Sveti grad Jeruzalem ima posebno značenje za tri najveće monoteističke religije, islam, kršćanstvo i judaizam. To znači da u tom gradu treba vladati mir, ljubav i tolerancija jer sve te religije u načelu pozivaju na to. Međutim, sveti grad tijekom povijest uvijek je bio poprište sukoba i krvoprolića.
Zadnji između Izraelaca i Palestinaca, koji su izbili zbog deložacije Palestinaca sa zemljišta Sheikh Jarraha gdje su većinom Palestinci, u čijem se susjedstvu nalazi i mjesto koje religiozni Židovi štuju kao grobnicu drevnog visokog svećenika Simeona Pravednika, prerasli su u pravi rat koji je odnio velik broj žrtava i doveo do velikog razaranja. Za najnoviji sukob opet je kriva povijest, koja nikada nije bila lekcija spomenutim religijama. Odluka o protjerivanju šest palestinskih obitelji iz četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu iz kuća u kojima su živjeli Židovi koji su pobjegli za rata prije nego što je Izrael osnovan 1948. godine zasniva se na povijesti. Kad je teritorij okupirao Jordan, palestinske su se obitelji uselile u domove. Neki su i sami bili izbjeglice. Prema izraelskom zakonu, židovski vlasnici takvih kuća imaju pravo na povrat imovine. Suprotno tome, nijedno se takvo pravo ne odnosi na Palestince koji su izgubili domove 1948.
Sudski i politički sporovi između stanovnika četvrti Sheikh Jarrah i naseljeničkih organizacija traju niz godina. Još je 2008. sud presudio u korist doseljenika i naredio da se jedna kuća u tom palestinskom kvartu deložira. Otad se izraelski i palestinski aktivisti okupljaju na malim prosvjedima protiv daljnjeg preuzimanja kuća u susjedstvu. Četvrt Sheikh Jarrah nalazi se na brdu u istočnom Jeruzalemu, na desetak minuta hoda od starog grada. Više diplomatskih misija i međunarodnih organizacija tu su smjestile svoje urede i rezidencije. Kako tvrdi izraelska nevladina organizacija Ir Amim, četvrt Sheikh Jarrah, kao i okrug Siluan u južnom dijelu grada, posljednjih godina „pod velikim su pritiskom ideoloških naseljenika”. Borba protiv tih deložacija oslikava bit izraelsko-palestinskog sukoba. Mnogi Palestinci morali su tijekom Izraelsko-arapskog rata 1948. napustiti zapadni Jeruzalem i pobjeći u istočni dio grada, dok su drugi pobjegli u Gazu ili susjedni Jordan, i tamo ostali nakon što je 1948. osnovan Izrael. U Jeruzalemu, u kojem danas živi oko milijun ljudi, oko 400 tisuća je autohtonih Palestinaca. Nakon rata 1948. Jordan, koji je tada upravljao istočnim Jeruzalemom i Zapadnom obalom, nastanio je neke od palestinskih izbjeglica u četvrt Sheikh Jarrah uz pomoć agencije UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama UNRWA. Oni su se zauzvrat odrekli izbjegličkog statusa. Organizacija Nahalat Shimon koja provodi deložacije tvrdi da su zemlju kupili od dviju židovske organizacije koje su je navodno posjedovale potkraj 19. stoljeća. Za zamjenika gradonačelnika Jeruzalema i predstavnika naseljenika Arijeha Kinga, palestinske obitelji su oni koji su kuće bespravno okupirali.
