Davor Marijan, znanstvenik Hrvatskoga instituta za povijest, jedan je od najboljih poznavatelja ratnih zbivanja 1990-ih godina i povjesničar kroz čije je ruke prošlo vjerojatno najviše dokumenata nastalih na svim zaraćenim stranama. Njegovu studiju o Oluji iz 2007. stožerni general Anton Tus ocijenio je kao „najpotpuniji i najcjelovitiji prikaz ‘Oluje’ koji sam do sada pročitao“. Stoga je Marijan logičan izbor za razgovor o najvećoj operaciji Hrvatske vojske provedenoj prije točno 25 godina.
Hrvatska proslava Dana pobjede i obilježavanje oslobodilačke operacije Oluja u pravilu izazovu napetosti u Srbiji. Koliko Oluja utječe na odnose između Hrvatske i Srbije?
Oluja iznimno loše utječe na odnose Hrvatske i Srbije, a veće je samo čuđenje zašto je to tako. Čak i površno poznavanje hrvatsko-srpskih odnosa u modernoj povijesti vodi prema zaključku da je Oluja zbivanje koje je korjenito promijenilo položaj Srba u Hrvatskoj, ali i odnos snaga u jugoistočnoj Europi. Pri tome srpska strana sustavno ignorira činjenicu da Oluja nije „pala s neba“ i da je, osim što je bila rezultat rata, ujedno bila i izraz, kako bi to neki moji kolege rekli, procesa dugog trajanja. Stoga je Oluja jedna od točki o kojoj dugoročno, a možda i nikad neće biti suglasja između Hrvatske i Srbije, ali i općenito Hrvata i Srba.
Može li se u budućnosti očekivati da Oluja neće narušavati odnose Zagreba i Beograda?
Ne vjerujem. Naviknimo se na to da svako ljeto imamo poprilično predvidive političke reakcije na obilježavanje Oluje. Uostalom, političke igrokaze po sličnom obrascu, ali oko drugih obljetnica, gledamo već godinama od svibnja do kolovoza.
Kakvi stavovi o Oluji i Domovinskom ratu prevladavaju u srbijanskoj javnosti?
Nisam od onih koji prate aktualno stanje u Srbiji. Mene zanima bliska prošlost, konkretno stanje do Daytona, nakon toga više ne. Nastojim pratiti znanstvenu produkciju koja se odnosi na povijest Jugoslavije, a u njoj razumijevanja za Oluju nema, što i ne treba čuditi.
Postoji li itko relevantan u Srbiji tko rat u Hrvatskoj tumači kao pokušaj stvaranja velike Srbije?
Osim Sonje Biserko iz Helsinškog odbora, koja je upitno relevantna u Srbiji, ne pada mi na pamet nitko drugi. Donekle i Nataša Kandić, no kod nje je problem u agresivnom zastupanju inicijative REKOM, za koju smatram da ne bi bila dobar način za suočavanje s prošlošću.
Prema nekim tumačenjima, Oluja je bila uspješna jer je imala iznenađujući učinak na neprijatelja, no istraživanja pokazuju da je Srpska vojska Krajine znala da Hrvatska vojska sprema veliku operaciju. Kakvim je informacijama raspolagala srpska vojska?
Iznenađenja u smislu strategijskog značenja nije bilo. Časnici UNCRO-a informirali su Vojsku Republike Srpske (VRS) o početku operacije. Uostalom, i bez te informacije hrvatski se napad očekivao i Srpska vojska Krajine (SVK) bila je u stupnju pune bojne spremnosti jer je prethodno VRS bio potučen u operaciji Ljeto, a u Ženevi su potom neuspješno okončani kratki pregovori između srpskog i hrvatskog izaslanstva. Stoga napad nije bio iznenađenje. Iznenađenje je bio napad na cijelom okupiranom teritoriju. Srpsko rukovodstvo očekivalo je napad u stilu Bljeska, pokušaj odsijecanja rubnih korpusa, a ne napad duž cijele crte na zapadnoj fronti. O tome se doista može govoriti kao o iznenađenju, no za vojsku u kvalitetnoj obrani to ne bi smjelo biti iznenađenje.
Zašto je Oluja bila tako uspješna, zašto je srpska paradržava slomljena tako brzo?
Oluja je rezultat jednog duljeg procesa preustroja, modernizacije i intenzivne izobrazbe, posebice od kraja 1992. Kod nas je jedna skupina generala, koja je bila dominantna u prvoj etapi rata, sustavno nametala tezu kako je Hrvatska vojska (HV) bila spremna okončati rat već u prvoj polovici 1992. To je neodrživa teza. CIA je u svojoj analizi iz 2002., koja za vrijeme kad je nastala i nije bila tako loša, konstatirala da je HV u operaciji Zima-94 stranim promatračima dao prvu priliku od 1993. da na djelu vide kako je izveo relativno veliku napadnu operaciju na Dinari i u njezinu podnožju. „Rezultati su bili impresivni“, zaključila je CIA. Hrvatske snage učinkovito su integrirale oklopništvo, pješaštvo, topništvo u združene snage koje su porazile srpske snage unatoč izuzetno teškom terenu i lošem vremenu. To su strani promatrači vidjeli, no Srbi s obiju strana Dinare to nisu vidjeli niti su željeli vidjeti. Utemeljena je američka ocjena da su do jeseni 1994. gardijske brigade HV-a kvalitativno dovedene na razinu najboljih borbenih postrojbi na Balkanu. One su bile ključ pobjede.
