Baviti se humanitarnim radom, volontirati, pomoći djeci i siromašnima bilo u svojoj zemlji ili inozemstvu bez razlike na vjeru, naciju, boju kože, mogu ljudi koji razmišljaju na način da je najbitnije pomoći čovjeku u nevolji bez obzira na različitosti.
Jedna takva udruga koja se bavi humanitarnim radom je "Plavi anđeo" iz Hrvatske, koja pomaže najugroženije kategorije stanovništva u Hrvatskoj i svijetu, a naročito u Africi. Pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija, kao što su djeca bez roditelja, stariji, nemoćni, siromašne samohrane majke sa više djece i obitelji sa više djece. Način na koji to rade je prvenstveno prikupljanjem i raspodjelom financijskih sredstava putem donacija i slanja pomoći najpotrebitijima.
Da humanost ne poznaje granice pokazuje i činjenica da su se ovoj humanitarnoj udruzi priključile i tri sponzorice iz Bosne i Hercegovine, koje pomažu siromašnima u Ugandi.
Jedna od njih, tridesettrogodišnja arhitektica iz Banja Luke, koja je željela da ostane anonimna, kazala je u razgovoru za Fenu da se sponzorstvu u udruzi priključila prije četiri godine.
- Počela sam da istražujem na internetu o takvim udruženjima. Oduševilo me da postoji mogućnost da možete toliko da pomognete jednom djetetu, a da to za prosječnog našeg građanina nije preveliki novčani izdatak. I kod nas se teško živi i ima puno siromaštva, ali opet mi se čini da smo generalno u boljoj poziciji od afričkih zemalja, kod nas će uvijek neko iz bliskog okruženja pomoći, a kod njih je to gotovo nemoguće - kaže ova Banjolučanka.
Dodaje da razumije da nije lako svakome izdvojiti taj novac, ali ako se može i unaprijed planira, nije ni teško.
- Nevjerojatan je osjećaj kada pomognete siromašnom djetetu, kada znate da vaše malo nekome toliko znači, da će mu to omogućiti školovanje, nešto hrane ili odjeće, a samim tim dati mu priliku da postane samostalan čovjek jednog dana, da ste nekome dali šansu - naglašava ova mlada žena.
Dodaje da novac uplaćuje za pola godine unaprijed, a da je mjesečni iznos koji uplaćuje oko 50 KM.
- Dodatni novac se može uplatiti za djetetov rođendan ili blagdane. Nedavno je mom malom prijatelju bio rođendan, poslala sam mu pismo i čestitku sa istim iznosom, od kojeg su mu kupljene čvrste cipele za zimu i kada sam dobila slike rasplakala sam se - kaže ova humana žena, koja sponzorira dječaka Ramatana.
Humanitarnu udrugu Plavi anđeo osnovala je Dragica Kopjar 2011. godine nakon njenog prvog volontiranja u Africi (Keniji) sa djecom u sirotištu.
- Nakon par mjeseci otišla sam u Ugandu i odmah počela s projektima sponzorstva djece. Intervjuirala sam djecu u Bugembeu i onu najsiromašniju od siromašnih uzela u projekt sponzorstva. Jako mi je teško bilo razgovarati s tom siromašnom djecom bez roditelja, kojima su otac i majka uglavnom umrli od AIDS-a. Naslušala sam se stvarno teških priča djece pri čemu je teško ostati ravnodušan. Tako nisam ni ja - kazala je u razgovoru za Fenu Kopjar.
Naglašava da je nakon toga počela djelovati s projektima sponzorstva i drugim projektima, te da danas Udruga sponzorira u Ugandi više od 100 djece s područja slama Bugembe i otoka Busagazi.
- Među sponzorima su i tri sponzorice iz BiH. Jedna od njih uključila se odmah u projekt Sponzorstva djece još 2012. godine i do danas sponzorira jednog dječaka Ismaila bez roditelja. Ismail je tada bio maleni dječak od pet godina koji nam je svima zapeo za oko svojom odvojenošću od ostalih i željeli smo ga nekako uključiti u igru sa ostalom djecom. Samim time i uzeti u program sponzorstva. Danas je Ismail dječak koji redovito pohađa 6. razred osnovne škole i ima prekrasne rezultate zahvaljujući upravo sponzorici iz BiH koja želi ostati anonimna i kojoj od srca zahvaljujem što nije niti jedan trenutak odustala od njega - kaže Kopjar.
Dodaje da Udruga sponzora ima iz većine zemalja Europske unije, poput Njemačke, Švedske, Danske... Također i donatore koji doniraju za projekte u udruzi Plavi anđeo.
Govoreći o problemima s kojima se susreću djeca u Ugandi, Kopjar ističe da je veliki problem tamošnjih škola pitka voda i dotrajalost škola.
Ova humanitarna udruga, prema njenim riječima, renovirala je osnovne škole Bugembe Blue, Busagazi, postavljeni su plastični tankovi za prikupljanje kišnice spojenih na školu putem žlijeba. U tank su stavljeni pročiščivači, tako da djeca imaju pitku vodu.
