Različite su najave o tome kada će se bh. državljani, koji su se prijašnjih godina priključivali terorističkoj organizaciji Islamskoj državi (ISIL), vratiti natrag. Nakon propasti ISIL-a najveći broj njih završio je u zarobljeničkim centrima i kampovima na sjeveru Sirije. Adrian Shtuni iz Washingtona ugledni je analitičar. Poseban fokus njegova djelovanja je zapadni Balkan i istočni Mediteran. Ovaj magistar znanosti sa Sveučilišta Georgetown savjetuje think tank (trust mozgova) i akademske institucije o pitanjima radikalizacije i nasilnog ekstremizma. On najavljuje kako će za BiH i zemlje Balkana biti veliko iskušenje povratak boraca ISIL-a, ali i njihovih obitelji.
Poštovani gospodine Shtuni, pretpostavlja se da bi oko 120 bh. državljana i 80 djece trebalo biti vraćeno s područja koje je nekada kontroliralo ISIL. Javnost u BiH je uvjerena da su ti ljudi ozbiljna sigurnosna prijetnja, da bi trebali biti zabrinuti. Kako komentirate ovo?
- Povratnici iz Sirije i Iraka, povezani na ovaj ili onaj način, aktivno ili pasivno, s terorističkom organizacijom kao što je Islamska država predstavljaju potencijalni rizik za nacionalnu sigurnost. Ipak, važno je napraviti razliku između općeg sigurnosnog “rizika” (ili opasnosti) i sigurnosne “prijetnje”. Iako je potencijalni rizik za nacionalnu sigurnost od povratnika neupitan, predstavljaju li oni stvarnu prijetnju ili ne i koje razine opasnosti, mora se utvrditi profesionalnim procjenama svakog pojedinca. Ova procjena je složen, dugotrajan i skup proces koji zahtijeva kontinuirano praćenje i procjenu povratnika. Jedna stvar koju treba istaknuti jest da BiH ima najveći broj djece i žena s Balkana trenutačno u Siriji. Stoga se bosanskohercegovački kontingent sastoji od većeg dijela neboraca u usporedbi s drugim zemljama u regiji. Djeca su, s humanitarnog stajališta, žrtve jer nisu odlučila otići ili se roditi u Siriji i Iraku. Ipak, sa stajališta sigurnosti nije moguće ignorirati činjenicu da su neka od te djece prošla vojnu obuku u terorističkim kampovima, bila su jako indoktrinirana, čak su sudjelovala u oružanoj borbi i smaknuću ili odrubljenju glava zatvorenicima. Postoje brojni islamski državni filmovi koji prikazuju kampove za obuku djece mudžahedina ili “mladeži kalifata”. Suočavanje s ovom djecom bit će dugoročan izazov. Isto tako, stajalište da su žene uglavnom žrtve koje su otišle u Siriju protiv svoje volje ili su manipulirane od svojih supružnika je generalizacija koja nije potkrijepljena dokazima. Naprotiv, postoje brojni dokazi da su se u mnogim slučajevima aktivno radikalizirale i novačile uime Islamske države, služile su u Al-Khansaa “brigadi morala”, a u nekim slučajevima čak i sudjelovale u oružanim borbama.
Cijeli kontingent ljudi nedavno se vratio na Kosovo. Mislite li da će to biti slučaj u BiH ili će to biti individualni povratak tih ljudi?
- Nisam svjestan jedinstvene ili sveobuhvatne strategije povratka građana balkanskih zemalja iz Sirije u njihove zemlje podrijetla. Obrasci povratka do sada su bili različiti. Sjeverna Makedonija, primjerice, prihvatila je povratak samo sedam stranih boraca u kolovozu 2018. godine. Kosovo je prihvatilo povratak 110 državljana krajem travnja, uglavnom djece i žena. BiH je u travnju vratila samo jednog stranog borca. Na temelju gore navedenog, nije jasno kakav bi bio pristup, ali bi postupno vraćanje u manjim skupinama moglo biti podnošljivije, s prioritetom djece. Ostaviti ih zauvijek u kampovima nije rješenje. Naprotiv, dugoročno može postati veći problem koji će generirati više terorizma.
Postoji li veća prijetnja od terorističkih napada ili nove radikalizacije područja u koja se ti ljudi vraćaju?
