Hercegovina i danas očarava bezvremenskom ljepotom, a minula vremena utisnula su trag u kamenu koji priča o minulim događanjima. Jedan takav trag ostavljen je u širokobriješkom selu Uzarići, mjestu na zapadnoj strani Mostarskoga blata, gdje se nalazi groblje Šarampovo, piše Večernji list BiH.
U tursko doba kroz Šarampovo je vodio put za Mostar preko Mostarskoga blata. Onuda su prolazili, kako epske pjesme kažu, “i Turci i hajduci”.
Tragovi u kamenu
U uzarićkom groblju Šarampovo nalazi se nekropola s 11 stećaka, od kojih su dva neobično velika. O jednom stećku postoji priča kako su usjeke na njemu napravila dvojica junaka, jedan Turčin i jedan kaurin (kršćanin), i to oštricom mača. Prema narodnoj predaji, kaurin je zasjekao dublje, bježeći pred Turčinom, i na taj način mu dao do znanja kako mu je uzalud progoniti ga jer ga nikad neće sustići ni pobijediti. Danas postoje dvije priče, jedna o Marku Mačiniću, no postoji i druga legenda.
Jadna legenda kaže kako je na glasu bila cura Imoćanka Mara, o čijoj se ljepoti pjevalo uz gusle:
Lipa ti je Imoćanka Mara,
ta’ke nema nigdje do Mostara.
Kad se smije k’o da biser sije,
nad očima tanke trepavice,
pokrivaju rumen jagodice.
Kose plave splela povrh glave
Lipa stasa, a još ljepšeg glasa.
No, ljepota je često i “mač s dvije oštrice”. Tako je bilo i s Marom.
Pa pjesma nastavlja:
To začuo mostarski kadija
Sve mislio na jedno smislio,
Kako bi se Mare dočepao.
Poslao je dva svoja askera,
Dva vojnika dobro svitovana
A još bolje bješe oružana.
Obuko im bekijske haljine,
Da izgledaju kao bekijani.
Sve je dobro bilo dok Mara nije otišla na vodu, gdje su je askeri dočekali.
Tu se Mara grdno prevarila,
Do bunara kad je dolazila.
Turčin ju je tamo sačekao,
Iz ruke joj burilo trznuo,
na konja je odmah prebacio,
uhvatio njene pletenice,
i svezao sebi oko vrata,
da mu ne bi sa konja pobjegla.
Tako su Turci iz Imotskoga krenuli s Marom put Mostara.
Kad su bili kod grudskoga vrila,
Pletenicu Mara otrgnula,
I na putu ona je bacila,
Ne bi li se kogod dositio.
Naravno, kako se Mara nije vraćala kući, njezin brat se u jadu dosjetio i krenuo za Marom. Odbačena pletenica bila je potvrda da je na pravom putu.
Preko Blata on ih ugledao,
Na Žovnici on ih sustignuo.
Što pobjeglo a što zaglavilo
Glavno da je Maru izbavio.
Kad je došo na Šarapovo,
Kada tamo žanju žetalice.
Ovako je njima poručio:
- Ako mene Turci pođu tražiti, neka probaju sabljom zasjeći ovaj stećak. Tko zasječe dublje, neka ide za mnom. Duboko je zasjekao, a da sablju nije slomio te otišao natrag sa svojom sestrom.
Kada je Turčin naišao, tada su mu žeteoci prenijeli poruku. On je sablju prebio, a nije zasjekao toliko i vratio se u Mostar.
A pjesma dalje kaže:
Gdje je Škutor biljeg ostavio,
Više Turčin nije prolazio.
Kada sam došao napraviti snimke stećka iz Šarampova, sreo sam dvojicu Uzarićana koja su demantirala moju priču i ispričala mi novu, onu koju su oni čuli od svojih predaka.
Prema njihovim tvrdnjama, istiniti su samo tragovi u kamenu, a osobe i događaji su drugačiji. Ispričaše mi kako se radilo o Marku Mačiniću iz Zadra koji je dojahao do Mostara za jednu noć i ukrao Zlatu Nazretić, kći mostarskog kadije Alije koju je otac bio obećao dati sinjskom kadiji. Marko je ukrao (oteo) tursku djevojku na rijeci Babun (u Ilićima kod Mostara) dok je prala rublje i na konju bježao da ga ne stigne njezin brat.