Nakon što je izgrađen objekt sa dvije učionice škole Busagazi na istoimenom otoku, te postavljen tank za pitku vodu, na kraju radova djeca iz škole, učitelji i ravnatelj, ali i svi ostali mještani otoka pripremili su joj, kako kaže, nezaboravno slavlje prilikom otvorenja škole.
- Cijelo selo je plesalo ispred mene i klanjalo mi se, a ja sam se doslovno osjećala kao kraljica otoka. Tom prilikom poklonili su mi i poklone veoma značajne za njih: kozu, kao nešto najsvetije kod njih i najprestižnije, zatim kokoš, jaja i vreću limeta. Osjećaji koji su me preplavili tada ne daju se opisati riječima. To se jednostavno nosi u srcu. Za cijeli život. I kako da se onda ne vraćam tamo iznova i iznova - kaže Kopjar.
U Ugandu je ponovno otišla 2017. kada je, kako ističe, počela obnova OŠ Bugembe koja je bila u dotrajalom stanju i u koju nije ulagano od 1945. godine. Cijela škola je obnovljena iznutra i izvana, dogradili su školsku kuhinju kako bi djeca stalno imala obrak, a ne samo kada ne pada kiša.
- Naime, kada je padala kiša, djeca su ostajala bez obroka u školi, jer obrok se kuhao ispod drveta. Tom prilikom kuhali smo oko tisuću besplatnih obroka za sve siromašne u slamu Bugembe. Otvorili smo pučku kuhinju za sve siromašne - kaže Kopjar.
Dodala je da je tom prilikom postavljeno i dječje igralište ispred OŠ Bugembe, te da su većina djece tada prvi puta vidjela dječje sprave, tobogane, ljuljačke. Tako je nastao i idući projekt postavljanja dječjih igrališta u sklopu ruralnih osnovnih škola u Ugandi, odnosno u školama negdje daleko u selima kojima je to potrebno - dodaje Kopjar.
Za projekt gradnje OŠ Tukulu Umea u dijelu Buikwe također su potrebne donacije, jer ta škola također treba dogradnju novih objekata i rušenje starih kao i postavljanje plastičnog tanka za pitku vodu.
- U tijeku je prikupljanje donacija za taj projekt pa pozivam sve zainteresirane da se uključe i doniraju udruzi. Za projekte izgradnje OŠ Tukulu Umea, za Projekt pitke vode i postavljenje plastičnih tankova za pitku vodu, za projekt gradnje dječjih igrališta u sklopu siromašnih osnovnih škola u Ugandi, za projekt dekice i madraci kojim nastojimo opskrbiti siromašnu djecu u slamu Bugembe osnovnim potrebama za preživljavanjem dekicama i madracima, hranom za obitelj - naglašava Kopjar.
Dodaje da je u toku i gradnja kuće za jednu sponzoriranu djevojčicu Miriam u Bugembeu u Ugandi. Radovi se privode kraju i uskoro se očekuje useljenje djevojčice i njezine bake. U planu je i izgradnja još jedne kuće za drugu djevojčicu koju će također sponzorirati njezina sponzorica.
Kopjar napominje da većina sponzora zaporavo ne zna kakav je život djece u Ugandi dok ne dođu na predavanja koja ona održava po Hrvatskoj i tada čuju stvarnu istinu i putem fotografija i filmova koje mogu pogledati bude im predočeno kako žive djeca u Ugandi.
- Predavanja također radim po dječijim vrtićima kako bih onu najmanju djecu potaknula na razmišljanje kako žive njihovi vršnjaci u Africi, te kako bi oni izrastali u jednu suosjećajnu krasnu osobu. Također radim predavanja u osnovnim školama, fakultetima, knjižnicama i gdje me pozovu. Važno je pokazati ljudima putem filmova i fotografija da oni ovdje žive dobro i da im ništa ne nedostaje za razliku od ljudi koji žive u Africi. Važno je pokrenuti empatiju i suosjećanje među ljudima - ističe Kopjar.
Napominje da u realizaciji svih projekata voli osobno biti prisutna na terenu i sve organizirati uz pomoć lokalne humanitane organizacije s kojom Udruga surađuje. Tako, kako kaže, pratiti tijek gradnje te obaviještavati donatore, sve dokumentira, snima i stavlja na web stranicu i facebook stranice Plavi anđeo.
Kopjar kaže da je u posljednjih sedam godina volontirala, osim u Ugandi i Keniji, i u Indiji i Nepalu u sirotištima s djecom, te ima i tamo projekte na kojima radi i pomaže, iako u manjoj količini nego u Ugandi. Volontirala je i u Kući Majke Tereze u Kalkuti 2014. godine, u sirotištu s djecom, što je jedno, kako kaže, posebno iskustvo koje će pamtiti cijelog života.