Situaciju pogoršava činjenica da izraelski zakon sprječava Palestince da traže pravo na imovinu ili kompenzaciju za imovinu koju su izgubili u Izraelsko-arapskom ratu 1948. za razliku od Izraelaca, koji mogu podnijeti tužbu za izgubljenu imovinu. Vrhovni sud Izraela predložio je kontroverzni kompromis između doseljeničkih organizacija i palestinskih obitelji. Prema tom prijedlogu, palestinske bi obitelji trebale prihvatiti izraelskog vlasnika, a da zauzvrat dobiju pravo na zaštićeni zakup kuće. Palestinska strana je to odbila. Planove o naseljavanju u međuvremenu su osudili UN, EU kao i neke druge zemlje. Deložacije izazivaju „ozbiljnu zabrinutost“. Mnogi umjereni Palestinci i Izraelci smatraju da Jeruzalem treba biti otvoren za sve i biti udaljen od politike i politizacije. Jer svi tu imaju ista prava, i muslimani, i kršćani, i Židovi. Povijesno gledano, judaizam ili židovstvo najstarija je monoteistička religija. Grad Jeruzalem spominje se u Starome zavjetu, dijelu Biblije koji Židovi smatraju svetim. Za vrijeme židovskoga kralja Davida Jeruzalem postaje političkim i vjerskim središtem Izraelskoga Kraljevstva. Davidov sin Solomon daje graditi hram u kojemu je smješten Kovčeg saveza. Kovčeg je, prema predaji, sadržavao kamene ploče s Deset zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju. Židovska država doživjela je slom kad je babilonski kralj Nabukodonosor provalio u Jeruzalem i uništio Hram. Brojne Židove odveo je u ropstvo. Iako je Hram poslije obnovljen, naziva se i Drugi hram, Židovi su ostali raseljeni. Širenjem rimske države Jeruzalem i židovska država došli su pod vlast careva. Hram je dao nadograditi Herod Veliki, rimski saveznik i vazal. Međutim, samo šest godina nakon dovršenja gradnje Rimljani su ugušili židovski ustanak i uništili ga drugi put. Obnova Hrama do danas je ostala neostvarena želja židovskih vjernika. Židovi su ostali raseljeni i bez svoje države do 20. stoljeća. Nakon Drugoga svjetskog rata nastala je Država Izrael u koju su se vratile brojne židovske obitelji iz Europe. Osnivanje Izraela potaknulo je sukobe s arapskim narodima i državama. Taj sukob do danas nije okončan. Od hramova koji su bili simboli židovstva danas je ostao samo Zapadni zid koji se naziva i Zid plača. On je mjesto molitve i Židovi ga smatraju svetim. U pozadini je vidljiva zlatna kupola džamije Al-Aqsa.
Kao i kod Židova, i kršćanstvo je utemeljeno na učenju i djelovanju židovskoga propovjednika Isusa. On je svoje najvažnije vjerske poruke uputio upravo u Jeruzalemu. Isus je zbog svoga učenja došao u sukob sa židovskim vjerskim starješinama i s Rimljanima koji su tad vladali tom provincijom. Prema Bibliji, Isus je u Jeruzalemu optužen i osuđen kao kralj Židova. Nakon osude odveden je na brdo Golgota gdje je razapet na križu. U Jeruzalemu i danas postoji ulica kojom je Isus išao prema Golgoti i naziva se Put suza. Nakon Isusove smrti njegovo je tijelo položeno u grobnicu. Na mjestu grobnice danas je bazilika Svetoga groba koju svi kršćani smatraju najvećom svetinjom.
Uz Rim, Jeruzalem ostaje najvažnije hodočasničko mjesto svih kršćana. I za islam Jeruzalem ima povijesnu vrijednost. Islam je monoteistička religija koju je utemeljio prorok Muhamed u 7. st. On je tijekom svoga vjerskog djelovanja boravio u Meki i Medini koje se smatraju svetim muslimanskim gradovima. Treći grad od velike važnosti za muslimane upravo je Jeruzalem. U Kuranu je kratko opisan događaj koji se naziva El-Isra (Noćno putovanje). Kuran navodi da je prorok Muhamed jedne noći, jašući krilatoga Buraka, stigao do hrama dalekog. Smatra se da je to džamija Al-Aqsa u Jeruzalemu. Političko-religijski status Jeruzalema u islamskom svijetu formiran je već početkom 8. stoljeća. Grad i cijelo područje ubrzo gube političko značenje, ali ne i religijsko. Arapsko ime koje se danas najčešće koristi za Jeruzalem je Al-Quds (Sveta), ali u prvim islamskim vremenima grad je bio poznat pod nazivom Iliya’ madinat bayt al-mukadis, tj. „Aelia, hramski grad“. Termin Al-Quds koristio je jeruzalemski geograf Al-Muqadasi sredinom 10. stoljeća. Nakon smrti proroka Muhameda, njegovi nasljednici kalifi proširili su svoju vlast i islam na sva tri kontinenta Staroga svijeta. Pod njihovu vlast došao je prostor koji Židovi zovu Obećanom Zemljom, a kršćani Svetom Zemljom. Tijekom stoljeća pripadnici triju vjera živjeli su u gradu zajedno, ali neki su povijesni događaji snažno utjecali na njihove odnose. U srednjemu vijeku to su bili križarski ratovi, a u moderno doba već spomenuto osnivanje židovske Države Izrael. Jeruzalem od početka 20. stoljeću pa sve do danas nije doživio mirnija vremena. Proces raspadanja Osmanskog Carstva i rađanja suvremene Turske nastavio se i tijekom Prvoga svjetskog rata, s Jeruzalemom kao turskim posjedom. Od 1920. Palestinom upravlja britanski visoki povjerenik koji je imenovao Gradsko vijeće od šest članova u kojemu su po dva člana bila iz svake vjerske skupine. Takav sustav nije funkcionirao zbog prevelike netolerancije među vjerskim zajednicama te je ukinut 1945. Nakon ukinuća ustanovljeno je britansko povjerenstvo. Jeruzalem je u 20. stoljeću poprimio izgled modernog, europskog grada zbog strogih odredaba koje su Englezi nametnuli u gradnji. Potkraj 19. stoljeća održan je Prvi cionistički kongres, a tada je i započelo djelovanje organizacije za stvaranje židovske države koja je gradila svoje ustanove u Jeruzalemu. U zapadnom dijelu grada podizali su Židovi nove objekte, a pojavom nacizma i sve jačih progona naseljavanje i gradnja bili su sve veći. Za razliku od Židova koji su se širili prema zapadu, Arapi su svoja nova naselja stvarali pretežno prema sjeveru. Cionistički pokret Theodora Herzla sve je više jačao i poticao selidbu Židova u domovinu, što je izazvalo brojne prosvjede muslimana i kršćana.
