Još od 1915. kada je Josip Slišković u zagrebačkom Ilustrovanom listu objavio prvi anagram, bilo je jasno da Široki Brijeg postaje srce enigmatike, a priča traje i danas. “Zagonetačka metropola”, kako je veliki Robert Pauletić nazvao Široki Brijeg, udahnula je sebe u Feniks, Kviskoteku, Kvizoramu, Skandi 101 i 50... Ništa, praktički, ne može proći bez Širokobriježana kada je enigmatika u pitanju. Ističu se Zdenko Ćavar, braća Mariofil i Nevenko Soldo, Ružica Soldo, Slavko Naletilić, Predrag Bošnjak, Večernjakov Frano Vukoja... i protagonist ove priče Filip Karačić koji sastavlja pitanja i za popularnu emisiju “Potjera”.
Jedan ste od najmlađih enigmata na ovim prostorima. Osim enigmatikom, bavite se i sastavljanjem televizijskih kvizova kao što je za popularnu emisiju “Potjera”, zatim i za različita kviz natjecanja. Kako je nastala i kako se razvijala ta ljubav koju gajite i koju ste danas pretočili u posao?
- Od aktivnijih ljudi koji se bave enigmatikom, vjerojatno sam najmlađi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao što sam već mnogima rekao, nisam siguran koliko mi to imponira. To je jedan od izravnih simptoma pada interesa za enigmatiku. No ne damo se još. Mislim da bi se zanimanje za tu djelatnost moglo i reaktualizirati, kao što se djelomično ostvarilo u nekim drugim trendovima.
Ljubav je krenula kao što i obično kreće – u ranom djetinjstvu. Ispočetka su me fascinirale prirodoslovne enciklopedije, kasnije i rječnici, a tu se negdje probudila i ljubav prema jeziku. U skladu s tim, počeo sam malo “eksperimentirati” sa slovima i to se onda pretočilo u ljubav koju i danas razvijam i u njoj uživam. Tu je, naravno, vrlo važna obitelj koja sve to prepozna i na neki način potiče.
Široki Brijeg kao zagonetačka metropola, kao što kaže Robert Pauletić. Praktički na jednom malom području imamo nekolicinu vrhunskih enigmata. Kako to komentirate?
- Robert Pauletić doista je u nekoliko navrata istaknuo neobičnu povezanost Širokoga Brijega s enigmatikom. S obzirom na to da ga je nazvao “zagonetačkom metropolom”, često u šali kažemo da bismo trebali osnovati enigmatski klub “Zamet” (skraćeno od “zagonetačka metropola”). Na ovom području nekoć je doista i djelovao klub (“Ero”), osnovan dobrih pet godina prije mog rođenja. U Širokom danas djeluje nekolicina enigmata, od trenutačno aktivnijih tu su Zdenko Ćavar, braća Mariofil i Nevenko Soldo, a među ostalima su i Franjo Vukoja, Ružica Soldo, Slavko Naletilić, Marinko Ćavar… Prije par godina bili smo domaćini SOZAH-a (Susreta odgonetača i zagonetača Hrvatske), a unatrag nekoliko godina organizira se i susret enigmata u Širokom Brijegu (ugostimo naše kolege i prijatelje iz Mostara, Rijeke, Zagreba, Osijeka, Kikinde i dr.). Što se tiče komentara na to sve, očito postoji neka “zagonetna” žica koja nas povezuje.
Koliko se dnevno bavite enigmatikom, pripremom pitanja za kvizove i drugim s time povezanim stvarima?
- Ako nemam neke druge obveze, dnevno u enigmatici i pripremi pitanja provedem i do nekoliko sati. Ne prođe dan da barem ne zabilježim nekoliko ideja vezanih uz enigmatiku ili kviz.
Koliko vremena iziskuje pravljenje jedne križaljke?
- Kod ovog pitanja obično mi se uključi “lampica” pa se zapitam kako pored tolikih iskusnih talenata za križaljke mene dopadne ovakvo pitanje (haha). Za jednu solidnu križaljku srednjih dimenzija potrebno je sigurno nekoliko sati. Tu je uključeno sastavljanje, razmišljanje o alternativi, opisivanje križaljke, dorađivanje i ostalo. Nekoliko je čimbenika koji utječu na vrijeme sastavljanja: dimenzije križaljke, tema, “naručitelj”, a ponekad čak i trenutačno raspoloženje. Vjerujem da ima ljudi koji križaljke rade mnogo brže i učinkovitije, a iza svega toga godine su predanog rada i iskustva.