- Na temelju onoga što smo do sada mogli vidjeti, nekoliko stranih boraca koji su se vratili bili su uključeni u presuđene ili uspješne terorističke napade. Ipak, kad god su sudjelovali, sudjelovali su u nekim od najsmrtonosnijih terorističkih napada diljem svijeta. Primjerice, u napadima u Parizu 2015. godine, gdje je ubijeno više od 130 ljudi, i bombaškim napadima na Uri u Šri Lanki 2019. godine, gdje je ubijeno više od 250 ljudi. U Bosni i Hercegovini ni Enes Omeragić, koji je 2015. godine izveo napad u Rajlovcu, ni Maksim Božić i Edin Hastor, koji su uhićeni 2018., nisu bili povratnici. Što se tiče mogućnosti pojačane radikalizacije u područjima gdje se vraćaju borci iz Sirije i Iraka, jednostavno je prerano za reći. Ipak, u zatvorima je bilo slučajeva da su povratnici radikalizali zatvorenike.
Zanimljivo je da ni BiH ni zemlje zapadnog Balkana posljednjih godina nisu bile meta terorističkih napada. Možete li pretpostaviti zašto je to tako?
- To nije posve točno. Uz iznimku napada u Rajlovcu 2015., u kojem su tri osobe izgubile život, uključujući napadača koji je počinio samoubojstvo, proteklih nekoliko godina policija i obavještajne agencije na Balkanu spriječile su brojne terorističke urote. Koordinirani teroristički napadi bili su onemogućeni u prosincu 2016., uključujući brojna uhićenja na Kosovu, u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji. Cilj ove urote bili su izraelska nacionalna nogometna reprezentacija i njezini navijači, kao i agencije za provedbu zakona i strani ciljevi. Devet muškaraca povezanih s Islamskom državom proglašeno je krivim 2018. i osuđeno na 35,5 godina zatvora vezano za ovaj slučaj. U lipnju 2018. godine kosovske vlasti navodno su osujetile novi napad na snage NATO-a stacionirane na Kosovu, pri čemu je uhićeno šest osoba, od kojih je jedna žena. Njima se trenutačno sudi u Prištini. Maksim Božić i Edin Hastor uhićeni su u Bosni i Hercegovini 2018. godine zbog planiranja terorističkog napada na stožer SIPA-e i urede Ministarstva unutarnjih poslova u Tuzli. U posljednje tri-četiri godine došlo je do značajnog povećanja domaćih terorističkih aktivnosti i aktivnog planiranja terorističkih napada na Balkanu koji nisu doveli do stvarnih napada zahvaljujući dobrom radu agencija za provedbu zakona.
Nedavno ste rekli kako vlasti BiH nisu spremne suočiti se s ovim izazovom povratka. Zašto to tvrdite?
- Ono što sam rekao jest da je upravljanje velikim brojem povratnika iz Sirije i Iraka složen, skup i dugoročan izazov koji ide mnogo dalje od toga da ih se stavi u zatvor na godinu ili dvije. Postoje i pitanja vezana uz primjenjivost zakonodavstva i prikupljanje dokaza koji će dovesti do osuđujućih presuda na sudovima. Zbog toga su mnoge vlade europskih zemalja do sada u velikoj mjeri odbijale vratiti ove osobe, a u nekim slučajevima čak su im i oduzele državljanstvo. Jasno je kako spremnost da se bave velikim brojem stranih terorističkih boraca koji se vraćaju manje ovisi o dobroj volji, a više o resursima, kapacitetima i specijaliziranoj stručnosti, koje su prilično ograničene u Bosni i Hercegovini i ostatku Balkana. To posebno vrijedi s obzirom na to da zemlje Balkana imaju značajno veći broj državljana koji su otišli u Siriju i Irak u odnosu na veličinu njihova stanovništva. Tamo je rođeno više stotina ljudi. Čak se broj povratnika povećavao te će nastaviti rasti u usporedbi s brojem stanovnika nego bilo gdje drugdje u mnogim europskim zemljama koje su mnogo bogatije u pogledu resursa i stručnosti. Osim toga, nema osmišljenih programa za bavljenje povratnicima u zatvorima ili izvan zatvora. Ne samo u BiH nego bilo gdje na Balkanu. Sve u svemu, teško je nositi se s velikim brojem povratnika kada su resursi, stručnost i kapaciteti neadekvatni.
Što bi vlasti BiH trebale učiniti kako bi provele deradikalizaciju tih ljudi i postupno ih uključile u društvo?
