Iako to dopremijer Srbije i predsjednik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić (43) nikada nije krio, široj javnosti je malo poznato, posebno u BiH, da trenutačno najmoćniji čovjek Srbije vodi podrijetlo iz Čipuljića kod Bugojna, u samom srcu BiH. Novinari agencije Anadolija tragom te informacije uputili su se u Čipuljić gdje dobro poznaju, ne samo obitelj Vučić, već i samog Aleksandra Vučića, kojeg su neki imali priliku vidjeti i kada je, prvi put nakon 20 godina, u proljeće ove godine bez velike pompe i medija boravio u Bugojnu i posjetio rodbinu. U Čipuljiću su novinari Anadolije, također, upoznali i Aleksandrovog strica Dragu i strinu Anđelku, prve srpske povratnike u Bugojno, posljednje Vučiće koji još uvijek žive u tom bugojanskom naselju.
Slaviša Đurić, svećenik crkve Rođenja Presvete Bogorodice u Čipuljiću kaže da su Vučići stara bugojanska obitelj i da su kao uspješni trgovci bili poznati i prije Drugog svjetskog rata. Vučić u Bugojnu je “sinonim” za radišne ljude. “U ono vrijeme su imali svoja osobna auta i šofere. Aleksandrov djed Anđelko, kojeg su ovdje svi zvali Adžija, jer je bio na hadžiluku u Svetoj Zemlji u Jeruzalemu, imao je vrsne trkače konje. Nažalost, 1941. godine jedna velika obitelj je dijelom uništena. Aleksandrov djed, stari Adžija, je ubijen. Obitelj se poslije Drugog svjetskog rata rasula na mnogo dijelova. Jedni su ostali u Bugojnu, jedni otišli iz Srbiju. Na Slavu Božju iz te obitelji sada ima veliki izdanak - Aleksandar. Njegov otac i obitelj su vrijedni i radišni ljudi koji su oduvijek stjecali imanja i imali. Mislim da kada se u Bugojnu kaže obitelj Vučić, to sve govori’’, započinje razgovor za agenciju Anadolija svećenik Đurić.
Inače, Aleksandrov otac Anđelko (72), kojeg u Bugojnu nazivaju Bato, rođen je u izbjeglištvu u jednom vagonu nedaleko od Beograda. Njegova majka Dragica, inače podrijetlom iz Šipova, izbjegla je u Srbiju nakon što su ustaše pobili većinu muških članova obitelji, uključujući i Aleksandrovog djeda.
Nakon Drugog svjetskog rata oni su se vratili u Bugojno gdje je Aleksandrov otac odrastao i školovao se, a potom otišao na Ekonomski fakultet u Beogradu. Tamo je upoznao suprugu, Aleksandrovu majku, Angelinu iz Bečaja u Srbiji, s kojom će se kasnije vjenčati. Prije toga je nekoliko godina radio u IMPO-u u Bugojnu. No, i poslije odlaska u Srbiju, sve do rata u BiH i smrti majke Dragice 1991. godine, Anđelko Vučić je s obitelji često dolazio u rodni kraj.
Svećenik Đurić kaže da je Aleksandar Vučić u Bugojnu prije rata često provodio ljetne i zimske raspuste. I sam Aleksandar Vučić, iako je rođeni Beograđanin, svojedobno je govorio kako je u Bugojnu, uz ostalo, u djetinjstvu radio i teške poslove.
“Volio je, po pričanju mještana, igrati lopte. Bio je dosta nestašno dijete. Borac je bio od početka, volio je biti uvijek u pravu. Moralo je biti po njegovom. Nije bio popustljiv ni kao dijete. Njegova nepopustljivost, njegova upornost su ga i doveli do mjesta gdje je sada’’, ističe svećenik Đurić.
Potvrdio nam je da je Aleksandar Vučić dolazio u Čipuljić posljednji put u proljeće ove godine.
“Nas je taj posjet izuzetno obradovao. Dolazio je Aleksandar u Bugojno i prije nego je postao dopremijer. Nas je taj posjet obradovao, a nije bilo ni policijskih sirena, mnogo auta... Došao je čovjek, zapalio svijeće ovdje u crkvi, svojima na groblju. To je njegova veličina. Nadamo se na proljeće bi trebao doći i ostati nekoliko dana”, govori bugojanski svećenik.
Na mjesnom groblju, koje su novinari Anadolije posjetili, pokopani su Aleksandrov djed, baka, stric, koji je poginuo u prometnoj nesreći kod Gornjeg Vakufa i druga rodbina.
