Hrvatskih misionarki i misionara je ukupno 85 i djeluju u 27 zemalja - u Africi, Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe. Među misionarima svakako treba spomenuti fra Miru Babića, najmlađeg hrvatskog misionara i voditelja misije u Keniji, koji je okarakteriziran kao otac sirotišta za bolesnu i odbačenu djecu, piše Večernji list BiH. Fra Miro ustanovu pod nazivom “Mali dom” vodi već deset godina, a ujedno i brine o njoj, a nalazi se u mjestu Donja Subukia. U tom domu su sva djeca s fizičkim i mentalnim poteškoćama, koju, inače, u Africi smatraju nepoželjnom, zbog čega ih roditelji nerjetko i napuštaju. Svu tu djecu fra Miro je okupio oko sebe i osnovao Mali dom u kojem se, zajedno s volonterima, brine o njima, pruža im mogućnost da imaju koliko-toliko normalan život.
Bogata iskustva
U misiju dolaze volonteri iz cijeloga svijeta, najčešće su to mladi ljudi koji svoj život žele obogatiti iskustvom, ali i na svoj, jedinstven način doprinijeti zemljama trećeg svijeta. Mnogi volonteri ne borave fizički u Malom domu u Subukiji, nego diljem svijeta prikupljaju sredstva kako bi pomogli fra Miri i djeci. Nešto više o Africi, nezaboravnom iskustvu, boravku s djecom, na bajkovit, pa pomalo i nestvaran način, svima koji nisu iskusili volontiranje ovakve vrste predstavile su tri djevojke - Monika, Karin i Božica, koje su neko vrijeme provele u Malom domu.
Nemaju ništa, a imaju sve...
Prema riječima naših triju sugovornica, svaki član Maloga doma skriva jednu tužnu priču i svakoga od njih teške su životne okolnosti dovele u tu ustanovu. Kažu da, u usporedbi s našim standardima, žive apsolutno od ničega, ali žive i sretni su jer ne znaju za bolje. Mještani žive u kućicama od blata, drva, imaju mala dvorišta, dok oni bogatiji imaju kozu, obrađuju zemlju i od toga žive te, uz sve to, nemaju ni vodu ni električnu energiju. Sva djeca koja borave u Malom domu idu na izvor po vodu.
Kažu kako su tek nedavno dobili električnu energiju koju koriste samo za svjetlost, a ne za kućanske uređaje za koje ju mi obično koristimo jer oni ne znaju ni da postoje, a pogotovo da bi ih oni mogli koristiti.
“Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!”, riječi su Ive Andrića, koje potpisuju i naše tri sugovornice. U razgovoru su nam ispričale kako su sva djeca koja tamo borave navikla na volontere koji su im, kako kažu, atrakcija. Prvo zbog bijele puti, a onda zbog kose, koju vole dodirivati rukama jer im nije jasno kako tako duga može narasti s obzirom na to da je njihova kosa uglavnom kratka i kovrčava.
- Prije otprilike pet godina nekoliko nas, bivših framaša župe Jajce, ponovno smo počeli sa susretima. Na jednom od sastanaka čuli smo za fra Miru Babića iz Bugojna koji je u misiji negdje u Africi, gdje postoji i taj “neki” Mali dom za djecu s posebnim potrebama. Čuvši tu priču, u meni se probudila želja za odlaskom u Afriku - priča nam na samom početku Božica Marjanović dodajući kako joj se ta želja i ostvarila u prosincu 2016., kada je u Malom domu provela 23 dana.
Mali dom - veliki dom
U razgovoru nam je pokušala približiti kako izgleda boravak u Keniji, kako je provodila dane, ali i što je na nju ostavilo najviše traga. - Kada dođeš iz sredine u kojoj ljudi misle samo na sebe, gdje djecu uče misliti samo na sebe, onda se iznenadiš onim što vidiš - kaže Božica izdvajajući i primjer. Jedan dan donijeli smo nešto odjeće za djecu u Malom domu, većina njih birala je odjevne predmete za prijatelje, braću, sestre iz doma. Malo je bilo onih koji su odmah uzimali sebi, ne misleći na druge. Ima ta jedna djevojka Mary koja je prvo našla po majicu za svaku djevojčicu, za sve one u kolicima, a tek onda je gledala ima li što za nju. Kada promatraš takve prizore, a bilo ih je jako puno, shvatiš kako oni koji daju puno više imaju od onih koji primaju. Bilo je tu i podjele bombona, keksa, situacija kada se jedan Kiki bombon podijeli na dva dijela jer nije bio za svakoga po jedan. I onda, na kraju svega, shvatiš da je Mali dom jedan veliki dom - kaže Božica prepričavajući svoje najbogatije volontersko iskustvo. Kaže da je s djecom nekada po cijeli dan trčala po dvorištu, a dan bi bio ispunjen kao da su obišli cijeli svijet.
