Nema zlatne formule kojom se pitanje zapadnog Balkana – ili jugoistočne Europe, za one koji pojam Balkan nalaze spornim i bremenitim negativnim konotacijama – može riješiti. Ta je regija u posljednje vrijeme dobila minutažu i pozornost unutar EU velikim dijelom i zbog napora Hrvatske koja tu agendu konstantno gura, no problem je što pitanje tog dijela Europe traži vremena i koncentracije. Situacije su kompleksne, svaka je država specifična i ima svoje probleme. Svi se slažu da o tome treba raspravljati, ali da rasprava mora biti pažljivo pripremljena i konsolidirana. I naposljetku, nikakvi zaključci Unije ili njezinih država članica ni bilo kakva inicijativa nisu dovoljni i funkcioniraju samo do određene granice, a nakon toga sve prelazi u ruke država zapadnog Balkana, koje same moraju učiniti što se od njih traži i ispuniti uvjete.

Posljednji sastanak procesa Brdo – Brijuni donio je nešto što nismo čuli već dugo kad je riječ o europskom putu i aspiracijama država – poziv EU da se tu regiju promatra u cijelosti zbog geostrateškog značenja, što se prevelo – ili pojednostavilo – kao spominjanje “paketa”. Koliko je realno u ovoj situaciji o tome uopće govoriti? Jako malo. 

Kad se u ovom trenutku govori o proširenju, riječ i pojam paket u doslovnom značenju veže se samo za Sjevernu Makedoniju i Albaniju, i to samo u tome hoće li se međuvladine konferencije na kojima će se formalno otvoriti pregovori održati istovremeno, odnosno u istom danu za obje države ili neće. Nakon otvaranja, svaka država ide brzinom kojom može. No i samo otvaranje u paketu je teško. Prošle godine u ovo doba, u vrijeme zagrebačkog summita o jugoistočnoj Europi tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, proširenje je ponovno stavljeno na dnevni red. I to je bio velik uspjeh – samo godinu dana prije ne da nije bilo apetita za proširenje, nego se aktivno radilo protiv toga. Iz diplomatskih i visokih izvora moglo se čuti kako je, primjerice, bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker neugodno iznenađen izjavio kako nikada u svojoj karijeri (a čovjek broji 67 godina i 40-ak godina političke karijere) nije doživio ništa slično onome kao kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron blokirao početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.

Nizozemskom premijeru Marku Rutteu ta se tema, kažu nam, ne može ni spomenuti, što zbog političke situacije i koalicijske vlade, što zbog generalnog zazora od tog dijela Europe, a slično je i u Danskoj. I dok se u periodu kad se lani održavao zagrebački summit činilo da su za Sjevernu Makedoniju bila upaljena sva zelena svjetla, pojedine su države, prije svega Nizozemska, imale zadršku prema Albaniji. No situacija se promijenila – u međuvremenu su nastali bilateralni problemi Sjeverne Makedonije s Bugarskom, koja je aktualizirala pitanje provedbe njihova bilateralnog ugovora o dobrosusjedskim odnosima, tvrdeći da u nekim stvarima Sjeverna Makedonija odstupa od dogovora.

