Tijelo ima više od 200 kostiju, nekoliko bilijuna mikroba i čak 37 bilijuna stanica. Kada nastupi smrt, ono postupno propada, a nekim organima potrebne su godine da potpuno nestanu.
Između drugog i četvrtog dana od smrti mikrobi su već posvuda. Oni proizvode otrovne plinove, poput amonijaka i sumporovodika, koji će se proširiti i dovesti do toga da se tijelo napuhne i zaudara. Zatim, zbog nedostatka dotoka kisika počinju propadati oni organi kojima je to najpotrebnije, a jedan od njih je mozak. Stanice koje ga čine sadržavaju 70 posto vode, a kada ostanu bez kisika i počnu odumirati, otpuštaju je. To je razlog zbog kojega se na dnu lijesa ubrzo nakon smrti čovjeka može pronaći voda.
Nekoliko sati otkako je nastupila smrt počinje i proces u crijevima. Naime, kako umirući imunološki sustav više ne može sadržavati bilijune gladnih mikroba koji obično pomažu u probavi hrane koju čovjek jede, oni – bježe. Krenu iz donjeg dijela crijeva kroz tkivo, a kroz nekoliko sati dospiju do jetre i žučnog mjehura koji sadržava žuto-zelenu žuč koja služi razgradnji masnoća koje čovjek konzumira dok je živ. Nakon što mikrobi pojedu te organe, ta žuč počinje preplavljivati tijelo bojeći ga u svoju boju.
Nakon 3 do 4 mjeseca ta žuta boja mijenja se u smeđe-crnu nijansu jer propadaju krvne žile, a željezo koje je u njima počinje oksidirati. Otprilike u isto vrijeme molekularne strukture koje drže stanice na okupu razdvajaju se, pa se tkivo počinje pretvarati u vodenastu kašu.
Kada prođe malo više od godinu dana kisele tjelesne tekućine i toksini razgrađuju pamučnu odjeću na mrtvom tijelu, pa će se ona raspasti. Tada nastupa vrijeme kad više nema nekih dramatičnih promjena, no nakon desetak godina, u okruženju s dovoljno vlage i niskim udjelom kisika, pokreće se kemijska reakcija koja masnoću na bedrima i stražnjici pretvara u supstanciju nalik na sapun – ta se supstancija naziva mrtvački ili grobni vosak.
S druge strane, ako se tijelo nalazi u uvjetima gdje nema puno vlage, može nastupiti mumifikacija – da, čovjekovo mrtvo tijelo može se prirodno pretvoriti u mumiju. Kako cijelo to vrijeme kroz tanku kožu na ušima, nosu i kapcima isparava voda, to dovodi do njihova isušivanja i poprimanja crne boje – upravo to je proces mumificiranja.
Otprilike 50 godina nakon smrti tkivo umrle osobe polako nestaje, a ostaje mumificirana koža i tetive. Tijekom idućih trideset godina i oni će se raspasti, pa će tako nakon punih 80 u lijesu ostati samo kosti.
Do 100. godišnjice smrti kolagen u kostima drastično se smanjio, pa tada i one počinju pucati i propadati. Od njih nastane krhka mineralna tvar, a u posljednjoj fazi raspadanja pretvore se u prah.
Zanimljiva činjenica jest da jedan dio tijela ostaje vječno, a to su zubi – oni se ne mogu raspasti ni propasti, prenosi Business Insider. Dakle, u lijesu uz njih mogu ostati još samo najlonski šavovi odjeće koji se također ne mogu raspasti i grobni vosak.