Kome je potrebna pomoć?
Dodaje kako je s djecom u tom domu spoznala što je zajedništvo te kako nakon vremena provedenog tamo više nitko ne bude isti, ispričavši nam još jednu priču. - U tri tjedna provedena tamo moj svijet se okrenuo za 360 stupnjeva. Kada vidite, primjerice, kako Jane, djevojčica koja ima protezu na nozi jer nema jednu nogu, gura dječaka u kolicima, zapitate se otkuda joj snaga, jesu li bolesni oni ili mi, treba li pomoći njima ili nama? Puno je tamo odraslih ljudi u tijelima djece, razigranih, a tako smirenih, sretnih, tako ozbiljnih, nasmijanih, a tako razboritih. Puno je tu sreće, zadovoljstva i bogatstva da bismo Afriku nazivali siromašnim kontinentom.•
- Kada sam počela raditi i sama si mogla priuštiti odlazak u Afriku, u Google pretraživač upisala sam “Hrvatska misija u Keniji”, iako nisam ni sigurna zašto sam izabrala baš Keniju, to mi je bila prva poveznica s Afrikom - priča za Večernji list Monika Pešorda, volonterka koja je dva puta posjetila Mali dom i podijelila s nama svoje afričko iskustvo.
Uvijek spremni na pomoć
Ono što je na Moniku ostavilo veliki dojam jest nesebičnost i ljubav koju je imala priliku iskusiti. - U ovom domu - priča Monika - djeca su toliko organizirana i stalno pomažu jedna drugoj. One koji su u invalidskim kolicima guraju djeca koja mogu hodati, ako netko teže hoda i ne može sam nositi svoju školsku torbu, uvijek se nađe netko tko će mu pomoći. Budući da su Monikini korijeni iz Hercegovine, ispričala je i kako je djecu naučila pjevati pjesmu Mate Bulića “Moja Hercegovina”. - Bila sam u posjetu djeci koja idu u srednju školu. Kad su me vidjeli, bili su jako sramežljivi. Što god bih pitala, samo su se smijali. Kako bih razbila početničku tremu, predložila sam im da nešto zajedno otpjevamo, na što su djeca odmah pristala. Ispričala sam im da pjesma koju ćemo pjevati govori o mjestu odakle su moji korijeni. Jednom sam otpjevala sama, a drugi put smo je pjevali zajedno. Nakon ove, otpjevali smo i jednu pjesmu na svahiliju po njihovu izboru.
Kako putovati zrakoplovom?
Jedno od zanimljivih pitanja koja su joj djeca postavila je i kako izgleda putovanje u zrakoplovu. - Objasnila sam im da je to veliki autobus s krilima. Pitali su me, ako netko ustane i prijeđe na drugu stranu, okrene li se i zrakoplov na tu stranu - priča kroz smijeh Monika prisjećajući se boravka u Africi.
- Moj boravak u Keniji trajao je mjesec dana. Svim dragim ljudima moj odlazak u Keniju nekako je bio “nenormalan” i izvan svake pameti. Jedini koji su me od početka podržavali su roditelji - kaže Puljanka Karin Benazic ističući kako joj je to iskustvo dalo snagu, vjeru u ljudsko dobro, ali i život.
“Hakuna matata”
Djeca su posebna bića u cijeloj ovoj priči. Rad s njima neopisivo je bogatstvo. Mjesec dana boravka u Keniji je premalo, baš kad sam se privikla na sve i zapamtila svima imena, gdje je koje mjesto…, došlo je vrijeme za odlazak. Za djecu kaže da su čiste duše, željne ljubavi i pažnje - kaže Karin koja je s djecom učila i zemljopis, matematiku... - Ma bilo nam je super! Kroz igru smo učili nove riječi na engleskom, a oni su mene učili svahili jezik. Najdraža fraza mi je “hakuna matata”, što znači “nema problema” ili “sve će biti dobro”. Ta misao je i obilježila cijelo volontiranje. Voljela bih da su to mogli razumjeti i moji roditelji koji su me s puno brige pustili u Afriku. No, danas su i oni shvatili da je sve bilo - “hakuna matata”.
Treba znati slušati...
Dodaje kako život u Africi nije tasamo smijeh i veselje. - U Malom domu susrela sam se s puno teških situacija. S obzirom na to da nisu sva djeca zdrava, bude teško gledati dijete koje nije sposobno bez pomoći druge osobe jesti, ići na toalet, tuširati se... Za vrijeme ručka zdrava djeca pomažu bolesnoj u hranjenju. Uklopila sam se u sredinu i slijedila ih. Znate, srce vam stvarno pokaže put, samo treba znati slušati - kaže za kraj Karin.