- Povratnici i njihove obitelji ne zahtijevaju samo stalno praćenje od tijela za provedbu zakona već i dugoročnu psihološku i socijalnu potporu za rehabilitaciju i reintegraciju. Deradikalizacija nije lako mjerljiv proces. Ne postoji rendgenski stroj koji bi vam rekao kada se netko deradikalizira. Gotovo slično alkoholičarima, neki ljudi koji se oporave, nakon izvjesnog vremena vrate se starom načinu življenja. Zbog toga ti pojedinci zahtijevaju stalnu brigu, a to je skupo. Prvi cilj bio bi pridobiti povratnike, i one koji izlaze iz zatvora nakon odsluženja kazne za terorističke aktivnosti, kako bi se oslobodili tog nasilnog ekstremizma. Mnoge zemlje diljem svijeta razvile su i provele takve programe koji pružaju psihološki tretman, vjersku edukaciju, obuku na poslu i ekonomsku pomoć. Ipak, ne postoje jedinstveni modeli rehabilitacije. Programi moraju biti izgrađeni na temelju specifičnog kulturnog konteksta, tradicije, okolnosti i dostupnih resursa.
BiH je osudila 24 osobe za terorizam na 43 godine zatvora, a neki su čak platili da ne završe u zatvoru. Kakvu poruku vlasti BiH šalju javnosti?
- Bosanskohercegovački sudovi izrekli su neke od najnižih kazni na Balkanu ljudima koji su uključeni u terorističke aktivnosti. Prosječna kazna zatvora u BiH za aktivnosti vezane uz terorizam, uključujući borbe u Siriji ili pokušaj pridruživanja terorističkim organizacijama, bila je jedna godina i deset mjeseci. Prosječna kazna u Sjedinjenim Američkim Državama za slične zločine povezane s Islamskom državom iznosi 13,5 godina. Razlika govori sama za sebe. To su vrlo kratkotrajne osude koje su beskorisne ako ne postoje programi za rad s povratnicima.
Bojite li se da bi ti povratnici, jednako kao što su njihove ideje uglavnom odbačene, sada mogli postati hodajuće bombe nakon izolacije, a također i zbog činjenice da su živjeli u kalifatu za koji su bili voljni umrijeti?
- Po mom mišljenju, društveni i nacionalni sigurnosni rizik povratnika neizbježno će se povećati ako ne bude postojao sveobuhvatan pristup za pravilno kažnjavanje onih koji nose krv na svojim rukama i nastavljaju otvoreno podržavati ideologiju Islamske države te je potrebno rehabilitirati ostale, posebno djecu. Nadati se kako će se oni jednostavno rehabilitirati i reintegrirati u društvo poput BiH s mnogim strukturnim problemima, visokom stopom nezaposlenosti i društveno-političkim pitanjima, nije realno. Zapravo, moramo prihvatiti da se neki povratnici nikada neće odreći svoje ideologije ili predanosti Islamskoj državi i njihovim terorističkim ciljevima. Drugim riječima, oni nikada neće biti rehabilitirani i predstavljat će stalnu prijetnju upravo zato što su predani umrijeti za taj cilj. Također je potrebno naglasiti da nisu svi pristaše Islamske države otišli u Siriju i Irak, a povratnici se neće vratiti u neutralnom okruženju. Naprotiv, oni koji su otišli u Siriju i Irak samo su jedan dio šireg kontingenta aktivnih pristaša terorističke ideologije organizacija poput Islamske države. Pri tome se BiH ne razlikuje od bilo koje druge zemlje koja se suočava s ovim problemom. Stoga je, dok se raspravlja o pitanju povratnika važno, još važnije, pogledati cijelu sliku, a ne zaboraviti na one koji nikada nisu otišli u Siriju i Irak, ali su nedvojbeno posvećeni cilju Islamske države i drugih sličnih terorističkih organizacija. Oni su dio istog problema.
BiH i zemlje zapadnog Balkana pritisnute su brojnim socijalnim, ekonomskim i političkim problemima, pa čak i ratnim ranama. Može li ovo pitanje potaknuti široko rasprostranjeno nasilje?
- U visoko polariziranom društveno-političkom okruženju kao što je BiH ključno je posvetiti se osjetljivoj temi povratnika profesionalizmom, objektivnošću i transparentnošću. To znači izbjegavanje pretjerivanja ili minimiziranja problema. Ako državne vlasti budu jasno i kontinuirano komunicirale s javnošću o ovom pitanju, bit će manje prostora za špekulacije onih koji bi željeli instrumentalizirati ovo pitanje i eventualno potaknuti međuetničku neslogu ili nasilje. To će biti dugoročni izazov koji će zahtijevati dugoročno strateško planiranje, kao i tehničku i financijsku potporu kako bi se izgradili potrebni kapaciteti za učinkovito suočavanje s transnacionalnom prijetnjom terorizma kako u BiH tako i na Balkanu.
