“Tu me moja mater rodi, a ćaća mi ime da’, tu sam prvi puta čuo nek nam živi Hrvatska...” , stihovi su pjesme Zorana Begića za koju je tekst napisao Zdenko Tolić Jurkić. Himna je to Tolića, naselja iznad same župe i središta Gruda, a u sastavu su sela Cere. Iako se posljednjih godina uglavnom spominju u kontekstu nekadašnjih vremena kada je sve vrvjelo od razgovora ljudi, dječjih osmjeha i laveža pasa, ovih dana smo se uvjerili da života još ima. Tradicija je već da u zimskom razdoblju svratimo do Jerka Tolića Ćišića, predsjednika Organizacijskoga odbora Tolića susreta, koji će u kolovozu ove godine doživjeti svoje osmo izdanje. Jerko već u svojoj glavi pravi plan, konzultira se poput pravoga vođe sa svojim sumještanima, a iako većina ne živi više tu, kada se dođe kući, navraća se kod Jerka.
Srce jače zaigra
- U ovom dijelu Cera nas je 22 stalnih žitelja. Supruga i ja smo od Tolića, zatim sedam Crnogoraca, 12 Čala i jedan Spajić - priča nam domaćin i ističe kako se svi odlično slažu.
- Družimo se, pomažemo jedni drugima, proslavljamo važne datume zajedno. Kao što vidite, ovdje je uvijek mir i tišina. Središte Gruda nam je koju minutu odavde i, kada je počelo spuštanje u donje krajeve pa odlasci i u inozemstvo, mogli smo i mi tako, ali nekako sam logično zaključio da mi nigdje neće biti ljepše. Danas sam sretan što sam ostao, a i sa strane oni koji su ovdje rođeni kada dođu pa i njihova djeca, zaigra srce jače. Ovo je dom. Ovaj kamen, ovo drvo, sunce koje nas ovdje obasjava pa i ovaj suhi led koji nas prati posljednjih dana, sve nas je to odgojilo i pripremilo na život. Obnavljaju se stare kuće, sve je više onih koji su ovdje blizu, pa iziđu ovdje na brdo i uživaju u miru i čistom zraku. Uz dužno poštovanje stranim zemljama gdje se ide i gdje je život natjerao trbuhom za kruhom, nigdje nije kao ovdje - priča nam Jerko Tolić. Oko obiteljskog stola okupila se rodbina i prijatelji. Jerko nam kaže kako je uobičajeno da u kući uvijek ima gostiju.
- Kako se nekad “trčalo” prema gradskim središtima tako se danas većina rado od njih miče - ističe Jerko. Osim što se u Tolićima okupljaju na Tolića susretima u kolovozu, dolazak kući u dane blagdana mnogima je, također, tradicija. - Neki dan bio je tu Marko Tolić, nogometaš Lokomotive i jedno od najvećih iznenađenja HNL-a. Njegov pokojni otac Petar je odavde, iz Tolića, a majka Željka je iz Dragićine. Dođe tu, posjeti rodbinu, ode u Međugorje, čiju majicu nosi uvijek sa sobom, i vrati se na posao u Zagreb, ali rodni kraj ne zaboravlja - ističe sugovornik.
Surove ljepote Hercegovine
Spominje i nešto što nismo znali, a što nam je na prvu djelovalo nevjerojatno. - Vidite ovu vaterpolsku kapicu - govori nam i stavlja je sebi na glavu. Zatim čekamo rasplet priče. - Nju mi je poslao Dominik Vrlić, otac Josipa Vrlića - s ponosom nam govori Jerko. Čak i oni koji površno prate vaterpolo, čuli su za Josipa, jednog od najboljih centara i jednog od četiriju najkvalitetnijih sidraša na svijetu. Barcelonetu je prošle godine zamijenio Mladosti, a dok je Ratko Rudić bio izbornik Brazila, bio je i “Brazilac”. Danas ovaj robusni Gruđanin po ocu brani boje svoje Hrvatske kojoj je, vrijedi spomenuti, dulje vremena trebalo da ga spazi. A u međuvremenu bio je osvajač te najbolji igrač i najbolji strijelac Lige prvaka, osvojio tri naslova prvaka Španjolske, bio prvak Brazila, osvajao kupove..., a onda, kada se pojavio na Olimpijskim igrama, bio je među najzaslužnijim za hrvatsku broncu. Uistinu, kada se dublje proanaliziraju, zanimljiva su ta hercegovačka danas prazna ili poluprazna sela. Često, kada se ovdašnje ljude upita čemu duguju uspjeh, uz kućni odgoj, navedu i sve hercegovačke ljepote koje su puno puta bile surove. Trebalo je raditi od jutra do sutra te ostati mudar i sabran u svim trenucima, pa i u onima kada je zbog režima bilo teško ovdje živjeti. I takav se odgoj i vrijednosti prenose s koljena na koljena. Kod Tolića smo ostali uz razgovor i pjesmu do kasnih sati. A hercegovačkom ambijentu iz nekih ljepših vremena povremeno bi potpuni doprinos dao lavež psa u dvorištu. Na odlasku pogledali smo i jaslice koje Jerko godinama pravi, a koje najmlađi obožavaju i najradije bi da budu postavljene cijelu godinu, a ne samo do 12. siječnja, do kada traje božićno vrijeme. No, Jerko u svome hercegovačkom raju već priprema nove projekte koji će oduševiti i najmlađe i one starije žitelje.