Koliko su aktivnosti kojima se bavite povezane uz vašu struku i ono što ste studirali?
- Studirao sam dvopredmetni studij kroatistike (nastavnički smjer) i povijesti umjetnosti (konzervatorski modul), a koliko je to sve povezano, svjedoči i činjenica da je tema mog diplomskog na kroatistici vezana upravo uz zagonetke. Kako sam već ranije spomenuo, negdje u isto vrijeme pojavila se ljubav prema jeziku i prema enigmatici, odnosno nekom tipu rekreativne lingvistike. Tako se te discipline u mom životu prate do danas.
Uključeni ste u Hrvatsko društvo kvizaša. Kako funkcionira taj svijet?
- Hrvatsko društvo kvizaša (HDK) neprofitna je udruga koju smo djevojka, prijatelj i ja osnovali u veljači ove godine s ciljem promicanja kvizne kulture na ovim prostorima, ali i s ciljem motivacije i prepoznavanja mladih autora i mladih igrača kviza. Funkcionira relativno jednostavno. Naši autori rade različite kvizove, a onda nam se zainteresirani jave žele li u svom gradu igrati taj kviz. Dosad smo organizirali individualne kvizove i kvizove u parovima, a igralo je više od 15 različitih gradova, uključujući i neke sjajne kvizaše iz Širokog Brijega i Mostara. Diljem Hercegovine kvizna scena već se ranije dosta razvila pa im naši kvizovi dođu kao dodatni izazov. Ako želite saznati više, na Facebooku je stranica Hrvatsko društvo kvizaša – HDK, a na Instagramu hrvatsko_drustvokvizasa.
Realno, s obzirom na ovo sve što radite, IQ bi vam trebao biti iznadprosječan, pa jeste li ga dosad testirali?
- Znam neke enigmate koji su u Mensi, no oni se bave i sastavljanjem i rješavanjem logičkih zadataka, što nije u krugu mog djelovanja. Službeno nisam mjerio IQ, a kad bih mjerio, to ne bi ništa promijenilo. Nekako mi to nije bitno. Siguran sam da ima ljudi s jako visokim IQ-om koji za život ne zarađuju umnim radom, kao i onih koji se time bave pa nemaju osobit kvocijent inteligencije.
Tko vas inspirira?
- Inspiriraju me kreativne i originalne osobe, zaljubljene u posao koji rade, kako na području mog djelovanja (enigmatika i kviz) tako i u drugim umjetnostima, književnosti, znanosti, sportu i slično. Što se tiče enigmatike, kao uzore mogu istaknuti pokojne enigmate Pavla Bogdanovića i Dragutina Barbalića, čijim se radovima uvijek iznova divim. Uzor mi je i svestrani Boris Nazansky, glavni urednik zagrebačke “Kvizorame”.
Gore smo spomenuli Široki Brijeg, a kada sagledamo cjelokupan prostor Hercegovine, on je dao brojne poznate, uspješne ljude u mnogim sferama. Zbog čega je to tako?
- Vjerujem da smo otvoreni, komunikativni i sposobni za mnoge stvari. Mislim da baš u konglomeratu tih osobina upravo leži i uspjeh. Poznatost je nuspojava tek nekih zanimanja, ne morate biti poznati da biste bili uspješni. Mnogi su iz Hercegovine uspjeli kao odlični liječnici ili, primjerice, novinari, a medijski nisu eksponirani poput nekih sportaša ili glumaca. Oni su nesumnjivo bitna karika našeg društva.
Za kraj, koja bi bila poruka mladima jednog mladog čovjeka, 27-godišnjaka, enigmata, kvizomana, kroatista i povjesničara umjetnosti...
- Iz vlastitog iskustva znam da je bolje slušati sebe i krug svojih najbližih. Koliko god zvučalo otrcano, slijedite sebe i svoje ideje i snove. Ako ste, primjerice, u nekom sportu i osjetite da vam to ne pričinja zadovoljstvo i strast kao prije ili uopće, okrenite se nečem drugom, naravno, ako vam prilike dopuštaju takvo što.•
