SAD i EU sad kažu kako broj županija u FBiH treba biti manji kako bi Federacija više i bolje federirala. A broj entiteta ostao bi isti. Jer ne smije dirati se u Dayton. A u županije barkati se može, kao da one nisu po Daytonu. Oni koji o svemu na kraju balade odlučuju reći će kako je hrvatsko-bošnjačka Federacija zapravo rezultat Washingtonskog sporazuma, a ne daytonskog nesporazuma pa je veći entitet manji problem od manjeg. U ingerencije županija-kantona, koje bi trebale jamčiti konstitutivnost naroda, barka se već od Daytona na štetu malobrojnijeg naroda pa FBiH, ta barka mala, pušta na sve strane. Onda Dodik ponovi svoju tezu kako BiH ne pokazuje sposobnost egzistencije. Sve više je onih koji slijede misao egzistencijalista Jeana Paula Sartrea: “Što gore, to bolje”. Pa se čuje velika galama oko prešutnih dogovora. A prešutni su zato jer se radi o tome tko će koga pr(ij)e šutnuti! Nadmudrivanja iz Sarajeva i Banje Luke podsjećaju na zgodne nezgode s Tomom i Jerryjem. Što zna razljutiti gazdaricu dvojice junaka popularnog crtića. Kojoj nitko osim Chucka Norrisa, doduše samo u vicu, nije vidio u licu. Koliko je nepoznata ta teta, toliko je nepoznata i gazdarica dvaju entiteta. Pa jedni kažu kako je to Amerika, drugi tvrde da je to EU, treći si umišljaju da je gazdarica na istočnoj strani, četvrti si utvaraju da su oni sami jedine gazd(aric)e. I drže se one: Vazda gazda! Po logici ruskog cara koji reče da ćeš biti uvažavan onoliko koliko si jak. Ili koliko jaka leđa i zaleđa imaš. Daytonski brak stvorio je postdaytonski mrak pa bračni partneri razmišljaju na način opreznog muškarca kojemu se dopala jedna dama:
- Bilo bi lijepo pasti u njezino naručje, a ne i u njezine ruke!
Daytonski bračni partneri svom daytonskom podstanaru, trećem stanaru daytonske kuće, sve više smanjivali su prostor, a povećavali stanarinu. Pa bi arhitekti nove održive i pametne bh. kuće i njezina prava gazdarica morali malo više povesti računa i o tome da dvoetažna zgrada ima tri stanara. Možda bi ovoga trećega iz podruma trebalo premjestiti u potkrovlje. Kuća bi bila sigurnija i ljepša. Ili netko stvarno misli da bi tu kuću, poput Chucka Norrisa, najbolje bilo baciti kroz – prozor.
Jedni kažu da je cijepanje BiH neminovno, drugi da bi to cijepanje bilo opasnije od cijepanja urana, treće se bave cijepanjem drva za zimu. Bacaju se probni baloni koji žestoku pucaju i još žešće odjekuju pa sve podsjeća na biser srbijanskoga sportskog komentatora: - Loptom je pocepao vazduh na kiseonik i vodenik! A iz Bruxellesa poručuju po sto puta da valja požuriti stazom Mape putu. Pet je do dvanaest, a neki koji kunu se u europski put BiH ponašaju se kao putnik namjernik koji upita:
- Koliko je sati?
- Za pet minuta dvanaest - rekoše mu.
- Ne pitam vas koliko će sati biti za pet minuta, nego koliko je sada? - priupita.
Ali ne valja ni srljati. Da ne bi bilo kao s Miljenkom Smojom i Borisom Dvornikom u automobilu. Boris je vozio, a Smoje ga počne gurkati laktom i upozoravati ga da vozi brže od dopuštene brzine. Boris se javi:
- A ča me budiš, baš sam bija malo pridrima?!
Mnogima u BiH puno se u Europu i ne žuri. Računaju da BiH iz svoje tigrove kože ne može, da joj europski kavez neće tako lako promijeniti boju, da je njezin posebni pigment unutarnja stvar. BiH, navodna miljenica stare dame Europe, mora sama sa sobom upraviti jer stara dama ima svojih problema. No, ona će se nekako snaći, a BiH se tek treba naći. Jedna ljetna priča podsjeća na sve to. Mujo, naime, nekoliko dana proveo u jednom kampu na Jadranu. Kad se vratio s morskog kampiranja, upita ga Haso:
- Kako bijaše na moru?
- Kao u Drugom svjetskom ratu, Nijemci i Talijani u hotelima, mi u šumi – objasni mu Mujo.
