Prošla su vremena kada su ulicama europskih metropola uglađeni konji vukli kočije. Kako je vrijeme odmicalo, kočije, od statusnog simbola, na kraju su postale muzejski eksponati. Da tradicija stara najmanje stoljeće i pol - fijaker s konjskom zapregom ne bi bila posve zaboravljena, potrudio se Muharem Kahrimanović, rođeni Prijedorčanin koji živi u Bihaću. Vlasnik je kočija starijih više od 100 godina, a uzgaja i konje, piše Večernji list BiH.
Posvetio se hobiju
Nakon 31 godine boravka i rada u Švicarskoj, Muharem se vratio u BiH i posvetio svome hobiju - uzgoju konja koji služe za vožnju kočija. Tako danas u svome posjedu Muharem ima pet hladnokrvnih frizijskih konja, cijenjenih zbog svoje veličine, snage i elegancije. Prepoznatljivi su po crnoj boji, dugačkoj grivi i repu. Imaju elegantan korak i graciozan hod što ih čini savršenima za vožnju kočija. A ima Muharem i šest kočija od kojih je svaka starija od jednoga stoljeća. Osim u muzejima u Beču i Budimpešti, ovakve rijetke i očuvane primjerke kočija malo gdje možemo vidjeti. - Ova zelena, ona je korištena kao doktorska kočija. Njome su liječnici nekada putovali jer nije bilo drugog prijevoznog sredstava pa su u njima išli do svojih pacijenata. Plavu su vozili imućni ljudi koji su imali ogromno bogatstvo i koji su je sebi mogli priuštiti. Dakako, tu je i kočija koju su vozili i koristili lordovi, koji su bili još jači od imućnih ljudi – priča nam Muharem, ponosni vlasnik. Da bi ove kočije čija se vrijednost mjeri u tisućama pa i desecima tisuća eura izgledale ovako otmjeno, Muharem je potrošio puno novca i vremena. - Restauracije su skupe, kočije kao kočije nisu. One se mogu kupiti za nekoliko tisuća eura. Zahtjevno je njihovo sređivanje, kako bi se sačuvalo prvotno drvo jer one potječu iz 1800-tih godina. Sve su one starije od stotinu godina. Najbitnije je očuvati drvo da ga čovjek zaštiti kako bi kočije mogle izdržati još 100 godina - pripovijeda Kahrimanović.
Nije u turističkoj ponudi
Golema šteta je za Bihać kao turistički grad što ovakav potencijal već odavno nije uvršten u turističku ponudu kako bi turisti mogli vidjeti i ovu starinu, osobito oni iz zapadne Europe otkud potječu i ove kočije.
- Cilj mi je dobiti dopuštenje da ih mogu voziti kroz grad jer meni ništa ne znači ako ću ih držati u halama i voziti na Grabež na kojem ih nitko neće vidjeti - poručuje Muharem. U svoje vrijeme kad su kočije vladale na cesti, rijetko koga su pregazile, ali vrijeme je pregazilo njih. Stoga se još mogu pronaći samo u muzeju ili kod strastvenih kolekcionara poput Muharema Kahrimanovića, a i oni su prava rijetkost.•
