Božiću – blagdanu Kristova rođenja u betlehemskoj štalici raduju se brojni kršćani diljem svijeta među kojima i župljani brojnih župa u Bosni i Hercegovini pa tako i u bihaćkoj župi Svetog Ante Padovanskoga. Svečani predbožićni ugođaj vlada i u
obitelji Rože Jurić u naselju Vedro Polje koja će i ovaj Božić proslaviti sa svojim najmilijima u krugu obitelji i prijatelja.
Roža i njezina susjeda Marija Šimić prisjetile su se božićne proslave iz svoje mladosti koje su bile značajno, duhovno bogatije u odnosu na današnje u kojima, kako kažu, prevladava potrošački duh jer se većina toga svodi na kupnju brojnih artikala i dekoracija kako bi Božić i Novu godinu proslavili u što većoj raskoši i blještavilu.
“Mama je puno pravila keške”
Roža Jurić nas je srdačno ugostila u svojem toplom domu. Nakon smrti supruga, živi sama, a u susjednoj kući su joj kći i zet koji će s njom proslaviti i ovaj Božić. Ostala djeca pridružit će im se iz inozemstva drugi dan Božića. Roža je ispričala kako je slavila Božić u djetinjstvu.
- Sjećam se kako smo kada sam bila dijete kitili jelku. Mama je pekla kolačiće, a mi smo se radovale kad joj tepsija kolača izgori. Značilo je to kako ćemo kušati kolačiće. Nema veze što su bili izgoreni. I, onda se mama ljutila i govorila "sve sam zbog vas ja to pustila da izgori…, ali, nema veze, bili su kolačići jednostavni. Šape su bile s murdićima. I onda je mama pravila Keške. Pošto nas je puno bilo u obitelji, mama je puno pravila keške. Kuhala, cijeli dan. Keške se kuha s piletinom. i onda navečer, kad je gotov, iznosi se van. Ne smije biti blizu kiseline, ne smije biti blizu nečeg što bi se pokvarilo jer Keške je jako osjetljiv. I onda ona pravi sarmu, sprema za sutrašnji dan sarmu. I kad stavi sarmu, onda se unosi slama.
Najmlađi iz kuće ide vani s tatom i unose slamu i onda kad uđu navečer u kuću to maleno dijete kaže “Hvaljen Isus, čestito vam porođenje Isusovo”, prisjeća se gospođa Roža.
- Potom svi članovi obitelji jedni drugima čestitaju Božić. Pale se svijeće za pokojne ali i za ozdravljenje bolesnih, te za radosnu obitelj, priča nadalje Roža.
Uslijedit će potom molitve, a nakon njih večera. Badnjak je oduvijek posni dan pa je Rožina majka kuhala posni grah i pogačicu. Stariji su išli na Polnoćke kojih se Roža i sada rado sjeća.
"Uvijek išla na Zornicu"
- Ponoćka vam je bila prekrasna. Mi smo se tamo družili. Bilo je puno djevojaka i mladića. Pjevali smo božićne pjesme. Kad krenemo kući kaže nama ujak, naš fratar - "sada kad smo otpjevali pjesmu da se rodio Bog i čovjek, sad možete da jedete, sve što poželite". Znači, nema više posta. Onda, nakon Polnoćke izađemo u dvorište. Tu je bilo rakije, soka, čaja, kolačića, suhoga mesa. Svatko je ponešto donio pa smo se družili. To bi sve potrajalo do tri sata. Onda svi idemo kućama. Ti koji su bili na Polnoćki, nisu morali ići na ranu misu na Božić. Njima je to bio slobodan dan, mogli su malo dulje spavati, pripovijeda nam Roža.
Odlazaka na jutarnje mise – zornice i mise polnoćke, skromnih ali slasnih božićnih kolača prisjetila se i Rožina susjeda, Marija Šimić koja je često posjećuje pa i na blagdan Kristova rođenja.
- Uvijek sam prije išla na Zornicu. Ne bih imala što obući, pa bih zatražila od brata kratki kaput. Hladno mi je, a samo da idem. Opanke obujem. Blato, nema asfalta. Tamo na jezeru peremo i svako jutro na Zornicu. Kad dođe Božić, nije bilo kolača. Tad žene nisu niti znale. Moja mama, eto, nekako, radila je u hotelu pa je znala skuhati šape. Kad pođe na Polnoćku upozori me, ne smiješ ništa dirnuti dok se ne vratim s Ponloćke. Ja mlada u one kolače, uzela bih, ukrala bih ali, ne, ne, ne. Mama kaže, ne, ne, to se ne smije. Post, ne. Ja ne diram, ja se radujem. Mama, ispeče, uvijek je bila kuruza. Kad je Božić, onda se peče somun – onaj kruh od pšenice. Mi se radujemo tomu. Joj, kako će to biti fino. A, danas, danas svatko ima, gotovo sve, ima i siromašnih, al većina ima, kaže Marija.
“Siromašni, ali puni ljubavi i sreće”
Božić je po tradiciji obiteljski blagdan na koji, ističe ova vedropoljanka, svatko svakog posjećuje. Obvezno je da djeca posjećuju roditelje i pri tom im uz čestitke iskazuju veliko poštovanje. Potom se posjećuju braća i sestre. Međusobno su se posjećivali na Svetoga Stjepana, Svetoga Ivana, na Svetu Obitelj. Druženja nije nedostajalo.
