Trebale su im to biti najbezbrižnije i najnevinije godine, a njihovi su se životi ugasili u ratnom vihoru, krvave 1991. i 1992., u opkoljenom i kasnije okupiranom Vukovaru. Potresne sudbine 34 mučki ubijena djeteta, koje doslovce lede krv u žilama i tjeraju suze na oči, zabilježene su u knjizi “Mama, ne vidim nebo” autorice Ani Galović, a izdavača OMH Bizovac. Iz tiska je izašla u rujnu, a prvo je izdanje već rasprodano. S ilustracijama njemačkog autora Vladimira Kötera, prikaz je to i Bitke za Vukovar

– Dulje ju vrijeme već istražujem, a strašno mi je bilo teško tragati i pisati o sudbinama poginule vukovarske djece jer su mnogi od njih moji vršnjaci, i ja sam u to doba imala šest godina. Anne Frank je postala simbol stradanja djece u Drugome svjetskom ratu, a ni o jednom djetetu poginulom u Domovinskom ratu gotovo se ništa detaljnije nije znalo. Počela sam se stoga raspitivati kod vukovarskih prijatelja i tako sam saznala za sudbinu četverogodišnje Martine Štefančić, ubijene u Borovu Selu 21. ožujka 1992. Stupila sam u kontakt s njezinim stricem Željkom, koji je svjedočio tom zločinu. Otkrila sam, potom, kako u Petrovcima postoji dijete koje čak nije bilo službeno ni zavedeno kao stradalo u ratu, petogodišnji Boris Vaselek... – kaže nam Ani Galović, logoterapeutkinja iz Ivanić Grada.

U fokusu su joj dječje tragedije od početka Bitke za Vukovar, dakle 25. kolovoza 1991., ali sve do lipnja 1992. Inače, prvo je dijete u Vukovaru nestalo još 5. kolovoza 1991., a riječ je o Igoru Balažu. Knjiga je bila i temelj za izložbu ilustracija i fotografija djece stradale u gradu heroju, postavljenu u Pastoralnom centru sv. Bone u Vukovaru. 

Siniša Rajković (16) ubijen je u Veleprometu: Ležao je ispred hangara. Tijelo je sutradan nestalo

Fotografije i pramen njegove kose, sačuvan u djevojačkom dnevniku prijateljice mu Marije Mihelić, jedino je što je ostalo od gimnazijalca Siniše Rajkovića, ubijenog u Veleprometu. Tijelo mu nikada nije pronađeno...

Htio je uzeti pušku... 

Siniša je odrastao u vukovarskom Sajmištu, otac mu Stjepan bio je vozač autobusa u Čazmatransu, dok je majka Sofija radila u Kombinatu Borovo. Poznat je po tome što je obožavao životinje, pogotovo pse, a od oca je naslijedio ljubav prema motorima i vožnji. Sinišini prijatelji iz djetinjstva i danas pamte njegov plavi Tomos kojim je često kružio vukovarskim ulicama. Početkom ratnih zbivanja, otac Stjepan i dva mu brata, Josip i Tomislav, dragovoljno se priključuju obrani grada. U napadu 19. rujna 1991. Siniša je lakše ranjen gelerom u ruku, i to u skloništu, gdje je bio s majkom. Ni slutili tada nisu kako će ih, za tek nešto više od mjesec dana, zadesiti prva od mnogih tragičnih sudbina u obitelj Rajković. Otac Stjepan izgubio je život 3. studenog na bojišnici, svega nekoliko ulica dalje od rodne kuće. Kada je za pogibiju saznao njegov sin, s nepunih 16 godina i sam je htio uzeti pušku i boriti se. Branitelji mu nisu dopustili, htjeli su da ostane na sigurnome i uz majku. Sami će poslije reći kako su, ni ne znajući, počinili grešku... Nakon sloma obrane grada, Siniša je s majkom izveden iz skloništa te na putu do Veleprometa na Drvenoj pijaci zauvijek odvojen od nje. Posljednje korake napravio je u dvorištu Veleprometa. Prema riječima svjedoka, prst smrti osuđenog Steve Curnića u mnoštvu prestrašenih lica pokazao je na dječaka u sivoj trenirci, bijelom puloveru s crtama, smeđoj SMB jakni i žutim čizmama, poznatim borovskim kanađankama, i odveo ga u mrak. Posljednji je put viđen kako nepomično leži na ostatcima kartona, pred ulazom u hangar. Njegov prijatelj iz djetinjstva Damir Matthäus, koji je bio u neposrednoj blizini, pokušao mu je prići, no u tome ga je odmah spriječio naoružani vojnik JNA. Idućeg jutra u svitanje, Siniše više nije bilo. 