Bugarska inzistira na jačim jamstvima i u principu Sj. Makedoniji stvara probleme oko identiteta, pri čemu im posebno smeta što još nema konačnog dogovora o konsolidaciji povijesnog narativa za 20. stoljeće, među kojima je i pitanje Goce Delčeva. Bugarska je tako upalila crveno svjetlo za otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom, a situaciju dodatno otežava činjenica da početkom srpnja idu u nove izbore jer nedavni nisu rezultirali sastavljanjem vlade i trenutačno imaju tehničku. Dok se ne formira vlada, nije realno očekivati promjene u stavu. Predsjednik RH Zoran Milanović na sastanku u Sloveniji upozorio je na nedopustivu bugarsku blokadu, što je ponovno korištenje bilateralnog spora za ucjene, i izazvao reakciju Bugara koji su pozvali hrvatsku veleposlanicu i prenijeli joj poruke nezadovoljstva. No u ovom trenutku Portugal, država koja predsjeda EU, ulaže maksimalne napore da raspetlja čvor u Sofiji jer želi da se tijekom njihova mandata proces pokrene. Zastoj u procesu proširenja više je nego očit – od 2019. Srbija nije otvorila ni zatvorila nijedno poglavlje, a Crna Gora otvorila je samo jedno. U međuvremenu je Albanija dobila preporuku EK da je spremna za početak pregovora, a izgleda da su uklonjene i određene rezerve koje je imao Haag, na stranu to što ni Nizozemska nema vladu već šest tjedana nakon izbora. Tirana jasno kaže da je puna razumijevanja za Sjevernu Makedoniju, ali Albanci i dodaju kako ne mogu biti njihovi taoci, a problem s Bugarskom takav je da bi mogao trajati tko zna koliko. I tu dolazi do nesuglasica između stavova država članica – dio država kaže da se ne može Albaniju činiti taocem spora između Sj. Makedonije i Bugarske, a dio kaže da, ako se sad pusti Albanija, Bugari nikad neće popustiti te se ne može žrtvovati Sjeverna Makedonija.

Da nacionalne vlade EU ponekad koriste proces proširenja kako bi unaprijedile vlastite nacionalne interese, nije novost, govori politolog i analitičar Thomas Bickl iz Bruxellesa. 

– To je bio slučaj s Grčkom, koja je prijetila da će blokirati proširenje 2004., tzv. Big Bang, kad je deset država primljeno u EU, ako Cipar ne bude uključen, ili blokiranje Atene u procesu pristupanja (Sjeverne) Makedonije zbog imena države. Isto vrijedi i za slovensko ucjenjivanje Hrvatske radi postizanja rješenja graničnog spora. Međutim, od 2018. vidjeli smo novi trend u kojem se nacionalni interesi nemilosrdno unapređuju na štetu vjerodostojnosti EU. Francuska i Nizozemska dvije su godine blokirale zeleno svjetlo za pristupne pregovore s Albanijom i Sjevernom Makedonijom jer smatraju da bi proširenje kod kuće bilo nepopularno, dok je u posljednje vrijeme Bugarska iznijela vrlo upitan veto na status makedonskog jezika s namjerom da privuče nacionalističke glasove. Ne smijemo podcijeniti učinak takvih signala na političku elitu u zemljama kandidatkinjama. Nitko ne zna kada će se formirati nova bugarska vlada i postoji li volja za vraćanjem u normalu i konačno započinjanje pristupnih pregovora sa Skopljem i Tiranom. Bio bi razoran politički bankrot EU u regiji da se to ne dogodi uskoro. Možda slovensko predsjedništvo Unijom može uspješno koristiti svoju mrežu u jugoistočnoj Europi uz neku tihu diplomaciju iza kulisa kako bi pomoglo u pronalaženju rješenja prije kraja godine. Međutim, nitko u EU nema pojma je li i kada uspjeh izvediv – kaže Bickl.

Vraćajući se na pitanje “paketa”, jedino značenje koje bi se moglo prihvatiti je ono simboličko, metaforičko i vrlo načelno u kontekstu davanja državama zapadnog Balkana EU perspektive bez obzira na njihov status, a imamo dvije države koje pregovaraju, dvije države koje su formalno kandidatkinje, ali nisu otvorile pregovore i dva perspektivna kandidata. Onakvog konvoja, kao što je bio 2004., više neće biti, a nigdje u EU i ne raspravlja se o tome, pa čak ni o vezivanju, primjerice, pregovora Srbije i Crne Gore. 

Dodatno situaciju otežava i produljuje pitanje nove metodologije pregovora, koje se neće primjenjivati samo na Sjevernu Makedoniju i Albaniju nego i na Srbiju i Crnu Goru. Nova metodologija – matematički – čak do 40 posto mijenja pravila igre u odnosu na vrijeme kad je Hrvatska pregovarala. Smisao nove metodologije sažet je u filozofiji: pregovori su jako dugi i jako teški, tko zna koliko će trajati, pa je zbog toga novom metodologijom omogućeno državama da još dok pregovaraju ostvare određene benefite te pristupe određenim fiskalnim instrumentima bez da postanu članice. Primjerice, pregovori sa Srbijom već sad traju godinu i pol dulje nego hrvatski, a još nisu otvorena sva poglavlja, s Crnom Gorom dvije i pol godine dulje, a nisu ni na 30 posto, što daje dodatnu perspektivu našem procesu koji je pratila tvrdnja javnosti da teče užasno sporo – iz ove perspektive jasno je da smo pregovarali zapravo brzo i učinkovito. Baš zato što je proces sada toliko spor, ne može se govoriti o paketu projiciranom na razdoblje od 10 do 15 godina.

