Nekadašnji hrvatski diplomat Vitomir Miles Raguž objavio je recenziju knjige "Naš čovjek: Richard Holbrooke i kraj američkoga stoljeća" koju je napisao George Packer ističući kako je puno realističnije tvrditi da je rat u Bosni i Hercegovini okončan akcijom "Oluja" kojom su poražene srpske snage te su prisilno privedene za pregovarački stol nego što je to zasluga američkog diplomata kojega se smatra autorom Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995., piše Večernji list BiH.
Poznati američki pisac Packer ističe kako se, unatoč Daytonu, "Holbrookea gotovo nitko ne sjeća u Zagrebu, u Sarajevu to rade bez zahvalnosti, dok ga u Beogradu mrze".
Oružje za Bošnjake
U posljednjem izdanju Časopisa hrvatskih studija Raguž donosi i intrigantne detalje koje je o Holbrookeu otkrio poznati američki pisac Packer. A jedan od tih je i slučaj stradanja američkih diplomata na Igmanu. Autorov zaključak da je Holbrooke vjerojatno bio glavni uzrok jezive tragedije na planini Igman 1995. Holbrooke je, naime, promijenio protokol sjedenja nakon iskrcavanja na Igmanu s leta helikoptera iz Splita, uskočio je u vodeće vozilo te je inzistirao od vozača da ide dvostruko većom brzinom prema Sarajevu od normalne. Pretjecali su vozila na neasfaltiranoj planinskoj cesti kakva se obično vidi samo na videosnimkama kamiondžija u serpentinama iz Azije. "To je završilo nesrećom na planini Igman koja je odnijela četiri života, uključujući tri visoka američka diplomata", napisao je Packer. Packer otkriva i druga otkrića, poput svoje bilješke o Zračnoj luci u Puli koja je korištena kao glavna tranzitna točka za naoružavanje bosanskih Muslimana, što može biti iznenađenje za neke čitatelje. Ovaj je recenzent čuo takve priče od tehničara u zračnoj luci koji sada njeguju vinograde u obližnjem Barbanu i bio je impresioniran golemim operacijama. Tu je 1993. svake noći nekoliko mjeseci slijetalo oko pet divovskih Hercules transportera koji su pristizali iz Turske. Njihovi tereti su potom hrvatskim brodovima bili otpremljeni u Ploče i na sjever u središnju Bosnu. Packer otkriva i da tadašnji predsjednik Bill Clinton nije imao ni interesa ni strpljenja za nekoliko regionalnih sukoba tog vremena, poput onog u BiH smatrajući ih "plemenskim ratovima". Sam Holbrooke je bio "nezgodan" sugovornik pa je proturječio čak i Clintonu na sastanku sa Jacquesom Chiracom o BiH. Knjiga otkriva i kako od početka Holbrooke nije podržavao hrvatsku akciju Oluju o čemu svjedoče sastanci s Matom Granićem i Antom Nobilom. Slobodan Milošević nije podnosio Holbrookea tvrdeći za njega da "jede malu djecu za doručak", dok je pak Franjo Tuđman njegov stil diplomacije nazivao "holbrukčenjem". Raguž zamjera Packeru da nije ukazao kako je zapravo hrvatska oslobodilačka akcija "Oluja" zaslužna za kraj rata, a ne poker partija s Miloševićem tijekom koje je bilo puno viskija i teških riječi.
Gordijev čvor
"Ono što nedostaje je ono što je najzanimljivije. Operacija 'Oluja' je potpuno zanemarena u Packerovom radu. Sakuplja samo nekoliko redaka na stranici 326. Štoviše, Miloševićeva spremnost da sklopi dogovor o BiH povlačeći se pod tepih od Karadžićevih i Mladićevih maksimalističkim zahtjeva prije operacije 'Oluja' je nedovoljno razvijena. Oba aspekta su ključna za razumijevanje zašto se Mirovni sporazum dogodio tako brzo pod Holbrookeovim vodstvom nakon četiri godine neuspjeha mirovnog plana, počevši od Cutillera, Vance-Owenova plana s 10 provincija iz 1993. i Owen-Stoltenbergova plana s tri republike 1993.", piše Raguž. On zaključuje kako su s ulaskom Holbrookea za pregovarački stol njegove karte savršeno podijeljene jer je Milošević bio slomljen čovjek višegodišnjim sankcijama, a Tuđman stigao kao pobjednik. "Gordijev čvor je prekinut u ovom trenutku, a ne u Daytonu", zaključuje Vitomir Miles Raguž.
