Dobro se sjećam kak’ je dotrčala k meni u dvorišće... Rekla je da se došla pozdravit jer se pakira za odlazak u školu, a ja sam je pitala “buš mi se nekad javila?” Stale smo tu pod ovom jabukom, kušnule se... Jasmina je prošla doma. Stajala sam na ogradi i mahala joj – otirući suze s izboranog lica priča nam 92-godišnja Karolina Taradi iz Palovca.
Zovu ju još i baka Draga. Jasmini Dominić bila je pratetom. Rastanak s 23-godišnjakinjom koja je, za razliku od svoje starije sestre, uvijek rado dolazila k njoj, zbio se negdje na kraju ljeta 2000. godine, prije no što će Jasmina otići na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu gdje je studirala, prodajući kozmetiku kako bi si mogla poboljšati studentski standard. Baka Draga nije ni pomišljala da je svoju ljubimicu – djevojku brojnih vrlina, zaljubljenicu u sport, svojedobno najbolju učenicu u generaciju u osmoljetki u Maloj Subotici, gdje je kao osmašica bila državnom prvakinjom iz biologije – tog dana posljednji put poljubila:
– U subotu podveče k meni je dojurila unuka. Kaže: baka, našli su Jasminu. Kak, gde je bila?, pitala sam. Odgovorila mi da je bila doma. Gde? U škrinji... – izgovara pa stade ponavljati:
– Moja Jasmina, moja Jasmina... Ona je nekak posebno srce mela... Tak mehkano.
Dijete za deset
Naslanjajući se na zid svoga doma u malom međimurskom selu desetak kilometara udaljenom od Čakovca za kojeg do prije nekoliko dana malo tko je u Hrvatskoj znao, a sad o njemu bruji cijeli svijet, baka Draga pripovijeda nam kako Jasmininu sestru Smiljanu Srnec – a istraga pokazuje i krvnicu – nije vidjela dvije-tri godine, iako sve ovo vrijeme žive nedaleko jedna od druge:
– Za Jasminu nemam ni jedne hude reči, bila je dijete za deset, a Smiljana je bila od dana do dana. Posudila sam njoj i mužu Iveku peneze za auto, nemrem reć’, Ivek mi je na vreme vraćal’, al’ mi je Smiljana na kraju ostala dužna 100 eura. Zamislite, Ivek je njoj dao da mi vrne, a ona je potrošila. Na kraju sam joj rekla da mi bude kupila venca za grob, da joj šenkam – govori starica koja je na pogrebu svoje mezimice Jasmine hodala iza lijesa, oslanjajući se jednom rukom na Smiljaninu kćer Katarinu, a drugom na Smiljanina muža Ivana.
– I danas sam išla k Jasmini, polako sa svoja dva štapa – izgovara.
U kući Dominićevih odavna nije bila. Nije ju, kaže, onamo više nitko ni zvao. No kad je dolazila, dobro se sjeća hladnjaka koji je stajao ispod stuba. Jednom joj je Smiljana s njega dohvatila trešnje...
– Na sprovodu sam videla njihovu majku Katu, došla je iz Njemačke. Niš nije mogla reći, samo je jako plakala – kaže.
Katarina, djevojačkog prezimena Sobol – majka ubojice i žrtve, imala je dvadeset godina kad se tog 23. siječnja 1974. godine udala za dvije godine starijeg Martina Dominića iz Donjeg Vidovca. Ona je bila domaćica, on tesar začet u izvanbračnoj vezi majke Jelene i oca Ivana Zemljića. Martin, u svome selu poznat pod nadimkom Toni, a u Palovcu kao Fredi, doselio se na ženin grunt. Tih sedamdesetih iz temelja su zidali kuću, u studenom 1974. godine rodila se njihova prva kći Smiljana, tri godine poslije na izmaku ljeta na svijet je došla Jasmina.
– Ja sam je krstio – pripovijeda nam velečasni Đuro Vukalović u župnoj kući u Maloj Subotici, općinskom središtu.
Ovaj je svećenik na službi u župi u kojoj je oko četiri tisuće duša od 1975. godine i ponajbolji je poznavatelj ovdašnjeg puka, no priznaje kako je iz njegova sjećanja Jasmina pomalo iščeznula. Za Smiljanu kaže da je povremeno dolazila u crkvu, no njemu se nikada nije ispovjedila. Je li išla k nekom drugom svećeniku, ne može znati:
– Išao sam k njima redovito u blagoslov kuće, normalno su me dočekivali. Smiljana je blagoglagoljiva osoba, al’ sam na njoj uvijek primjećivao nekakav strah, tremu, nesigurnost... Činilo mi se da se nešto događa, pomislio sam da je možda kakva bolest. Izgledalo mi je kao da traži nekoga kome bi se mogla otvoriti. U rijetkim trenucima kada bi došla kući s posla u Njemačkoj, njezina majka Katarina izgledala mi je odsutnom. Je li netko nešto znao, ja ne znam, al’ teško je povjerovati da nije – pripovijeda župnik ustajući se provjeriti je li u subotu 16. veljače, kada je devetnaest godina skrivana tajna Jasminina nestanka bila rasvijetljena, Smiljana sa svojom najmlađom kćeri, prvopričesnicom, bila u crkvi:
Je – kaže vlč. Vukalović pokazujući nam plus pokraj djevojčičina imena.
Taj trenutak Smiljanine “nepažnje” kada su u kući ostali njezina najstarija kći Katarina i njezin zaručnik David bio je moment kada je jeziva tajna izišla na vidjelo i kada je sklupčano tijelo Jasmine Dominić provirilo iz škrinje za duboko zamrzavanje.