Unatoč protivljenju mnogih arapskih i muslimanskih zemalja, Država Izrael napokon je utemeljena 1948. s glavnim gradom Jeruzalemom. Potez nije ostao bez posljedica tako da je iste godine započeo židovsko-arapski rat zbog podjele Palestine na Državu Izrael i ostatak koji je došao pod vlast Jordana. Taj je rat Jeruzalem podijelio na stari grad i arapske četvrti koje su bile pod vlašću Jordana te zapadni dio koji je pripao Izraelu. Postojala je ideja da se Jeruzalem proglasi zasebnim tijelom pod internacionalnim nadzorom, no odbacile su je Arapske zemlje na čelu s Egiptom i Jordanom. Izrael je nastavio borbu protiv muslimana te je poslije Šestodnevnog rata 1967. godine Jeruzalem ponovno ujedinjen i stavljen pod židovsku vlast. Tu pobjedu nije prihvatila ni jedna zemlja, ali je popraćena nezaustavljivim podizanjem židovskih stambenih jedinica u gradu te njihovim širenjem. Unatoč tome što su Izraelci od 1948. težili da Jeruzalem bude njihov glavni grad, a nakon rata 1967. odmah ga i proglasili vječnim glavnim gradom Izraela, nitko to nije priznao osim samih Izraelaca. Tijekom povijesti grad je zbog politike pretrpio ratove i krvoprolića. Iako su gotovo sve američke administracije, od osnutka izraelske države, odbijale proglasiti Jeruzalem glavnim gradom Izraela jer su znali da bi takva odluka imala teške posljedice jer grad je spoj triju religija te nijedna ne može dobiti monopol na njega, to je učinio bivši američki predsjednik Donald Trump iz samo njemu poznatih razloga. Kada je 2017. proglasio i priznao Jeruzalem glavnim gradom Izraela, kazao je kako ta odluka vodi prema konačnom miru na Bliskom istoku, međutim, tri godine poslije vidimo prve rezultate tog mira, krvave sukobe upravo zbog njegove odluke. – Džamija Al-Aqsa podvrgnuta je žestokoj kampanji, usmjerenoj na njezino postojanje, svetost i jedinstvo – kazao je za Obzor Šeik Mohamad Husein, veliki muftija Jeruzalema, nadležan i za susjedni Jordan te sveta islamska mjesta u Jeruzalemu, uputivši hitan apel čelnicima arapskih i islamskih zemalja da rade na zaustavljanju izraelske rasističke agresije na džamiju Al-Aqsa.
– Uklanjanje vrata minareta iz džamije Al-Aqsa, presijecanje električnog kabela kako bi se spriječilo podizanje ezana (poziva na molitvu) i onemogućio ulazak obroka za doručak onima koji poste, početak je vjerskog rata, čije će posljedice snositi cijeli svijet – naglasio je Šeik Mohamad Husein upozorivši na “opasne posljedice za cijelu regiju kao rezultat šutnje na ove izraelske akcije, koje krše sve božanske zakone i sve međunarodne norme i saveze”.