Kad je riječ o razgovorima o zapadnom Balkanu, postoje točke koje mogu imati zajedničke nazivnike, poput načelne EU perspektive, pitanja migracije, borbe protiv organiziranog kriminala te klime, no u nizu pitanja države su vrlo specifične i nemaju puno zajedničkoga. Hrvatska jest bitno povećala razumijevanje i interes za taj dio Europe, ali u smislu neposrednih rješenja i učinka to primarno ovisi o samim državama. Primjerice, oko BiH – svi se slažu da joj trebamo pomoći i gurnuti je naprijed, ali ne može nitko umjesto nje odraditi i riješiti 14 točaka kako bi dobila status kandidatkinje. Hrvatska – a sada to prihvaćaju i druge države – stavlja promjene u BiH u kontekst ukupnih odnosa s EU, statusa kandidata, ali i činjenice da smo jedina država EU koja ima granicu s BiH i nitko u EU nema veći interes za dobrom, stabilnom i učinkovitom BiH. Hrvatskoj, koja inzistira na jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda, u strateškom je interesu da BiH postane funkcionalna država, jer visoka funkcionalnost nije samo pitanje političkog uređenja nego i uređivanja svakodnevnih situacija, od upravljanja migracijama, kontrole granica te gospodarske suradnje. Što je država učinkovitija, to je bolje njezinim susjedima jer se neučinkovitost kapilarno prelijeva preko granice. 

Ono što vrlo često nepravedno ostane u sjeni rasprave o binarnoj prirodi uređenja BiH, činjenica je da ta država ima mapu puta da postane država kandidatkinja za EU, ne samo zbog važnosti za pozitivnije ozračje ili simboličnu perspektivu mladih nego i zato što prema novoj metodologiji države kandidatkinje, uz doduše teže pregovaranje, imaju na raspolaganju novac iz fondova EU koji prijašnje kandidatkinje nisu imale. Hrvatska će, ponavljaju naši sugovornici, biti najveći odvjetnik BiH da dođe do statusa kandidatkinje, ali to nije politička odluka, kriteriji su formulirani u 14 točaka EK koje BiH mora ispuniti. Što se tiče izbornog zakona, tu je situacija, barem formalno, relativno jasna. Parlamentarni izbori su 2022., što znači da se zakon mora promijeniti ove godine, jer u izbornoj godini to se ne radi. To se, uostalom, konstatiralo i na nedavnom sastanku ministara vanjskih poslova EU, kad je tema zapadnog Balkana – na inicijativu Hrvatske i hrvatskog non-papera o BiH koji su potpisale Slovenija, Mađarska, Grčka, Bugarska i Cipar – prvi put nakon dvije godine uopće došla na dnevni red. Kad je riječ o migracijama i sigurnosti, Hrvatska smatra da se angažman mora usredotočiti na jačanje suradnje s partnerima sa zapadnog Balkana, prioritetno postaviti novu državnu strategiju za migracije i azil te povećati tehničku potporu putem bilateralnih i instrumenata EU. BiH treba pružiti pomoć za provođenje Programa ekonomskih reformi i približiti je uspostavljanju funkcionalne tržišne ekonomije, kaže se u non-paperu među preporukama s kojima se slažu države potpisnice, te ojačati javnu kampanju EU za mobilizaciju civilnog društva za procese usmjerene na reforme, s jasnim poticajima i poboljšanim osjećajem optimizma i mogućnost. Na zaključcima sa sastanka ministara vanjskih poslova još se radi.

