Njegov šestodnevni boravak u Mostaru, u sklopu ljetne škole "Urbana sinapsa", bio je dolazak na "mjesto zločina", kako mi je definirao svoja bolna sjećanja. Potresen je već prvom šetnjom kroz rodni grad. Nakon više od četrdeset godina. Kradem iz njegova dnevnika opis te prve šetnje: "Prvi krug s Nut (supruga, Tajlanđanka )..., bolnica, SUP, dvorište moje bake u bivšoj Hatovskoj, još stoji samo staro drvo lipe, (ubrao list), pa onda kroz Borisovo dvorište, samo kolega Topić, do naše zgrade s druge strane Radićeve, gdje sam živio do 14. godine života...".
* Darko, odakle da počnemo? Od tvog odlaska iz Mostara ili iz Beograda?
Od Melbourna ili Tokija?
- Sad sam u Mostaru i pitam se kako ću sve ovo izdržati. Sjećanja su mi poput razbijenog mozaika. Dani koje ovdje provodim su neka paralelna stvarnost. Nema više mojih: baka Mila Šunjić je davno umrla, najmlađa tetka Buba Šunjić-Vujović (poznata glumica) odselila se u Zagreb, tetka Zdenka Šunjić-Babić (bivša plivačica) živi u Splitu , mati u Beogradu. Doveo sam studente. Šećem se s njima radi arhitekture i urbanizma. Priče o mom Mostaru, koji je mit i fikcija u mojoj glavi, ne dotiču ih. Tebe možda da, zato odredi redoslijed.
* Još nešto iz tvoje intimne bilježnice: "Našli smo kameni zid naše zgrade pred kojim me je tata fotografirao prije 60 godina, ovaj put to radi Nut".
- U redu, nemam ništa protiv da to objaviš..., sve su to fragmenti - nabrajam, stare nazive: "posrana ulica", pa oni fenomenalni platani do Rondoa, Gimnazija u starom sjaju, a onda ruševine još većeg užasa nego što je ovaj u mojoj glavi. Komu je sve ovo trebalo? Tvoj gradonačelnik Bešlić je s pravom sinoć Mostar nazvao "napaćenim gradom". Kengo Kuma je bio dirnut ovom dijagnozom
* Kako popraviti postojeće stanje?
- Ja bih volio. Radit ćemo i na tome. Kako biti koristan? Što im pametno mogu reći? Kako ne mudrovati, tu gdje je mudrost dugo zapostavljena kategorija?
* Nemoj biti strog prema nama. Ne moraš biti veliki optimist. Hajdemo polako, stručno mi objasni pojam grada.
- Hvala Bogu, pa si me usmjerio i odvojio od trauma prošlosti i sjećanja. Počnimo od mog prvog predavanja omiljenog profesora Bogdana Bogdanovića. Dan-danas pamtim kako nam je objasnio pojam grada. Usporedio je Troju i Manhattan. Troju su 2 junaka optrčala u 3 kruga. A koliko ti vremena samo treba da helikopterom obletiš Manhattan? Više od tri 3 sata. Bez obzira na tu razliku grad su i jedno i drugo. To je ta najvažnija kvaka.
* Spomenuo si Bogdana. Što te veže uz njega?
- Nakon završetka studija imao sam sreću raditi u Londonu. Redovito sam posjećivao svog omiljenog profesora, podnosio mu izvješća. Nastavio učiti od njega. Poznato ti je da je on jedno vrijeme bio i gradonačelnik Beograda. Nekima se nije sviđao i prozivali su ga, kao nekad Ćiru Blaževića - gradonačelnik s bijelim šalom. On mi je omogućio i jedan projekt CEP čiji sam bio aktivan sudionik. Poslije one famozne 8. sjednice SKJ, on je napisao pismo protiv takvih partijskih odluka. Od tada, Bogdanović je za mene postao svjetionik u duhovnom i političkom smislu. Posjetio sam ga dan prije svog odlaska iz Beograda.
* Važno pitanje - kada si i zašto napustio Beograd?