Zašto je slamanje otpora srpske vojske bilo najteže na Kordunu? Zbog hrabrosti i ratničkih vještina Kordunaša ili nečega drugog?
Bojište Karlovca i Korduna specifično je po tome što je Zborno područje Karlovac bilo najmanje u HV-u jer je uz pristožerne postrojbe imalo samo četiri domobranske pukovnije. Ojačano je s dvije pričuvne brigade koje se nisu baš pokazale. Operacija je provedena bez pomoći gardijske postrojbe, što je velik hendikep jer je gardijska brigada po ustroju i namjeni posve drukčija postrojba od pričuvne brigade ili domobranske pukovnije. Napredovanje je zaustavljeno na karlovačkom smjeru, no pomak je učinjen na smjeru Ogulin – Slunj. Stanje na Kordunu ne može se tumačiti samo na dijelu bojišta i poslijeratnom hvalisanju generala Mile Novakovića, koji ga interpretira na temelju solidne obrane jedne od srpskih brigada. Ostale brigade SVK bile su prisiljene na odstupanje.
Što je predviđao srpski ratni plan „Drina“? Navodno je izrađen na razini triju srpskih vojski (SVK, VRS i VJ) i u studenom 1993. usvojen u Beogradu, a prema njemu, krajinska je vojska trebala dobiti pomoć drugih dviju vojski u slučaju napada HV-a.
Nije navodno, doista je plan Drina izrađen za tri srpske vojske u studenome 1993. u Generalštabu Vojske Jugoslavije (VJ). Odnosno, izrađena je zajednička direktiva za uporabu VJ, VRS i SVK. Opći cilj toga plana bila je obrana teritorijalnog integriteta SRJ i srpskih država zapadno od Drine i Dunava, osvajanje teritorija s većinskim srpskim stanovništvom, stvaranje uvjeta za uspostavu jedinstvene države srpskog naroda, sprječavanje stvaranja velike Hrvatske i kompaktne islamske države na prostorima bivše Jugoslavije. Prednji odredi Vojske Jugoslavije određeni su da brzo izbiju na nekadašnju crtu bojišta u istočnoj Hrvatskoj radi ojačanja obrane pobunjenih Srba, a dio snaga trebao im je pomoći u nastojanju da zauzmu crtu Josipovac – Mikanovci – Slavonski Šamac. Direktiva je na internetskoj stranici Haškog suda, kao i detaljna razrada Glavnog štaba VRS. Slična uloga Vojske Jugoslavije predviđena je i u ratnom planu Gvozd iz veljače 1995., koji je zapravo bio nova i zadnja inačica ratnog plana Drina. Ona je trebala pomoći pobunjenim Srbima da, nakon predviđenog zaustavljanja hrvatskog napada, prijeđu u protunapad i u istočnoj Hrvatskoj osvoje spačvanske šume, a VRS je trebao pomoći SVK da u Dalmaciji na odsjeku Šibenik – Biograd izbije na more.
Zašto krajinska vojska nije dobila pomoć VRS i VJ?
Pomoć od VRS bila je simbolična, pa se može reći da gotovo nije vrijedna spomena. VRS je u vrijeme Oluje upao u unutarnju krizu zbog sukoba predsjednika Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića oko zapovijedanja vojskom. Uz to, VRS je imao i svojih problema jer je uoči Oluje izgubio velik teritorij u jugozapadnoj Bosni, uključujući gradiće Glamoč i Bosansko Grahovo. Stoga su mogućnosti VRS za pružanje pomoći bile vrlo male, može se reći da ih nije ni bilo.
Vojsci Jugoslavije bilo je poznato da su hrvatske snage u istočnoj Hrvatskoj bile u spremnosti za obranu u slučaju srpskog napada s okupiranog teritorija ili iz Srbije i Crne Gore. Zborno područje Osijek izvelo je obrambenu operaciju s dvije gardijske brigade, pet pričuvnih brigada i sedam domobranskih pukovnija angažiranih u dva pojasa obrane. Pridodana je i jedna brigada iz Zbornog područja Bjelovar te dijelovi triju brigada i jedne bojne iz sastava podstožernih postrojba Glavnoga stožera HV-a, kao i dio eskadrile protuoklopnih borbenih helikoptera. Te je snage Obavještajna uprava Generalštaba VJ procijenila na oko 35 tisuća vojnika spremnih da momentalno napadnu okupirani dio istočne Hrvatske i za dan-dva razbiju 11. korpus SVK, koji je bio mobiliziran po ratnoj formaciji i popunjen 100 posto, odnosno s oko 20 tisuća ljudi.