- Ovaj Božić proslaviti ću s kćerkom i zetom. Eto, i unuk je došao. Na Badnji dan, mi ćemo također Bogu moliti, a potom na Polnoćku ići. Dvadeset i petog ja kod kćerke idem na ručak, a moja kćerka jedna iz Minhena i sin iz Meringa dolaze 26. navečer. Oni će biti tu do 30. prosinca, a onda opet idu natrag svojoj obitelji. Unuci neće doći. To su već veliki momci i moja unuka je već velika cura. Oni imaju svoje prijatelje, oni imaju svoje društvo. Oni više ne dolaze baki. Dok su bili mali dolazili su, sad više ne. Sad oni imaju svoj život. Imaju svoj put, a moja djeca će doći vidjeti me. Eto, da me malo razvesele, kaže Roža.
Roža je za Božić pripremila bogatu blagdansku trpezu. Kaže kako voli kuhati na što je navikla još iz vremena kad je imala
višečlanu obitelj. Uz rodbinu na Božić dođu i susjedi koji će se počastiti. Marija kaže kako je i njezina majka za Božić kuhala Keške – tradicijsko jelo od pšenice, u to vrijeme u zemljanom loncu na ognjištu. A danas, pečeno mesa, sarma, moderni i ukusni kolači.
- Siromaštvo je bilo, ali smo mi bili puni ljubavi i sreće. Meni je drugačije. Ne znam. Kad se sjetim toga, zaplakala bih. Bez obzira što sam bosa, u crkvu moram ići, na Zornicu, na Put križa. Mama nas šestero ima. Nema se. Ja sam počela biti tuđa sluga. S četiri osnovne, idem čuvati dijete. Ne znam ni oprati rublje. Ne znam ništa. Nit je bilo perilice. Moja mama
ide oprati veš, a da ja čuvam dijete, da zaradim dinar. Sad se sve promijenilo. Ali smo mi bili radosni, pripovijeda susjeda Marija.
Nekada su božićna slavlja bila duhovno bogatija i masovnija, a danas prevladava potrošački duh. Mariji je suprug umro i danas živi sama. Jedan joj sin živi u Bihaću i s njim će proslaviti Božić. Drugi sin je u dalekoj Americi i, na žalost, neće je moći posjetiti. Nekad su božićna slavlja bila duhovno bogatija i masovnija, a danas prevladava potrošački duh jer se većina toga svodi na kupnju brojnih artikala i dekoracija kako bi Božić i Novu godinu proslavili u što većoj raskoši i blještavilu. Roža kaže kako je to u njezinu djetinjstvu bilo siromašno i skromno ali je u tome uživala.
- Mi prije nismo imali niti ove bombice, niti jaslice. Mi smo sami pravili jaslice. Sami smo od jaja i od štapića, i od vune i perja, sami pravili te male ovčice. Isusa smo pravili, majku božju. Sve smo mi to sami pravili. I to je bilo uživanje kad mi to sami radimo, djeca rade, mama nam pomaže. Tata ide u šumu, nije se smjela sjeći jelka, al tata je znao otići navečer kako bi je usjekao. Nije bila neka lijepa al je bila svježa jelka. I mi smo to tako kitili. Jabuke smo tako vješali sitne i oraščiće smo farbali s nekom srebrenastom bojom. Sve je to tako bilo lijepo. I mi smo toliko u duši bili sretni i veseli. Bogati u duši. Danas, međutim, ljudi imaju sve to gotovo, ali to gotovo, to košta puno. Ali to gotovo, nas neveže kao što je ono nas vezalo što smo svojim rukama radili, priča Roža.
“Ljudi zatupljuju”
Iako danas na raspolaganju imamo bogat asortiman kvalitetnih kolača, naša sugovornica kaže kako najviše voli domaće, koje ona skuha. Brojne reklame božićnih i novogodišnjih proizvoda koje potiču potrošački duh, drži velikim grijehom jer, kaže, nisu svi ljudi u mogućnosti da to kupe i nabave. Danas se ne cijeni ručni rad, danas se cijeni taj kupovni rad što meni baš nije nešto dobro. Ljudi zatupljuju. Ljudi ne razmišljaju kako da naprave nešto lijepo, nešto s malo novaca. Nema kreativnosti više kao što je nekada bilo. Moja mama je od ništa pravila nešto. Ona je znala nama haljinicu napraviti od nekog platna. Nije nešto važno, ali je bila haljinica lijepa. A danas ima sve kupiti, al to što se kupi, mislim da to nema dušu, veli baka Roža.
“Želim da vam se Isus rodi u srcima”
Bog nam je toliko toga dao, toliko ljepote i darova koje mi ne znamo iskoristiti, a što je golema šteta, kaže Roža Jurić.
- Čestitam Božić našem župniku fra Boni Tomiću, našem kapelanu fra Ivanu Tučiću, časnim sestrama i svim župljanima naše Župe Bihać. Od srca vam svima želim sretan Božić i Novu godinu. Želim da vam se Isus rodi u vašim srcima i da imate puno, puno ljubavi u srcima i da imate dobru dušu, da vidite sve dobro u ljudima i da gledate sve dobro u svim ljudima. Nisu svi loši i nemaju svi ljudi loše namjere. Ima puno pozitiva u svakom čovjeku. Tražite to dobro što ima u čovjeku. Nemojte tražiti ono što nije dobro. Sretan i čestit Božić, od srca, poručila je vedropoljanka Roža Jurić.
