Čuda su ipak moguća, prva je pomisao dok slušamo Vjekoslava Vijeku Proletu, (ne)običnog mještanina Hodova, naselja desetak kilometara sjeveroistočno od Stoca, piše Večernji list BiH.
Još prije četvrt stoljeća Hodovo kao i sela oko njega uz magistralnu cestu M 17.3 Stolac – Mostar bilo je otpisano. Kao i u nizu naselja na prvoj crti ratnih sukoba, u Hodovu doslovce nije ostao kamen na kamenu. Teško je iz Vjekine dvosatne pripovijesti koju smo prekidali povremenim upitima izdvojiti najvažnije. Međutim, za bh. prilike kolosalna priča može se svesti na tri riječi – ljudi, vizija, voda!
Rublje u lokvi
- Nakon rata Hodova nije bilo, sve do temelja bilo je srušeno. Oni koji su se vratili počeli su raditi oko ruševina, a onda dođoše izbjeglice. Što će oni, mislim se, kad jednog dana dođe par ljudi: 'Što da radimo', pitaju, 'nema vode, nema ništa.' Ljudi došli odasvud, a najviše ih iz središnje Bosne. Onda nas nekolicina došla na ideju – idemo tražiti vodu. U nevolji svašta čovjeku pada na pamet. Za kratko osnovali smo Udrugu korisnika vodovoda Hodovo. Kako nismo imali novca, počnemo skupljati od svakoga tko je bio voljan pomoći, ipak nedovoljno. Odlučimo za pomoć zamoliti prof. dr. Peru Marijanovića, koji je tu u selu Ljuce imao kuću - veze Vjeko pa spontano dolazi do jednog od ključnih trenutaka u cijeloj priči.
- Idući prema Perinoj kući, naišli smo na ženu koja u lokvi pere rublje. Kad sam Peri to onako uzgred ispričao, oči mu se napuniše suzama, kaže: 'Pomoći ću sve što mogu' - tu u priču upada Stanislav Vukorep, istraživač i publicist iz Čapljine, uz čiju pomoć Vjeku i pronađosmo: - Ovdje ne bi bilo ničega da se Vjeko i Pero nisu našli. Jedno bez drugog ne bi išlo. Pero je krčio putove, a Vjeko radio na terenu.
- Poštovao sam ga, on je imao veliko povjerenje u mene, kao i ja u njega - konstatira Vjeko, pa vežući pokidanu nit priče nastavlja: - U akciju smo krenuli 2001. godine. On je dovodio razne stručnjake najviše iz sarajevske Geofizike pa Josipa Marinčića, geologa iz Mostara. Već na prvoj bušotini na 75. metru nađosmo vodu. Uzeli smo crpku da ispitamo bušotinu, profesor kaže - crpka će 17 tona dići iz bušotine do vodospreme. To mu nisam povjerovao. Kasnije na ljetnoj žezi smo nas četvorica-petorica iz Udruge zajedno s prof. Marijanovićem čekali osam sati da se napune cijevi i poteče voda. Nije nam bilo svejedno - što ako ne proteče? Kod nas česma, zaklona nema, pa smo ispod drača tražili zaštitu od sunca. Kad je voda protekla, prvo što je profesor rekao bilo je da je odmah sutra otvaranje vodovoda za naselje i javnu česmu. Tako je počelo. Danas vodovod ima 400 priključaka, plus Poslovna zona Hodovo. Na tome se nije stalo. Krenulo se u formiranje odbora na razini regije, na čijem čelu je bio Marko Aleksić.
- Svi smo bili tu, bez obzira na naciju, vjeru. Ljudi su naše napore prepoznali, nesebično su pomagali. Radili smo u etapama, slijedile su još tri bušotine od kojih je ona u Kozicama najizdašnija, protok je tri litra vode u sekundi. Krenuli smo raditi mrežu za sva okolna sela. U naš sustav su ugrađivane najkvalitetnije cijevi. Kad je došla voda, iz Čapljine su se vraćale obitelji s djecom ovdje živjeti - kaže Vjeko te naglašava: - Da nije bilo vode, ovdje danas ne bi bilo života!
Voda života
Od Vjeke doznajemo da u Hodovu trenutačno ima između 120 - 130 zaposlenih. U međuvremenu je izgrađeno 15 fotonaponskih elektrana, najveću će na površini od 22 hektara graditi Elektroprivreda HZ HB! Veliki udarac za marne hodovske entuzijaste bila je smrt prof. Marijanovića 2010. Došlo je do kraćeg zastoja u radu, a onda su došli do zaključka da moraju slijediti njegovu viziju. U međuvremenu voda je nađena na Ljubljanici i Šćepan Križu na području RS-a, a u pripremi je projekt za opskrbu vodom Hodovskoga polja…