Hrvatska ratna mornarica bila je na jugu Hrvatske također u povišenom stupnju bojeve spremnosti. Bila je pripremljena za aktivnu pomorsku obranu s težištem na protubrodskoj, protupodmorničkoj i protuminskoj borbi. Vojska Jugoslavije je topničko-raketnim snagama osigurala mostove na Dunavu, a spremne snage kopnene vojske jačine pet brigada i dviju brigada za potporu s mirnodopskim sastavom angažirane su na obrani na Dunavu, u Bačkoj i Srijemu.
U području Sombora stacionirane su dvije brigade Korpusa specijalnih snaga. U Crnoj Gori angažirane su dvije borbene skupine, a ratna mornarica bila je pripravna za angažman kod Prevlake. U pričuvi Generalštaba bile su tri brigade. Ukupno je Vojska Jugoslavije na zapadnim granicama, u područjima obrane, imala angažiranih 12 tisuća ljudi, 172 tenka, 95 oklopnih transportera i drugih oruđa. U spremnosti za angažiranje u roku od dan-dva bile su još četiri brigade s oko 6700 vojnika. Za razliku od krajinskih Srba, Milošević je bio realniji u prosudbi borbenih mogućnosti HV-a i šansi VJ da probije obranu ZP Osijek. Kad je srpsko političko vodstvo noću 4. na 5. kolovoza naredilo ograničenu evakuaciju, Republika Srpska Krajina munjevito je postala propali projekt. HV je već do podne 5. kolovoza nadzirao Knin, a sve ostalo doslovno je bilo formalnost pa intervencija VJ, osim što bi bila politički štetna, uopće nije bila smislena.
Prema različitim srpskim izvorima, hrvatsko je zrakoplovstvo napadalo kolonu srpskih civila koja se iz Hrvatske povlačila u BiH i Srbiju i da je bilo puno žrtava. Što je istina?
Hrvatsko zrakoplovstvo prijavilo je 7. kolovoza uništenje više tenkova u Medenom polju kod Bosanskog Petrovca, no koliki su ljudski gubici i je li ih bilo, ne znam. Takav je napad logičan jer se pokušavalo uništiti oružje koje se moglo koristiti, a poslije se i koristilo protiv hrvatskih snaga u BiH. Takav je napad logičniji od napada srpskog zrakoplovstva na Gospić 5. kolovoza kad su poginule tri osobe i teško ranjeno 15 građana.
Hrvatski su mediji često eksploatirali informaciju prema kojoj su srpski tenkovi, povlačeći se u brzini pred nadirućim hrvatskim postrojbama, gazili svoje civile u koloni. Je li se takvo što uopće dogodilo?
Na sjevernom dijelu ratišta SVK je imao 2. oklopnu brigadu kod Slunja u sastavu Korpusa specijalnih jedinica. To je zapravo bio ojačan oklopni bataljun sastavljen od tenkova M-84 i T-55. Kad je počela Oluja, Glavni štab SVK planirao je iskoristiti oklopnu brigadu da od jutra 5. kolovoza u Glini bude spremna spriječiti brz prodor hrvatskih snaga prema Topuskom i Dvoru na Uni. Koordinacioni odbor Korduna, koji je od 4. kolovoza vodio djelovanja iz nadležnosti Vlade RSK, 6. kolovoza donio je odluku o evakuiranju stanovništva smjerom Vojnić – Vrginmost – Glina – Dvor jer je prijetila opasnost da hrvatske snage uđu u Glinu i presijeku prometnicu. Zaštita Gline planirana je dovođenjem u Viduševac 2. oklopne brigade i jedne čete 19. pješačke brigade. Naredbu je provela samo četa 19. brigade, a oklopna brigada krenula je prema Dvoru na Uni. General Novaković spominje da su njihovi tenkovi u povlačenju pregazili nekoliko putničkih vozila koje nisu mogli zaobići. Je li to bilo „samo“ nekoliko vozila ili nešto više, u granicama je spekulacija. U panici se često čini ono što se inače ne čini.
Kakva je bila uloga Armije BiH u Oluji? Sudeći prema današnjim izjavama bošnjačkih zapovjednika i političara, doprinos 5. korpusa bio je presudan.
S odmakom vremena raste „doprinos“ 5. korpusa ABiH oslobađanju Hrvatske, a istovremeno se povećava i broj Bošnjaka koji su navodno bili u sastavu HV-a; sada ih je već 30.000. Peti korpus iz Bihaća, prema podacima njegove komande, bio je na rubu poraza uoči Oluje. Njegova izvješća i apele za pomoć koja su slana u Glavni stožer HV-a objavio sam u prilogu svoje knjige o Oluji. No te dokumente danas sljedbenici 5. korpusa ignoriraju i u monografiji iz 2002. i u drugoj koja je nedavno objavljena. Peti korpus iskoristio je Oluju da od raspadajuće SVK pribavi nešto oružja i opreme na teritoriju Republike Hrvatske, odnosno, kako je to rečeno na sjednici kod predsjednika Tuđmana održanoj u podne 7. kolovoza, da iskoristi priliku za pljačku jer tu nije bilo jačih srpskih snaga. I to je u biti uloga ABiH u Oluji.
