Voditelj Odjela dječje kirurgije KBC-a Split prof. dr. sc. Mihovil Biočić iz osobnog iskustva liječnika angažiranog tijekom Domovinskog rata, kao jedan od dva ratna ravnatelja tadašnjeg KB-a Split i zapovjednika kriznog stožera zdravstva, kao izravni svjedok pomoći Hrvatske u području zdravstva građanima BiH, govori za Večernji list o ulozi Republike Hrvatske i njezine politke spram BiH iz tog razdoblja, značenju ratne bolnice u Novoj Biloj, te iznosi i neke dosad nepoznate dramatične i tragične detalje vezane uz to razdoblje.

Možete li predočiti kako i na koji način ste kao liječnik zajedno sa svojim kolegama pomagali BiH u ratu?

Kao jedan od dva ratna ravnatelja tadašnjeg KB-a Split i zapovjednik kriznog stožera zdravstva, izravni sam svjedok pomoći hrvatske državne politike devedesetih, u području zdravstva i socijale, građanima BiH. Osobno sam pomagao, i kao kirurg, i kao ravnatelj, i kao zapovjednik kriznog stožera zdravstva, te svjedočim da su se mnogi hrvatski liječnici i ostalo osoblje žrtvovali kako bi pomogli potrebitima. Tako smo u splitskoj bolnici iz BiH liječili više od 32.000 ranjenika i bolesnika, od čega oko 40 posto Bošnjaka, i 22.061 ranjenika i bolesnika u malim ratnim bolnicama u BiH. Pomagali smo u ljudstvu, lijekovima, opremi, sanitetskom materijalu, higijenskim potrepštinama..., te posebno ističem 17.500 doza krvi i krvnih pripravaka, čemu je dokaz 12.000 izdatnica. Nadalje, u KBC-u Split je rođeno više od 5000 djece iz BiH, liječeno više od 500 onkoloških, više od 1000 psihijatrijskih bolesnika...

Pomagali smo svima

Razmjestili smo u druge hrvatske bolnice oko 700 bolesnika i ranjenika te prevezli i osigurali prijam u 30-ak zemalja svijeta u vlastitoj organizaciji, organizaciji države ili međunarodnih organizacija kao što su bili IOM i sl. Primili smo oko 4200 različitih donacija, koje smo nesebično davali u BiH (oko 25 posto naših lijekova, sanitetskog materijala i higijenskih potrepština išlo je u BiH). Bili smo najznačajniji i stožerni centar za evakuaciju, prijam i liječenje iz različitih područja BiH. Pomagali smo 65 mjesta u BiH, bez obzira na strukturu stanovništva (od Tomislavgrada i Livna, preko Viteza i Sarajeva do Bijeljine i Brčkoga, Žepča, Živinica, Modriče, Gradačca, Dervente, Tuzle, Lukavca...). Iz velikog broja tih mjesta, kada je to bilo moguće, dolazili su nam ranjenici zbog razorenih komunikacija preko rijeke Save na sjeveru BiH, pa je jedini izlaz bio prema jugu, prema Splitu. Koristile su se različite vrste prijevoza ranjenika, od zaprežnih životinja do helikoptera. Događalo se da međunarodne snage nisu dale pristup našem helikopteru, zbog čega je prijevoz ranjenih bio dugotrajan i vrlo opasan.

Uz rat u BiH vežu Vas mnoga sjećanja?

Sjećam se ranjenog djeteta koje smo kirurški opskrbili u ratnoj bolnici u Rami i koje je upućeno u splitsku bolnicu na neophodno daljnje liječenje, a koje je umrlo na dugom putu do Splita kroz Vran planinu, jer nije bilo dopušteno slijetanje našem helikopteru u Ramu. Sjećam se i da je za vrijeme većih sukoba iz središnje Bosne, nakon dopuštenog letenja, stizalo helikopterom i po 200 ranjenika u jednom danu, što je bilo golemo opterećenje za osoblje splitske bolnice. Bila je to “hrvatska državna politika devedesetih”, kada su svi građani BiH liječeni i skrbljeni na teret siromašnog proračuna ratom razorene i dijelom okupirane Hrvatske. Svjedoci i donatori našeg rada, brojne su međunarodne humanitarne organizacije - UNHCR, Međunarodni crveni križ, Liječnici bez granica, SZO, Farmaceuti bez granica, crkvene katoličke organizacije, IOM, predstavnici različitih velikih američkih humanitarnih udruga, brojni “obični” ljudi i predstavnici kraljevskih kuća, itd. Sve je ovo pratilo više od 90 državnih i privatnih TV kuća iz svijeta.

Može li se u tom kontekstu govoriti da je službena politika RH rješavala humanitarna pitanja stanovnika BiH, bez obzira na njihovu nacionalnost?

