Busovački alpinist Lovro Kristo je izvršio solo uspon na Alpski četiritisućnjak Breithorn. Iako se sam vrh nalazi u Švicarskoj, na uspon je krenuo dužim i težim putem iz talijanskog grada Breuil Cervinije odakle do vrha ima više od 2000 m visinske razlike.

Bio je to rizičan pothvat, samostalni prelazak preko opasnih ledenjaka u kojima se otvaraju velike pukotine koje svake godine odnesu velik broj žrtava u Alpama - kao da nije dovoljno to sto je sam uspon do vrha jako izložen i sto jedna greška znaci otklizavanje u gotovo sigurnu smrt.

Evo što je za portal centralna.ba o svome podvigu rekao Lovre:

“Prvi dio uspona je dugo hodnje iz Breuil Cervinije do doma Theodule koji leži pored istoimenog stjenovitog vrha na 3300 m. Pogled seže na okolne alpske bisere kao sto je čuveni Matterhorn i desetke vrhova preko 3000 m. Ledenjaci su takvi da iz kojih teku rijeke i potoci i koji zbog globalnog zatopljenja postaju sve manji i manji, a penjanje u Alpama sve teže i opasnije, posebice ove godine kada je Europu i svijet pogodio toplinski val.

Nakon poludnevne iscrpljujuće hodnje, s velikim teretom dolazi se u dom Theodule. Da bi se izveo uspon na ovakve vrhove potrebna je dobra kondicija, ali i mnogobrojna alpinistička oprema kao što su sjekire za led, visoko gorske gojzerice, čelične dereže, vijci za led, uže, pojas i raznorazna opreme specijalizirana za ovu vrstu uspona.

Pogled od doma Theodule seže na istoimeni ledenjak Theodulgletscher u podnožju cilja Breithorna koji pogledom s ove strane, iako tehnički nije prezahtjevan, ulijeva strahopoštovanje.

Velike strme stijene sjevernog lica Breithorna i na vrhu velika oštra gromada leda i sinjega. Iako se dom nalazi u Italiji, Švicarska je svega 10 metara dalje. Dom je na samoj granici dvaju Alpskih država a ispred doma se vijore švicarska i talijanska zastava.

Od toga mjesta je još 865 m visinske razlike do vrha, ali put je opasan i dug jer gotovo cijeli uspon prati ledenjak, a posebice zato što je na velikim visinama tlak zraka manji pa tijelo dobiva puno manje kisika. Hipoksija ili visinska bolest, kako je još zovu, mnoge nespremne i neaklimatizirane penjače na takve visine natjera da se vrate natrag i odustanu od uspona.

Nakon dugotrajnog promatranja planine i puta vrijeme je za večeru i spavanje. Dizanje je ujutro u 03:00.

Zbog toplinskog vala temperature su neobično visoke pa je uspon potrebno izvesti noću i rano jutro jer su tada temperature najniže, a led na ledenjacima najstabilniji.

Noć je vedra i mirna, malo vjetra a temperatura tek nešto malo ispod nule. Brzi doručak i kava pa detaljna priprema opreme za uspon.

I napokon, krećem. Prije mene su krenula samo dva naveza. Kada se kreće preko ledenjaka, penjači se međusobno povezu uzetom kako bi u slučaju da jedan upadne u ledenjačku pukotinu ostali sa svojom težinom spriječili i izvukli palog penjača. Ali ja sam sam i u slučaju da padnem u ledenjačku pukotinu za mene bi najvjerojatnije ishod bio fatalan. Ovdje su pukotine jako duboke.

Pažljivo hodam i  svjetiljkom s glave promatram potencijalne pukotine. Ispod mene pucketa novonastali led i tjera me na oprez. Nakon nekog vremena vidim prve zrake sunca, a u sjeni ostaju alpski vrhovi. Veličanstven prizor. Prošao sam vise od pola puta i popeo se na 3800 m. Napravio sam veću pauzu I krenuo na sami vrh Breithorna. Još me čeka završni uspon. Izloženi, ne toliko strmi uspon. Nagib je oko 35 stupnjeva, ali velika ledenjačka pukotina koji moram proći se popriječila cijelom dužinom ispod vrha. Prilazim s južne strane gdje je put do vrha zaleđen. Preko dana sunce otopi snijeg I led, a noću se sve zaledi. Potrebna je dobra sigurnost I tehnika jer otklizavanje s tog puta bi značilo otklizati direktno u tu veliku pukotinu.

Kada sam došao do tog dijela vidio sam tragove kako se netko tu otklizao. Prošao sam taj dio s posebnim oprezom i zastao na sedlo Breithorna. Do vrha je još stotinjak metara. Sedlo je izloženo i strmo. Posebice prema sjeveru gdje je kilometarska padina. Koraci su teški i osjeća se visina. Nakon nekoliko minuta dolazim do vrha umor i sve ostalo nestaje u trenu, a nastupa sreća. Na vrhu Je bila grupa od pet penjača s talijanskim vodičem. Jedan od njih je odustao na 3800 m zbog posljedica visinske bolesti. Zamolio sam grupu da me fotografira sa zastavom hrvatskog naroda i zastavom Planinarskog Društva TIM Bukovača. Nisam se previše zadržavao jer sam znao da nakon ove sreće pobjede kreće još važnija utakmica - utakmica za život, jer se stradanja najčešće dogode prilikom silaska s planine zbog toga što vladaju umor i euforija.

Oprezno sam sišao i tek kada sam došao do doma mi je laknulo. Straha više nema, iza mene je veliki uspjeh, solo uspon na planinu višu od četiri tisuće metara”, kazao je Lovre za portal centralna.ba.

Iako je Lovri prvotni plan bio Mont Blanc, ispenjao je Breithorn jer je Mont Blanc zatvoren od strane francuskih I talijanskih vodica.

Pokušaj uspona na njega bi bio preopasan. Lovro je perspektivan alpinist i osnivač projekta “Sedam Vrhova” pod parolom “Želim biti prvi Hrvat iz BiH na najvišim vrhovima svih kontinenata” .

Kako je za ekspedicije i opremu potrebno jako puno sredstava osnovao je fondaciju za projekt. A dosadašnje ekspedicije i opremu je sam financirao. Kako bi uspio postići ovaj veliki pothvat Lovru možete podržati na ovom LINKU.