- Sve je počelo opkladom - tvrdi Ivan Primorac Lukić iz sela Uzarići i poče mi napamet govoriti stihove koje je čuo od svojih predaka:
Vino pili do dva pobratima
U Karlovcu gradu bijelome,
Jedno pobro od Karlovca bane,
A drugi je Junakovać Marko.
Kad im vino ugrijalo tilo,
A rakija eglen otvorila,
O svačemu pobri besidiše:
O junaštvu i o dobrim konjma,
Pa je bane Marku besidio:
“Pobratime, Junakovče Marko!
Bi li meni kazati umio,
Koliko je hoda do Mostara?”
Odgovara Junakovac Marko:
“Pobratime, od Karlovca bane!
Dobrom konju i dobrom junaku
Tri dni hoda i tamo i amo,
A goremu konju i junaku
Sedam dana i tamo i amo.
Ali meni i dorinu momu
Za dan otić’ i tamo i amo.”
Začudi se od Karlovca bane,
Što govori Junakovac Marko,
Pa ovako njemu besidio:
“Ne budali, dragi pobratime!
Ako odeš za dan do Mostara,
Za dan odeš i tamo i amo,
Evo tebi hiljadu dukata
I evo ti dvori i timari,
I evo ti bila kula moja.
A kad dođeš od Mostara grada,
Odsici mi sa ramena glavu!”
No, Marko, kada je dojahao do Mostara, trebao je po dogovoru donijeti neki biljeg da je tu bio. On je ukrao Zlatu Nazretić, kći mostarskoga kadije Alije koju je otac bio obećao dati sinjskom kadiji, i istu noć pobjegao.
Žetelice na Šarampovu
Krenuo je put Zadra i konj mu se umorio i morao je stati u Šarampovu. Radoznale žetelice su im dale vode i drugu okrepu, a on je jednim zamahom sablje zasjekao rub stećka i rekao žetelicama da kažu Turčinu kad naiđe da ide za njim ako svojom sabljom zasječe stećak dublje o njega (kao veći je junak i mogao bi vratiti djevojku), odnosno da se vrati ako to ne uspije. Turčin je kasnije došao i pokušao to uraditi. Navodno nije uspio ni od tri pokušaja. Sve je to utisnuto u kamenu.
Prema kazivanju, Alija je pošao za njim i stigao do Cetine. Marko je već bio na drugoj obali, a Alija nije smio preko rijeke, zbog velike vode ili zbog nečeg drugog (možda je tu bila granica turskog carstva). Kada je Marko stigao u Karlovac, naravno, s djevojkom, pjesma opet kaže:
Prid Marka je bane išetao:
Ruke šire, u lice se ljube,
Pa je bane Marku besidio:
“Pobratime, Junakovče Marko!
Ja već vidim, što je i kako je.
Da sam svoju izgubio glavu.
Već ti bora, dragi pobratime,
Eno tebi sve moje imanje,
I evo ti hiljadu cekina,
I eno ti bila kula moja,
Al te molim, dragi pobratine,
Pokloni mi rusu glavu moju!”
Kada Marko riči razumio,
Na to se je kruto smilovao,
Pa ovako banu govorio:
“Alal tebi sve tvoje imanje!
Eto tvojih hiljadu cekina,
I eto ti bila kula tvoja
I alal ti sa ramena glava,
Al-doć’ ćeš mi za vinčana kuma!”
Lipo Marko curu pokrstio,
Pa ju vinča sebi za ljubovcu.
I piruje tri nedilje dana.
Onda bilo, sad se spominjalo,
A mi, druzi, zdravo i veselo!
Koja je priča istinita, danas nitko ne može potvrditi, ali ostao je samo neizbrisiv trag na stećku da svjedoči o toj ljubavi i junaštvu.
- Ja sam također čuo ovu priču o Marku, a za ovu o Mari prvi put čujem. U Uzarićima se ova priča prenosila s koljena na koljeno i danas se sa sigurnošću može reći da je ova priča istinita. Svakako, tu su guslari dodali neke detalje, veličajući svoje junake.
Recimo, poznato je da su žito žele Kraljuše i narod priča kako su i one doprinijele da kaurin pobjegne pred hrpom Turaka. Tako se priča da su Turke uputili težim i duljim putem prema sjeveru, a kaure kraćim putem preko brda - kaže profesor Blago Lasić iz Uzarića. •