– Možete, naravno, pričekati jednu generaciju i dolazak novih političkih vođa koji su manje vezani za prošlost i potpuno spremni prihvatiti duh pomirenja. No BiH ne može toliko dugo čekati želi li da članstvo u EU ostane dostižan cilj i želi li zaustaviti broj stanovnika. Dakle, postoji osjećaj hitnosti u krugovima EU, ali čini se da Europa ne može sama i da bi svaka reforma Daytonskog sporazuma ovisila i o drugim međunarodnim igračima, posebno o SAD-u i Rusiji. Mnogi se nadaju da će Bidenova administracija preuzeti održiviju ulogu na zapadnom Balkanu, ali taj jasan signal tek dolazi iz Washingtona, a neizvjesnosti oko ambicija Rusije ostaju – ističe Bickl. 

O promjeni granica, što se stalno spominje, pa se i aktualiziralo vrlo čudnim dokumentom za koji su neki tvrdili da je stigao od slovenskog premijera Janeza Janše, a posebice nakon što se slovenski premijer Borut Pahor u Sarajevu raspitivao o toj mogućnosti, Hrvatska nema dvojbi – granice se ne mogu mijenjati. 

– Takvi postupci nastoje provjeriti izvedivost opcije i mogu se promatrati kao “probni baloni”. Bilo je mnogo glasova koji su osuđivali navodni slovenski non-paper o BiH i inzistirali na tome da raspad države ne može biti rješenje. Zanimljivo je, međutim, da iza kulisa EU u Bruxellesu postoji popriličan broj diplomata koji vide da ono što je stvoreno Daytonskim sporazumom nije održivo rješenje kada nedostaje političke volje za suradnju između dva bh. entiteta – RS i Federacije – i potpuni nedostatak suradnje u tročlanom Predsjedništvu BiH. Doista ne postoji koordinacija politika u cijeloj BiH, a to je izričito spomenuto u izvješću EK o napretku BiH iz listopada 2020. – otkriva Bickl.

U konstelaciji zapadnog Balkana problemi BiH u velikom su dijelu različiti od, primjerice, onih Srbije, koju izuzetno opterećuje odnos s Kosovom. Gledajući širu sliku i trenutačnu poziciju Srbije i njezin odnos prema EU i pregovorima koje vodi, ta je država već neko vrijeme stavljena neformalno na čekanje. Srbija je dosad otvorila 18 od ukupno 35 poglavlja, od čega su dva privremeno zatvorena, a otvaranje novih ne planira se tako skoro. Na stranu Hrvatska, koja s tom državom ima poseban odnos zbog nasljeđa rata, čega su svjesne i druge članice, i percepcija Srbije ostalih država se promijenila. Vučić je bio uvjeren da je Srbiji potrebna samo jaka podrška Njemačke, odnosno da će Njemačka natjerati ostale države da se usuglase oko podrške Srbiji. 

To razmišljanje možda je i imalo nekog rezona prije nekoliko godina, posebno tijekom migrantske krize, kad je Vučić bio adut zbog migrantskog pritiska, no kako je kultura dobrodošlice Angele Merkel doživjela poraz, i uloga Vučića se potrošila, a Njemačka – iako pozdravlja normalizaciju odnosa Prištine i Beograda – ipak je nogom stala na kočnicu. No Srbiju izuzetno gura jedna druga država – Mađarska. Oni iznimno inzistiraju da se proces pregovora ubrza, da se Srbiji da prioritet i da je se primi gotovo preko reda. Mađarska u pridruživanju Srbije EU vidi mogućnost još veće ekonomske ekspanzije, ali i okrupnjavanje terena na kojem žive Mađari, budući da je u Vojvodini vrlo brojna mađarska manjina. No čak je i sam visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell, koji ne komentira stvari ako su afirmativne, kazao da za ulazak neke države, u ovom slučaju Srbije, mogu postojati pravni ili politički kriteriji. Mi smo se opredijelili za pravne, odnosno za ispunjavanje uvjeta i mjerila. Ako netko misli da se trebaju uključiti politički kriteriji, onda je potrebna druga platforma, rekao je Borell i time vratio razgovor na meritum, a to je ponajprije ispunjavanje preuzetih zadaća.

Želite raditi za plaću od 1.050 eura neto? Traže se zaposlenici za više hrvatskih gradova