa bića, i da se ujedini politička volja država i državnika da bi se prekinule opasne veze novca i politike. Od tog bi se datuma moglo računati novo vrijeme na kugli zemaljskoj. Sve drugo je obična promjena kalendara.
