U koliko se teškoj situaciji 25 godina nakon rata nalaze hrvatski logoraši, koji uz brojna nerazumijevanja u društvu ne uspijevaju dobiti ni najmanju pozornost države, kao ni pravnu zadovoljštinu za brojna zlodjela kojima su bili izloženi, pokazuje činjenica kako im ta ista država do sada nije omogućila ostvarivanje prava, piše Večernji list BiH.
Odbijenica
Dapače, država se “potrudila” oboriti sve presude koje su logoraši uspjeli dobiti u svoju korist, čime ih je prisilila na jedinu preostalu pravnu opciju, a to je žaliti se pred Europskim sudom za ljudska prava. Međutim, tu je uslijedio hladan tuš.
Karlo Marić, predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Domovinskog rata, u izjavi za naš list kaže kako su, nakon što su sve presude koje su logoraši dobili oborene pred domaćim pravosuđem, uputili žalbe u Strasbourg, a odgovor koji su dobili, u najmanju ruku, nelogičan je. Naime, Europski sud za ljudska prava odbio ih je uz obrazloženje kako BiH u vrijeme kad su se događali zločini nad hrvatskim logorašima nije bila potpisnik Konvencije o ljudskim pravima te da slijedom toga navedeni Sud ne može biti nadležan za njihovu problematiku. Istodobno, kad je riječ o pravnim zavrzlamama unutar BiH, sudske tužbe koje su logorši podnijeli protiv obaju entiteta tražeći odštetu za zločine kojima su bili izloženi, u prvom su razdoblju rezultirati pozitivnim presudama, što je ohrabrilo logoraše i donijelo im nadu, međutim, uskoro su počela stizati poništenja prvostupanjskih presuda s viših sudskih instancija. Obrazloženje je bilo kako je prošao rok od pet godina nakon rata u kojem su morali tražiti svoju zadovoljštinu te je stoga situacija trenutačno takva da svi oni logoraši, koji bi možda i tužili državu, odnosno entitete, odustaju od daljnjih tužbi bojeći se kako će im stići i zahtjevi za plaćanje sudskih troškova.
Donošenje zakona
Marić nam govori kako bi jedina mogućnost za ostvarenje kakve-takve odštete bila usvajanje zakonskog rješenja o zaštiti žrtava torture. Takvo jedno zakonsko rješenje bilo bi logičan potez vlasti u državi koja se treba brinuti za sve svoje građane te bi se njime potvrdilo i načelo kako zločin ne zastarijeva. No, kako mnogo toga nije logično u BiH, tako je u ovom trenutku teško očekivati kako će donošenje spomenutog zakonskog rješenja ići glatko. Iskustvo pokazuje opravdanost takvog zaključka; naime, prvi nacrt ovog zakonskog rješenja na razini BiH bio je u opticaju još 2006., a do danas nije se mnogo napravilo u daljnjoj operacionalizaciji. Ipak, obveze postoje, a među njima i ona koja proizlazi iz činjenice da je BiH potpisala Konvenciju UN-a protiv torture, a tu su i obveze koje proizlaze iz poglavlja 23 koje se tiče pravde i kroz koje BiH mora uskladiti svoje zakonodavstvo s onim Europske unije.
No, u cijeloj priči prisutan je još jedan problem, a to je pitanje nadležnosti. Poznato je kako je RS donio vlastito zakonsko rješenje iz ovog područja, a u tom su entitetu stava kako problematiku zakonskog rješenja iz područja zaštite žrtava torture ne treba prenositi na razinu države, što bi pak značilo kako je sada na potezu Federacija BiH. •