Naravno, to najbolje znaju oni koji su dobili našu skrb. Uz svoje prognanike, Hrvatska je skrbila i o oko milijun izbjeglica iz BiH, smještajući ih u svoje hotele (koji su ostali devastirani), odmarališta, privatne kuće... Primjerice, samo u užem splitskom području u rujnu 1993. bilo je oko 180.000 izbjeglica iz BiH o kojima smo skrbili. Isto tako smo pri evakuaciji židovskih obitelji iz Sarajeva i Mostara preko Splita, pružili svu moguću pomoć. Imali smo brojne poteškoće zbog nedostatka dokumentacije izbjeglih osoba, nemogućnost njihova povratka svojim kućama (zbog čega se produžavao boravak u bolnici). Veliko nam je bilo opterećenje organizacija i pokop, te identifikacija nepoznatih preminulih izbjeglica. Nadalje, svi novinari-izvjestitelji iz ratnog područja u BiH, koji su poginuli, bili su uglavnom zaprimljeni u splitsku patologiju, obducirani, identificirani i preko svojih veleposlanstava upućeni u svoje zemlje. Osoblje bolnice je volonterski osiguravalo smještaj, hranu i financijska sredstva, izbjeglicama koje su ostale bez svega. Velika pomoć su nam bile donacije iz inozemstva, ali glavninu tereta, ne samo u lijekovima nego i svemu što je potrebno za život, podnijela Hrvatska. U ovakvim prilikama, uvijek ću se sjetiti i zahvaliti brojnim donatorima. Ima ih puno, ali ću ipak izdvojiti neke koji su nas posebno i opetovano zadužili, jer su njihove donacije pomogle u skrbi i za bh. državljane. Među te uporne humaniste spadaju: Richard Hurt (Irska), George Mills i Paul Talbot (British Aid For Deprived Children), dr. Cesare Santi (Ministerium salutius Milano), Hubertus Kempfer (Etlingen-Njemačka), Kay Barry i kapt. Sekovanec (Irska) itd., koji su prema našim specifikacijama, odnosno potrebama donosili najnovije uređaje i vrlo skupe lijekove.

Nikada ne zaboraviti

Osobito su nam bili dragocjeni (vrlo skupi) lijekovi za liječenje bolesnika sa zloćudnim tumorima. Posebnu hvalu treba izraziti i vladama Italije, Njemačke, Austrije, Irske i Danske, koje su nam na različite načine pomagale. Njih i mnoge druge, sve zajedno nikada ne bismo smjeli zaboraviti.

Svjedoci smo da se takva uloga Hrvatske po tom pitanju potpuno zaboravlja, zbog čega je to tako?

Sve više smo svjedoci procesa, u kojem sudjeluju neki iz političkih elita na ovom prostoru, regiji, jugosferi, novotvorinama, kojima se želi nametnuti neka druga priča i istina u kojoj smo svi krivi, u kojoj su žrtve krive za napad na njih. Izgleda da s istoka nije nitko dolazio, nikoga naoružavao, ni u koga pucao, a mrtvi gotovo da su se sami ubili. Srebrenica i ne samo to mjesto, vape za pravdom, a međunarodni krojači povijesti negiraju genocidni karakter tih teških, ciljanih i namjernih zločina. U tom kontekstu se i Hrvatsku pokušava u odnosu na BiH izjednačiti čak i s agresorima. Tako se ‘slučajno zaboravlja’ sve dobro koje je učinjeno, ali što je najteže, zaboravljaju se nevine žrtve, čiji su krvnici i danas slobodni. Sve je to dio strategije određenih krugova, koji nisu željeli niti samostalnu BiH niti RH. Pozdravljam riječi predsjednika Josipovića prilikom nedavnog posjeta srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru, kada je rekao kako ‘osveta zbog zločina je također zločin’, što je napredak u odnosu na njegova prethodnika koji je pričao o pravednoj osveti (bez suda) prema nekim drugim zarobljenicima.

S obzirom da kao liječnik i humanist nikada niste gledali tko je tko u teškim trenucima, jeste li dobili zahvale, posebice Bošnjaka?

Dobili smo brojna usmena i pisana priznanja međunarodnih institucija koje su nas i opskrbljivale donacijama i stalno pratile naš rad, koje sam već naveo. Najviše priznanja i zahvala smo pak dobili od vojnih i civilnih predstavnika Bošnjaka (veliki je popis pojedinaca, vojnih zapovjednika Armije BiH, predsjednika općina i sl.). Nakon liječenja visokog bošnjačkog dužnosnika Ejupa Ganića, dobili smo (naslovljenu predsjedniku Tuđmanu i meni kao ravnatelju) zahvalu i od samog predsjednika BiH Alije Izetbegovića u kojoj između ostalog stoji da ‘to ovdje (misli na BiH, nap.a.) nikada neće biti zaboravljeno’. Moram također istaknuti da me žalosti što danas u Haagu sjede ljudi koji su svoje neprijatelje s bojnog polja i njihove obitelji upućivali i preporučivali nama za smještaj i liječenje u našoj bolnici. Zar bi itko iz BiH mogao doći do Splita da to nisu pomogle hrvatske civilne i vojne vlasti u tadašnjem HR HB.