- Bilo je to 18. travnja 1993. g. Bio sam na letu u Australiju. Dan ranije pozdravio sam se s Bogdanom. Problemi koje je imao možda i nisu za objavljivanje, ali su donekle i razlog mog napuštanja Beograda. Uz ono intimn, nisam htio da mi sin odrasta u takvom ludilu.
* Otvori dušu, Darko, daj mi i to, što se u nas možda još ne zna.
- Pa, hajde..., bilo je tako, red je i da se zna ... Živio je u stanu na prvom katu. Taj stan je bio oblijepljen razbijenim jajima. Žigosan. Toliko je to bilo neugodno da se on morao u bukvalnom smislu zabarikadirati. Spustio je rolete. Onda su napisali ono najstrašnije: "ustaški stan Bogdana Bogdanovića". Izgazili bi ga da su mogli. Supruga i on nisu mogli izdržati pritisak. Dva tjedna poslije mog odlaska napustili su Beograd. Otišli su u Beč. Profesor je nastavio slobodno umovati do smrti. Tamo sam ga nekoliko puta posjetio.
* Je li ti se žalio na prilike u Srbiji kad si ga posjećivao?
- On je bio jako svjestan svega što se dogodilo. Naravno, maštao je da se konačno to ludilo završi. Pričali smo o Mostaru i o mostarskom groblju, čiji je on autor. Smijem li o tome?
* Zašto ne ? To je tako, kako je. Da ti kažem da mi je žao, neću ti ništa pametno reći. Tako je moralo biti i tako će ostati !
- Dobro, neću otvarati temu, no, može biti vrlo zanimljivo ono što mi je tada rekao. On je radio spomenik Mostaru - dakle gradu koji slavi. Napravljen je 30 godina prije rata iz '92. god. Međutim, na samom ulasku u kompleks, prvi njegov kreativni detalj kao važan dojam je Srušen most. Pitao sam ga što mu je značio taj arhitektonski detalj?
Odgovorio mi je: "To je bila moja umjetnička intuicija."
Hvalio se kako je on nekako predvidio sudbinu tog mosta po kome je Mostar dobio ime. Anticipirao razvoj događaja u Mostaru. Mostarci koji su pohodili Partizansko groblje u onim danima kad je to bilo "in", mogli su znati ili biti svjesni da će Stari most morati biti srušen. Trebalo je samo prepoznavati autorove simbole.
* Nemoj mi više o rušenju..., to je iza nas... Ti si graditelj. Kaži mi kako da Mostar bude, ponovno, slavni grad ljepote i primjer drugim sličnim gradovima.
- Kao prvo, kako graditi u Mostaru, a ne misliti na sunce? Na tome sam doktorirao. Položaj zgrade, intenzitet svjetla jako su bitni. Ekološka održivost. Kulturalna arhitektura, treba takav projekt urbanizma, koji je podređen suncu i kulturi. Ali, nemoj više o tome, nema me više u vašim prilikama, osim onog što Mostar, zauvijek nosim u svom srcu.
* Tokio i Mostar? Usporedi mi ih. Kao gradove i kao mjesto tvog življenja?
- Ne znam koliko je to ovdje poznato, ali je Tokio bio doslovno sravnjen sa zemljom. Rušenje znači da je fizički okvir grada upropašten. Važnije od toga: socijalna sredina se srušila pri tome. Mislim da je to problem Mostara. Japanci su lako uspostavili stabilan socijalni temelj za obnovu i zato im je uspjelo iznova izgraditi svoj grad. U Mostaru još toga nema. A svaka obnova treba biti jedan spontani ciklus.
* Možeš li nekako pomoći s vizijom obnavljanja Mostara?
- Mostar je bio i ostat će mediteranski grad. Grad sunca i ljepote. Znaš što je karakteristično za te gradove? Beskrajan ponos. A Mostar, onaj predratni je još bio i narcis, grad zaljubljen u sebe, tako su ga ljudi voljeli koji su živjeli u njemu. Slika o gradu je bila pretjerana, ali je bila realna u glavama ljudi. E..., sad je nastalo neko novo doba. Vi ovdje imate jedan težak problem.