– Džamija Al-Aqsa podvrgnuta je kontinuiranim izraelskim upadima i pokušajima da se spriječi njezina obnova, uz nametanje strogih ograničenja posjetiteljima, kopanje tunela ispod nje, zatvaranje vrata i druge postupke i napade koji su postali stvarna i opipljiva prijetnja – tvrdi Šeik Mohamad Husein ističući da Palestinci istočni Jeruzalem vide kao glavni grad države Palestine osnivanju koje se nadaju na temelju međunarodnih rezolucija o legitimitetu koje ne priznaju izraelsku okupaciju grada 1967. ni njegovu aneksiju 1981. – Ako bude trebalo, dvije milijarde muslimana branit će Jeruzalem, za nas je to sveti grad kojeg se nećemo odreći i branit ćemo ga životima i krvlju – najavio je Šeik Mohamad Husein. – Za Židove Jeruzalem nije samo fokus duhovnog života već tri tisuće godina ili prijestolnica drevnog Izraela, prijestolnica u kojoj su se dogodila najslavnija poglavlja svete i svjetovne povijesti Izraela, nego i srce cijelog svijeta, onako kako židovska narodna imaginacija doživljava ovaj naš svijet – kazao je za Obzor dr. Eliezer Papo, viši predavač na hebrejskom odsjeku za književnost na Sveučilištu Ben-Gurion u Negevu, i bivši rabin Židovske zajednice u Bosni i Hercegovini, ističući kako je po židovskom narodnom predanju, Bog je svijet izvukao iz nepostojanja držeći prvostvorenu prašinu upravo na onoj točki na kojoj će se poslije uzdići Jeruzalem. – Jeruzalem je otisak Božjeg prsta na planetu Zemlji. Poput potpisa slikara na njegovu djelu. Stoga, nije ni čudo kada židovska narodna imaginacija smješta biblijsku priču o stvaranju čovjeka upravo na prostor jeruzalemskog Brda hrama. S iste one točke koja je razvučena u Jeruzalem, i s koje je budući Jeruzalem razvučen u zemaljsku kuglu, Bog je uzeo i zemlju od koje je sazdao prvog čovjeka, a samim tim i cijelo čovječanstvo. I svijet i čovjek su, ispada, “made in Jeruzalem”. Jeruzalem je DNK stvaranja. Od njega je sve stvoreno, iz njega je sve poteklo i njemu se sve stalno vraća – naglasio je dr. Eliezer Papo ističući kako su Jeruzalem vrata nebeska.
– Vrata neba mjesto su s kojega ovaj svijet može stupiti u kontakt sa svojim Stvoriteljem. Obično se ime Jeruzalema prevodi na slavenske jezike kao Grad Mira. To bi bilo točno kad bi se grad još uvijek zvao Jerušalaim, onako kako se zvao kada je Abraham, praotac židovski, “dao desetinu od svega Melhisedeku kralju Šalema” – kazao je dr. Eliezer Papo naglasivši kako se “iznad ovog zemaljskog Jeruzalema nalazi nebeski Jeruzalem zbog čega sve molitve prvo stižu u zemaljski Jeruzalem kako bi se odavde uzdigle u nebeski Jeruzalem”. – Za nas kršćane u prvom je tu planu bazilika Svetog groba, gdje se dogodilo uskrsnuće i kalvarija, mjesto raspeće Isusova – kazao je za Obzor fra Sandro Tomašević, ravnatelj dječjeg doma u Betlehemu i župni vikar u Betlehemu, dodavši kako su i kršćani vezani za sveta mjesta poput muslimana i Židova jer Isus je u svome tijelu pomirio taj hram koji su u to vrijeme štovali Židovi.– Nama Jeruzalem znači jako puno: to je mjesto raspeća, uskrsnuća i uzdizanja u nebo. Za muslimane je to grad s trećom najvažnijom džamijom na Brdo hrama (Haram Al Sharif), a za Židove je on veoma važan zbog njihovih hramova. Jeruzalem je uvijek bio mjesto mira i različitosti za sve nas. Konflikt u Jeruzalemu nije religiozni. To je politički spor oko suvereniteta. Kada se muslimani, kršćani i Židovi slože oko Jeruzalema, sukob će se riješiti. Svaki je od narativa ispravan i emocionalan, i mi ga moramo prihvatiti. To upravo i jest bit ovog mjesta. Svatko od nas ima blizak odnos i vezu s Jeruzalemom: Židovi, muslimani i kršćani. To se ne treba podcijeniti – govori fra Sandro Tomašević ističući kako je “naš Bog sveobuhvatan, on prihvaća i dobro i zlo, voli Palestince i Izraelce, on nas voli sve, muslimane, Židove i kršćane, pa čak i nevjernike.” U svetom gradu mira Jeruzalemu danas svjedočimo sukobima zbog kojih teče krv ulicama. Jeruzalem se tijekom svoje povijesti pokazao kao stalno mjesto nasilja koje je započelo još davno, u 4. tisućljeću prije Krista. Tako sveti grad Jeruzalemu poviješću priča o suprotnosti između prave slike grada i simbola koji on nosi te priča i o tome zašto je baš taj grad obilježen vjerskim fanatizmom i međureligijskom mržnjom iako sve tri vjere pozivaju na mir, ljubav i toleranciju. Indikativno je da ni političari danas ni vjerski poglavari ne slijede svoje Božje knjige zbog čega nema mira u svetom gradu Jeruzalemu od njegovih početaka pa sve do danas.

 

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”