Možete li opisati kako ste se Vi osjećali kada ste u jednoj ratnoj bolnici u južnoj Hrvatskoj tijekom operacije čuli kako se u hotelu do Vas gdje su bile smještene bošnjačke izbjeglice raduju nakon vijesti da je Bugojno palo?

Nerado se sjećam tih trenutaka. Tada su hrvatsko zdravstveno osoblje i hrvatski narod, s najvišom ocjenom u tim teškim trenucima, položili vrlo teški ispit humanosti i Hipokratove zakletve. Bilo je to strašno, veselje s jedne i muk s druge strane. Nitko tim bošnjačkim izbjeglicama nije ništa prigovorio, uskratio i sl. Kao što sam rekao, hrvatska politika devedesetih ih je i dalje liječila, hranila i dala krov nad glavom.

Kakvo je značenje imala ratna bolnica u Novoj Biloj i jeste li Vi sudjelovali u njezinu radu, posebice organiziranju?

Ta bolnica će biti zapisana zlatnim slovima u povijesti hrvatskog zdravstva. Najprije bolnica-crkva s ležajevima od klupa okrenutim jedna prema drugoj, a zatim velebna bolnica, koju je zbog žrtve hrvatskog naroda središnje Bosne, predsjednik Tuđman obećao i osigurao uvjete za njenu izgradnju. Tada sam kao ravnatelj splitske bolnice od predsjednika Tuđmana imenovan u Odbor za izgradnju te bolnice, pod nazivom “Dr. fra Mato Nikolić” i bila mi je čast biti članom tog odbora. Tada smo vodili brojne rasprave o koncepciji bolnice, vrsti, razini, opsegu zdravstvene zaštite..., ali smo svi bili jedinstveni u odluci da se mora izgraditi. Ta bolnica tada nije bila samo zgrada, bila je simbol opstanka hrvatskog naroda u središnjoj Bosni, bila je nada za novo rađanje.

Opstanak Hrvata u BiH

Tužno je bilo gledati pune autobuse kojima su odlazili naši ljudi iz tog prostora nakon završetka nesretnog hrvatsko-bošnjačkog sukoba, ali i radosno kada su se ti isti počeli vraćati kako je bolnica, taj simbol nade, rasla. Ona je danas, bit će i u budućnosti, naš ponos i simbol opstanka Hrvata na svojim ognjištima, ali otvorena za svakoga.

Medicina i zdravstvo su Vaša profesija, no imate li neki hobi izvan toga, koji Vam ispunjava ostali dio života?

Medicina, odnosno kirurgija me uistinu gotovo u potpunosti ispunjava, međutim od početka devedesetih moje je težište bilo na uspostavi dugo sanjane neovisne države. Tako sam se bavio i s onim što se popularno zove politika, iako ne mislim da sam političar, nego jedino i isključivo pobornik stvaranja samostalne hrvatske države. Inače volim lov, ribolov i glazbu, a u posljednje vrijeme jako sam zaljubljen u masline, koje će mi biti glavna preokupacija u mirovini. Na kraju bih htio reći da se ponosim svima koji su sudjelovali u velikom humanitarnom djelu koje je obavilo hrvatsko zdravstvo, ponosim se jer u najtežim iskušenjima, nikada nikome nismo uskratili pomoć, niti neprijatelju, a to je međunarodna zajednica prepoznala. Ono što su hrvatski liječnici i ostalo osoblje učinili za naš narod i sve potrebite, teško je opisati. Možda samo još dodati da smo pri odlasku u terenske male ratne bolnice, prolazili kroz planine, šume i opasna ratna područja u kojima nitko nikome nije jamčio život i da smo spašavali živote i pod granatama, u jeku borbi. Naša je žrtva možda velika, no bez imalo patetike, to je samo kap u moru masakriranih, raznesenih, unakaženih, silovanih, ubijenih i fizički i duševno…, samo je mala kap prema suzi ranjenog nevinog djeteta. Ali samo toliko smo mogli. nestabilnosti. BiH, njezini narodi i građani ne mogu više čekati.

Stručni, znanstveni i tehnički poslovi skinuli su s ‘trona’ trgovinu’ Najveći poduzetnik postao je Pavao Vujnovac