Koji? Pomozi nam.
* Znaš kako se zove boginja sjećanja? Dakle, to ti je Mnemozina.
- Treba je se sjećati, ona to nalaže. Ali ima i ona druga boginja. Boginja zaborava. Ona se zove Leta. Još niste između sebe riješili koja od ovih boginja treba dominirati na širem društvenom planu kako bi se došlo do one neophodne snage koja pokreće proces obnove.
* Za koju se od ovih boginja opredjeljuješ - Mnemozinu ili Letu?
- Nisam ja važan. Vi koji ovdje živite brže ćete ići naprijed ako se pokorite onom šlageru: "Pamtim samo sretne dane". Pusti me da uživam u pamćenju na sretne dane svog djetinjstva. Znaš ono naše dvorište u Ulici Stjepana Radića u kome smo zajedno odrastali. To dvorište je bio naš centar svijeta. Nisu li se tamo rodila dva svjetska vratara - Ivica Ćurković i Enver Marić? Ispričaj Marinu kako pamtim onu scenu kad mu je slavni brat, nogometaš, donio prvu gramofonsku ploču. A on stavio gramofon na prozor, pustio nam hit: "Chirpy, chirpy, chip, chips". Stojimo pod prozorom i zajednički slušamo pjesmu. Čudimo se tadašnjem čudu tehnike. To je za mene Felini na mostarski način.
* Sam si za sebe rekao da si "patološki Mostarac". Poslije ovog prisjećanja, to i potpisujem. Ja ozbiljno, a ti meni o plesu pod Marinovim prozorom.
- Nino, zapamti dobro - grad se ne pravi od maltera i kamena. Grad ima svoju dušu, kao što osobnost ima dušu. Nitko je ne može opisati, ali znamo da duša postoji. Mora se misliti i praviti pravi grad. Svaki grad, to su slojevi. Drevni palimpsest sve objašnjava, brišu stari sloj novim slojem, ali tragovi starog zauvijek ostaju. Nažalost, u Mostaru se dogodio tektonski poremećaj tih slojeva.
* Ti si autor pojma "urbofilija". Što ti znači taj pojam?
- Jasna ti je asocijacija, urbofilija je pravo stanje ozbiljnog arhitekta. Ljubav prema prostoru, promišljanje građenja. Volim se poigravati terminima. Opet ću se vratiti na ono tvoje o obnovi Mostara. Shizofrenija je ovo što se dogodilo Mostaru. Nije, dakle, vama potreban psihoanalitičar. Shizonaliza vam treba.
* Otišli smo daleko, hoćemo li završiti s Japanom ili dvorištem u Radićevoj ulici, tebi prepuštam završnu riječ.
- Još bi ti htio nešto reći o jednom svom važnom istraživačkom projektu.
Mjerenje nemjerljivog. U tom projektu se našlo mjesta i za moj Mostar zbog moje emotivne vezanosti. Sve najgore i najbolje što se moglo dogoditi, dogodilo se u Mostaru. Na tragičan i dramatičan način. U tom smislu Mostar je bogat grad. Tek u njemu se vidi snaga nemjerljivog.
* Nisi prešao na ekavicu kao neki Mostarci koji su se skrasili u Beogradu ?
- Ponosim se što i dan-danas govorim ijekavski, iako sam odrastao u Beogradu.
* Nešto se slabo sjećam - bavio si se i sportom nakon odlaska iz Mostara?
- Da, bio sam uspješan karataš u istom sportskom društvu u kome je tada počinjao svoju uspješnu karijeru čovjek od integriteta - Ivica Ćurković.
* Darko, hvala ti. Dođi ponovno ubrati jedan list lipe i čuvati ga kao relikviju na Mostar koji nosiš u svom srcu.
- Da ti još nešto ispričam o Ivici.
Ostavi za neki idući razgovor. Bila je ovo ugodna shizoanaliza.