Dopremijer Srbije ne želi prodati svoju zemlju
Aleksandrov stric Drago, jedini muški potomak Vučića koji živi u Bugojnu, kao i njegova supruga Anđelka, kažu da su izuzetno ponosni na Aleksandrov uspjeh. Na ulazu u njihovu kuću pokazuju nam kako čuvaju poster najbolje bh. nogometne reprezentacije, popularnih Zzmajeva, sa zastavom BiH. Utakmice reprezentacije prate, a nogomet vole i zbog unuke koja trenira nogomet u Njemačkoj.
“Aleksandar je dolazio baš ovog svibnja i tada smo ga prvi put vidjeli nakon 20 godina. Dolazio je ovamo sa sinčićem i mlađim bratom Andrejem. Brat i njegov otac su dolazili i više puta ranije. Aleksandrov otac Bato dolazio je do sada deset puta u Bugojno nakon rata, ali od tuge nije mogao doći i do svoje obiteljske kuće koja je porušena, baš kao i njegova nešto manja kuća u blizini... Aleksandar je prilikom posljednjeg boravka rekao da ne želi prodati te kuće. U kući moje sestre je potvrdio i kako ima namjeru obnoviti ih. Također, oni i ovdje u Bugojnu imaju dosta zemlje, njiva. Aleksandar je, također, rekao da i to ne želi prodati” ističe ljubazni Drago.
Dragina supruga Anđelka dodaje kako su veoma radosni zbog Aleksandrovog uspjeha, ali da pomalo strahuju za njega’.
“No, njegov pravac je dobar’’, primjećuje Aleksandrova strina.
Pitamo ih o životu u Bugojnu. Drago priča kako su međunacionalni odnosi u tom gradu u redu. Sa starim susjedima se, kako kaže, druže, to su njihovi prijatelji i kumovi.
“Ti odnosi su za deset’’, dodaje on.
No, žale se i na kriminal i nasilje o kojem slušaju, mada njih osobno “nitko ne dira”. Također, u blizini nemaju kioska, pa ne mogu kupiti tisak, žale se i da djeca nemaju u blizini škole... Sve je nekako tužno i pusto. Život se tu ionako odvija sporo.
“Živimo od mirovine, a i djeca nam pomognu”, dodaje Anđelka.
Od 9000 Srba u Bugojnu prije rata, tu ih je ostalo oko 200. Osim njegovog strica, još tri obitelji su s Aleksandrom Vučićem u krvnom srodstvu.
“Nažalost, brojno stanje je takvo kakvo kako jeste. Ne možemo poreći da je Bugojno ostalo bez Srba. Ovo su sve stariji ljudi. Prosjek moje parohije je 67 godina”, ističe svećenik Đurić, koji nije želio komentirati odnos vlasti prema srpskoj zajednici u Bugojnu jer je “priča o vlastima opasna”.
Nadalje, kaže da ima čestitih i dobrih ljudi u Bugojnu, ali i onih koji, mahom doseljenici, prave probleme. Ističe i pozitivne primjere suživota. Tako su fasadu crkve u Čipuljiću uradili Bošnjaci među kojima i jedan efendija (imam), dok su unutrašnjost pravoslavne crkve uredili Hrvati! To je, kako vjeruje, nada u bolje sutra na ovim prostorima. Podsjetio je kako je pravoslavna crkva u Bugojnu zapaljena u incidentu 2004. godine kada je povratak bio u punom jeku. Poslije je povratak padao. Nakon što je crkva ponovno zapaljena i 2007. godine “nitko se više nije vratio”. Ističe kako je problem i posao jer mladi srpske nacionalnosti u Bugojnu nemaju gdje raditi. Klasična je to priča o životu povratnika u sredinama gdje su manjina, iako je svećenik uvjeren da je “Bošnjacima povratnicima u RS bolje nego nama”.
“Problem je neispunjavanje ustavnih zakona o ravnopravnosti naroda. Volio bih da smo manjina, imali bi neke prednosti. Mi ćemo biti statistička pogreška na ovom popisu stanovništva. Mi smo sad statistička greška. Na mjestima gdje Srbi trebaju biti zaposleni, zaposleni su ljudi drugih nacionalnosti. Nemam ništa protiv toga, ali treba zaposliti ljude koji bi se vratili. Da se to dogodilo, sada bi u Bugojnu bi bilo tri do četiri tisuće Srba - istaknuo je svećenik Đurić.
