Spavao u šatoru na -58, čak 10 puta popeo se na Mont Blanc po nevjerojatnim vremenskim uvjetima, osvojio je brojne svjetske i europske vrhove, na jednoj ekspediciji čak je zadobio i ozebline drugog stupnja... Riječ je o Edinu Kajanu, jednom od najpoznatijih alpinista u BiH, kojemu se ove godine po prvi put, u 63. godini ostvarila jedna od velikih želja, piše Večernji list BiH.
Prvi put uživo je gledao Večernjakov pečat. O svemu ovome razgovarali smo s Edinom koji je s nama podijelio nova, ali i stara iskustva. - Započnimo s Večernjakovim pečatom. To je jedna od najpozitivnijih stvari koja se događa u BiH. Lijepo je gledati kada su bar jednom u godini u središtu pozornosti oni koje nemamo priliku svakodnevno gledati na malim ekranima ili čitati o njima. Moram priznati da sam godinama unazad pratio ovaj događaj na malim ekranima, pratio kandidate, ponekad čak i glasovao, ali ove godine imao sam priliku sjediti i uživo gledati kako se odvija jedan takav događaj. I moram vam priznati, bilo je veličanstveno. Imao sam priliku upoznati brojne važne goste koji su tu večer bili u dvorani, poput Mirze Teletovića, tu su bili i moji Amerikanci, Peter Duffy, s kojima sam kratko i razgovarao. Cijelom ozračju doprinio je i govor predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović koja je imala divne prijateljske poruke koje su mogle doprijeti do svake osobe u dvorani, a vjerujem i do onih koji su Večernjakov pečat pratili preko televizijskih kanala - priča nam na samom početku razgovora, osvrčući se na našu manifestaciju.
Velika ljubav bio nogomet
S Kajanom smo razgovarali i o njegovu hobiju koji među bh. građanima i nije toliko popularan, a riječ je o alpinizmu. - Dok sam još bio klinac, trenirao sam razne sportove. Velika ljubav bila mi je nogomet, ali jednostavno za taj sport nisam imao talent. Na moju žalost, imao sam obje lijeve noge - kroz smijeh nam govori Kajan prisjećajući se dječačkih dana te nam je ispričao i jednu anegdotu. - Odrastao sam u Titovoj ulici u Mostaru i živjeli smo u zgradi koja je imala svega šest katova. Kako u to vrijeme nije bilo liftova, a meni se nije dalo ići gore-dolje stepenicama, često sam se spuštao i penjao koristeći gromobrane na zgradi, što bi kod većine susjeda, a posebno roditelja, izazivalo neopisiv strah, ali meni kao djetetu to je bilo itekako zanimljivo - priča nam Kajan, dodavši kako tada nije ni znao što je alpinizam, ali da se već tada moglo naslutiti da će mu to u godinama koje slijede biti najveća ljubav. - Dugo sam se tražio u nekom sportu. Sjećam se jednom, kada smo išli na Rujište, da sam vidio neku ekipu koja je bila u odorama i svi su jednako izgledali te su mi tada rekli da su oni iz Gorske službe spašavanja. Svidjelo mi se kako su izgledali, htio sam biti dio njihove ekipe. Kako bih se pridružio njima, prvo su mi rekli da dvije godine moram biti planinar, završiti tečajeve, polagati testove... i tako da sam tada prvi put došao u dodir s alpinizmom jer ako bih želio nekoga spasiti, morao sam se naučiti penjati i koristiti opremu.
Odmah nakon toga probudila se velika želja da postanem alpinist, počeo sam se ozbiljnije time baviti i upisao sam školu alpinizma u Sarajevu. Nakon što sam ispunio određene uvjete, mislim da je bilo 30 uspona, postao sam certificirani alpinist - objašnjava nam Kajan u razgovoru pa je s nama podijelio i kako je tekao dalje njegov put kao alpinista. - Ono što mislim da je zanimljivo reći jest da sam se 10 puta popeo na vrh Mont Blanca, koji je sa svojih 4810 m visine najviši vrh Europe ako ne računamo kavkaske planine. Svaki put sam birao novi prilaz, uspon, kako planinari kažu, pa je svaki put to bio jedan novi doživljaj. Zajedno sa sarajevskim alpinistom Muhamedom Gafićem 1997. godine, kao prvi planinari s područja bivše Jugoslavije, popeli smo se na Mont Blanc usred zime kada su uvjeti mnogo nepovoljniji. Popeo sam se na vrh Aconcagua. To je planina u Južnoj Americi, s visinom od 6960,8 m i najviši je vrh obiju Amerika, a ujedno i najviši vrh južne hemisfere. Nalazi se u Argentini, 15 kilometara od granice s Čileom. Bio sam u ekspediciji koja je osvajala Pik komunizma, vrh u području Pamira visine 7495 metara, koji se sada nalazi u Tadžikistanu. Morao sam odustati jer sam dobio ozebline drugog stupnja, ali, srećom, nisam izgubio nogu - prisjeća se Kajan, dodavši kako je na Aljasci spavao na -58 stupnjeva. Zanimalo nas je kako teku pripreme prije neke od ekspedicija, postoje li neke posebne vježbe, prehrana... Na to nam je rekao da je prije neke ekspedicije znao trčati na relaciji Mostar - Čapljina te da je fizička spremnost itekako bitna. - Svaka kap znoja koju prolijemo u nizini bit će nam lakše u visinama. Kada je riječ o prehrani, nema tu nekih posebnih priprema. Isto je kao i kada se bavite bilo kakvim sportom. Ali kada smo u visinama, uvijek gledamo da jedemo visokokaloričnu hranu koja se lakše probavlja, ali gore baš i nemamo neki apetit jer u visokim planinama je puno važnije piti tekućinu nego jesti. Obično jedemo ribu, pastu, rižu... a tekućinu ne nosimo u visine nego topimo snijeg i pijemo ga - priča Kajan.
Što mora znati alpinista
Kaže kako se moraju mora puno paziti kada se prave pripreme prije ekspedicije jer nikada se ne zna kako će nečije tijelo reagirati na visinu. - Iznad 2500 metara svaka osoba je kandidat da dobije visinsku bolest zbog smanjenoga parcijalnog tlaka zraka. Ali svi koji idu na takve uspone na neki su način educirani. Alpinisti često na visokim planinama umiru od srčanog udara, moždanog udara, plućne edeme... i upravo zbog toga je puno važnije piti tekućinu nego jesti jer moramo biti jako hidrirani. Svi alpinisti prakticiraju i preporučuju jedan aspirin dnevno kada su na visinama - prepričava nam Kajan sjetivši se i jednog ne tako lijepog iskustva. - Jedan kolega, koji je bio s nama na ekspediciji, imao je moždani udar od kojeg se nikada nije oporavio, skoro je umro. I to je ono što govorim, nikada se ne zna kako će tko reagirati - kazao je. Na kraju razgovora pitali smo ga zašto baš alpinizam jer je to, iako na prvu ne izgleda, izrazito ekstreman sport? - Znate, često mi postave pitanje, pa, Edo, što ti to treba? Pitaš li se ikada što je meni ovo trebalo? Nasmijem se i kažem, to se i ja pitam svaki put - priča nam kroz smijeh, kazavši kako je to nešto neobjašnjivo. - Svi mi koji se bavimo alpinizmom osvajači smo beskorisnoga, ali to je ono što nas ispunjava - zaključio je Edin Kajan. •