– Siniša Rajković vodio se na svim popisima kao poginuo, a ne kao nestao, no kada sam njegovu rodbinu pitala gdje je pokopan, kako bismo fotografirali grob, šokirali su me riječima kako on, zapravo, nikada nije nađen. Majka je 1991. otišla iz Hrvatske, zbog trauma se nije vraćala u Vukovar, a dječak je proglašen mrtvim – govori Ani Galović, autorica knjige “Mama, ne vidim nebo”. Počela je istraživati što se s njim dogodilo, a preko prijatelja je došla do Marije Mihelić, njegove prijateljice iz djetinjstva koja je u svom dnevniku do danas sačuvala Sinišinu fotografiju i zalijepljen pramen kose.

U potrazi za Sinišinom majkom 

– Poslala sam upit ispostavi za zatočene i nestale, gdje je ustanovljeno da za Sinišu nema uopće uzetih DNK uzoraka od srodnika, po kojima bi ga se moglo identificirati – kaže A. Galović. Upustila se ona potom i u potragu za Sinišinom majkom Sofijom (74), koja živi u Njemačkoj. – Moguće je i da su Sinišini ostaci na Šalati, s nizom drugih neidenticifiranih žrtava, a da mi to ne znamo. S uzorkom krvi koji je majka nedavno poslala i pramenom iz dnevnika, konačno postoji temelj za njegovo prepoznavanje – nada se Ani.  

Dario Pejić nije doživio dvanaesti rođendan: Skončao je od granate, pokopali ga na stadionu

Jedanaesti rođendan 27. studenoga 1990. sa svojom je obitelji i prijateljima slavio Dario Pejić, dječak iz Borova. Rođendanska torta, kolači, šareni baloni, pokloni i dobre želje te zvuci igre ispunjavali su ulicu i obiteljsku kuću. Za manje od godinu dana, u hladnom studenom 1991. zemlja će pod svojom utrobom zauvijek zagrliti borovskog dječaka Darija, a njegovoj obitelji ostaviti suze, jecaje i neizbrisiv trag boli gubitka djeteta u ratnom vihoru.

Ranjeno i šestero civila 

Otac Mladen i majka Ankica dobili su 1969. kćer Ljiljanu, a deset godina poslije u vukovarskoj bolnici rodio im se sin Dario. Poput većine obitelji koje su živjele u Borovu, tadašnjem Borovu Selu koje je do rata brojilo oko 11.000 stanovnika, radili su u Kombinatu Borovo. Majka Ankica s ljubavlju opisuje kako je Dario bio veseo dječak s velikim talentom za crtanje. Imao je neobičan hobi – izrađivao je figurice od selotejpa, i to vrlo uvjerljive. Kada je počinjao rat, taman je završio peti razred. Za ljetnih praznika, koncem lipnja, odlazi u u posjet rodbini u naselje Lijeva Supoderica, kako bi proslavio rođendan svoje sestrične Anite i igrao se s bratićem i vršnjakom Marijem Kolarićem. No nakon nekoliko dana podižu se barikade i oružani napadi između Borova Sela i Borova naselja postaju sve češći i opasni te se Dario više nije mogao vratiti kući. Majka Ankica uspjela je skelom prijeći Dunav, okolnim putem preko teritorija Srbije stići do Vukovara, no kada su trebali krenuti natrag u Borovo, ni skela više nije vozila. Sporadična pucnjava postala je preopasna za život, pa se Ankica tek danima poslije pukom srećom uspjela vratiti kući. Dario je proveo ljetne dane sa sestričnom Anitom i bratićem Marijem, a u organizaciji Crvenog križa otišao je na more u Crikvenicu, u nadi da će se situacija smiriti. No, kao i svi ostali mali Vukovarci, 20. kolovoza 1991. vraćeni su u grad kako bi se pripremili za početak nove školske godine. 

Sve jača ratna agresija u Borovu naselju približavala se samom gradu, pa tako više nije postojala ni najmanja mogućnost da se Dario sigurno vrati u svoj dom u Borovo. Njegova sestra Ljiljana u posljednji se trenutak uspjela vratiti u Vukovar sa školovanja u Beogradu, te stići do rodbine na Lijevu Supodericu. Svi su zajedno sklonište našli u naselju Olajnica, u stanu u prizemlju. U rano poslijepodne 29. listopada 1991. od granate koja je eksplodirala ispod prozora na mjestu su poginuli bratići Dario i Mario. Šestero je civila bilo ranjeno, uključujući Darijevu sestru Ljiljanu i sestričnu Anitu. 

Ulicom se prolomio bolan krik 

Sve do sloma obrane grada, dakle gotovo mjesec dana, roditelji Ankica i Mladen ništa pouzdano nisu znali o sudbini svoje djece i rodbine. Dan prije Darijeva 12. rođendana pred njihovim se domom zaustavilo vozilo, a iz njega je izašla samo Ljiljana. Crne slutnje tako su potvrđene, ulicom se prolomio bolan krik... 

