Trend značajnog rasta broja birača u 11. izbornoj jedinici posve je pratio situaciju s jučerašnjim izbornim danom u Hrvatskoj, no ideološki je dijaspora ostala tamo gdje je uvijek bila - na desnici. I to HDZ-ovoj. Ponajprije zbog Bosne i Hercegovine, Njemačke i drugih utvrda koje zapravo neovisnu Hrvatsku doživljavaju kao ideal sam po sebi. I dok je teško očekivati da će se dijaspora značajnije ideološki mijenjati u budućnosti, valja reći da je evoluirala lijeva i desna politička Hrvatska. I to prema izvandomovinstvu, a napose susjednoj BiH.
Da apsurd bude veći, upravo su se pogledi o rješavanju unutarnjih prijepora, a napose kako poboljšati položaj tamošnjih Hrvata, posve promijenili kod pojedinih političkih takmaca pa više zapravo i nema jasne “crte” između vodećih ljudi na dva politička pola. Počesto se zapravo smatra kako su u tome dijelu i zamijenili pozicije. A oni su u Hrvatskoj danas smješteni između Andreja Plenkovića na desnici odnosno Zorana Milanovića na ljevici.
Godinama se smatralo herezom uopće baviti temom Bosne i Hercegovine, koju se doživljavalo svojevrsnim teretom zbog fiktivno nametnute krivnje iz prošloga rata, no prigodom jučerašnjih komentara na biralištima BiH su se dotaknuli i Plenković i Milanović. Jednako kao što se time sustavno bave posljednjih godina. U sebi znanome stilu Plenković je biranim riječima govorio o BiH, ulozi međunarodne zajednice i potrebi da se konačno razriješi istočni daytonski grijeh nametanja hrvatskih političkih predstavnika i preglasavanja sunarodnjaka od tri i pol puta brojnijih Bošnjaka. O identičnim temama - BiH, Dodiku, bh. Hrvatima, EU - Plenković je u rečenicama koristio sintagme “prijateljska zemlja”, “otvaranje pregovora kao strateška odluka”, “transformativni proces”, “kohezija zemlje”, a Milanović “njemački bubašvaba”, “kolonijalna uprava”, “kolonizacija na steroidu”, “sabah sa šejtanom”.
Uz razliku u narativu, ova dvojica dužnosnika prema 11. izbornoj jedinici ne dijele bitno različita stajališta i smatraju je jako zaslužnom za slobodu Hrvatske i njezin razvoj te osjećaju svojevrstan dug prema BiH i tamošnjim Hrvatima koji su žrtvovali vlastitu slobodu gašenjem Herceg Bosne kako bi Hrvatska dobila natrag Krajinu i Podunavlje te bila zaokružena kao država. Upravo je ključna razlika u pristupu kako pomoći sunarodnjacima. Je li rješenje u izgradnji povjerenja s međunarodnim partnerima i upućivanju na probleme sunarodnjaka u BiH kojima se godinama oduzimaju prava, i to u dobrom dijelu upravo od stranih administracija koje su zadužene za tu zemlju, kao što to radi Plenković ili pak glasno, oštrijim, ponekad i ucjenjivačkim tonom koristiti kapacitete Zagreba kao ravnopravnog člana za stolom EU-a i NATO saveza, kako to sugerira Milanović.
Plenkovićeva Vlada godinama povećava izdvajanja za projekte Hrvata u BiH, a Milanović je ulogu HVO-a u Domovinskom ratu izjednačio s onom koju je imala Hrvatska vojska. Takvih je usporedbi tko je što učinio više na desetke. No, najvažnije je da prema dijaspori, prije svega BiH, ni jedan nema dvojbi u pogledu položaja sunarodnjaka te da su svojim djelovanjem učinili da oni više nemaju ulogu parazita koji pelješe proračun, “Bosanaca” koji odlučuju vlast u Zagrebu, nego ih se doživljava dodanom vrijednosti jedinstvenog nacionalnog identiteta. Dijaspora i BiH više se “utječu” Plenkoviću, no, ako tamo na vlasti bude i Milanović, ovog puta nemaju razloga za brigu.