Jedanaestogodišnji dječak iz Borova ekshumiran je s gradskog stadiona Sloga u Vukovaru te sahranjen u obiteljskoj grobnici, kada se posljednji put zauvijek vratio u svoje Borovo. Njegov bratić Mario ekshumiran je s istog stadiona početkom mirne reintegracije, a svoj vječni mir pronašao je na gradskom groblju u Virovitici. 

Ubijeni nedaleko od svojih domova u jesen ‘91.: Nevenki je bilo sedamnaest, a Borisu pet godina 

Obitelj Vaselek potječe iz Petrovaca, nadomak Vukovara, u kojem su s većinskom rusinskim stanovništvom složno živjeli Ukrajinci, Srbi i Hrvati. Roditelji Mitar i Vesna imali su dva sina, Ivicu i mlađeg Borisa, koji je na svijet stigao 12. kolovoza 1986. Ni u rujnu 1991., kada su se ratni sukobi zahuktali, Vaselekovi nisu napustili selo, smatrajući da su u dobrim odnosima sa svim stanovnicima pa nemaju razloga za strah. 

Otac je počeo vrištati 

U ranim jutarnjim satima 1. listopada 1991. počela je potpuna okupacija Petrovaca. Mještani koji su ostali u svojim kućama, iz straha i neizvjesnosti, na poziv nepoznate osobe izašli su iz svojih domova i podruma. Kolona pješadijske vojske nadirala je iz smjera Starih Jankovaca. Pred kuću su izašli i Mitar, Vesna te dječaci Ivica i Boris, kada se ravno pred njih sasula kiša granata. Teško ozlijeđenu majku Vesnu i brata Ivicu sanitet vojske JNA odvozi kako bi im se pružila adekvatna pomoć, dok je ocu Mitru tek jedan od njihovih vojnika podvezao ruku. Petogodišnji Boris Vaselek na mjestu je ubijen.

– Sve je tog jutra djelovalo normalno. Spavali smo kod strica u podrumu kao i svaku noć, ujutro smo ustali i doručkovali. Otac i majka krenuli su prema našoj kući na drugom kraju sela kako bi nahranili životinje koje smo imali. Boris i ja gotovo nikada nismo išli s njima, ali to jutro obojica smo htjeli ići pa nam je otac odlučio ispuniti želju. Uzeo je bicikl i stavio mene u sjedalicu, a majka je vozila Borisa. Brzo smo stigli, dok su oni hranili životinje, mi smo se igrali u dvorištu, i ne sluteći da nam je to posljednji put. Pozvali su nas da svi izađemo na ulicu i tada je počeo napad na selo, granata je pala ispred nas.... Sjećam se da je Boris prvi pao, geler ga je pogodio u lijevu stranu grudnog koša. Otac je počeo vrištati i plakati i u tom trenutku pala je još jedna granata, koja je ranila mene u glavu, a majku u rebra, dok je ocu ranila dlan i prste lijeve ruke. Majku i mene odvoze u Beograd na Vojno-medicinsku akademiju, a otac je ostao i pokopao Borisa – prisjetio se stariji brat Ivica. 

Granate i meci već su tada u crno zavili brojne vukovarske obitelji. Samo pet dana ranije, konkretno 26. rujna, Nevenka Markuš izgubila je život u svom Borovu naselju. Sedamnaesti rođendan proslavila je u srpnju. Nena, kako su je zvali prijatelji i obitelj, bila je posebno društvena djevojka, izrazito vesele naravi i komunikativna. Djeca Borova naselja, mladići i djevojke preko noći otrgnuti iz svojih mladenačkih snova, preko organizacije Crvenog križa poslani su na ljetovanje kako bi se maknuli iz sve opasnije ratne svakodnevice. 

Pomalo na “svoju” ruku 

Sestre Ozrenka i Nevenka vratile su se 15. kolovoza u Borovo naselje, a dočekala ih je sirena za zračni napad. Iako maloljetna, bez ičijeg znanja i pomalo na “svoju ruku” Nevenka se potom pridružila ratnom sanitetu u Mjesnoj zajednici Nikole Demonje, koja se nalazila u blizini današnje OŠ Blage Zadre. Njezina suborkinja Violeta Eta Grdić za Nenu će kaže da je, iako vrlo mlada, uredno ispunjavala sve zadatke, a oni su često bili preteški i za odrasle. Taj četvrtak popodne, 26. rujna 1991., u vrijeme primirja, ispaljena granata pala je točno pred ulaz mjesne zajednice. Pred njom je stajala Nena i prvi zapovjednik Tigrova Zlatko Horvat. Oboje su na mjestu poginuli.