Ne zna se tko je otac
U Palovcu su oprečne priče tko ga je pronašao – Katarina ili David. Po jednoj verziji mladi je par, pripremajući se za renoviranje unutrašnjeg prostora, izmaknuo hladnjak koji je stajao ispod stubišta u prizemlju kako bi se na tom dijelu mogle postaviti keramičke pločice kojih jedino ovdje nije bilo. Jedni govore da je poklopac škrinje koju se nije smjelo dirati otklopio David, drugi su pak uvjereni da je to učinila Katarina pa je usput htjela presložiti i pregledati meso koje je bilo unutra... Uglavnom, oboje su odjurili do kuće obitelji Sobol gdje živi Katarinin ujak. Odande je pozvana najprije hitna pomoć jer je bila nužna liječnička intervencija zato što je – jedni će kazati ujak, a drugi Katarina – pao u nesvijest. Po dolasku na intervenciju, hitna ja obavijestila policiju o pronalasku mrtvog tijela...
Smiljana i njezin suprug Ivan Srnec, koji je radio kad je tijelo pronađeno, isti su dan bili odvedeni u policiju. On je pušten, ona je ostala i navodno isprva priznala da je nekakvom letvom zatukla sestru, no poslije se branila šutnjom.
S Ivanom Srnecom, vrsnim keramičarem, Smiljana se spetljala dok je radila u seoskom kafiću. U to je vrijeme već bila majka kćeri Katarine koju je rodila u izvanbračnoj vezi. Tko je otac, u selu tvrde da ne znaju. Sa svojih šest godina više no što ih ima Smiljana, za seoska poimanja, Ivek je bio stari dečko. I dok su mu jedni govorili “što će mu ženska koja već ima dijete”, bilo je i savjeta kako je bolje da se oženi jer se tako “možda u red dovede” i da mu je brak bolji “nego da zalazi u krčmu”. Vjenčali su se 28. listopada 2006. godine.
– Ivek je odmah posvojio Katarinu. Imaju još dvije kćeri, jedna ide u srednju, a druga u osnovnu školu gdje je Ministarstvo obrazovanja sad poslalo stručni tim, kako bi joj pomogao da prebrodi ovu traumu. Ivek je delal od jutra do sutra. Smiljana je u toj vezi bila dominanta. Pričal sam s njim nakon što je Jasmina pronađena. Kaže mi da nije znal kaj je u škrinji i da mu je Smiljana još prije rekla da se to ne dira. Posluhnul ju je. Znate li vi da ju on nakon svega što se desilo još uvijek tak jako voli? On izgleda nemre vjerovat i shvatit što je ona napravila – govori nam osoba iz kruga Ivana Srneca ne htijući da joj otkrivamo identitet, zbog djece.
Kad govori o Smiljani Srnec, naglasit će pak da je imala dva lica, što se manifestiralo još iz mladih dana kada je, na primjer, roditeljima petljala da ide u školu, a nije išla:
– Ona njezina svjetlija strana prikazivala je urednu žensku koja brine o djeci i mužu. Ona tamna je kockala, policiji lagala da je napadnuta i opljačkana, zbog čega je bila i osuđena na uvjetnu kaznu. Toj Smiljani nikad nije bilo dost penez. Tražila je od Iveka da ide radit van, u Austriju, jer tamo kao keramičar može zaraditi najmanje 2000 eura na mjesec. Kazala mu je još i da će za svako dijete imati pravo na 280 eura doplatka. Ona nije namjeravala ići, već je isplanirala da joj šalje novac. Da se ovo sve nije desilo, on bi uskoro otišel. Na pameti su joj bili samo novci, novci... – kaže.
Iako je u kući Dominićevih nekoć zalazio, kasnije je sve više i više osjećao da nije dobrodošao pa je onamo prestao ići. Što se pak tiče škrinje u kojoj je bila Jasmina, kaže da je stajala tako da joj je poklopac bio prislonjen uza zid pa se bez izmicanja i ne bi mogao otvoriti. A pravilo je kuće bilo da se taj hladnjak ne smije dirati.
Selo vjeruje da je 64-godišnja Katarina Dominić morala znati zašto. Iščuđavaju se i zgražaju što je nestanak mlađe kćeri prijavila tek pet godina nakon što joj se izgubio svaki trag:
– Pa kakva je to mater? Ja bih za svoje odmah sve okrenula, a ne čekala da prođe pet let. Smiljana je pripovedala da je sa sestrom u kontaktu, čas govorila da je na brodu, čas da je u Parizu, izmišljala da će doći doma u posjet, a bome je i Kata rekla da bu doma dopeljala dečka Francuza... – pripovijedaju seljani.
Otac se jadao
Jasmininoj i Smiljaninoj majci spočitavaju i da je emocionalno hladna, a zgrozilo ih je to što je nakon Jasminina pogreba htjela upriličiti karmine, od čega je na kraju odustala jer navodno nitko nije htio doći. Što je čekala s prijavom nestanka kćeri, Katarini je zamjerio i rođeni brat Franjo Sobol, prekinuvši od tada sve kontakte s njom.
Jedino Martin Dominić nije govorio da zna išta o Jasmini. Dapače, taj najbolji nogometaš kojeg je selo ikada imalo, bećar koji se znao lijepo urediti i dobro popiti, kada bi popio koju čašicu previše u seoskoj se birtiji jadao da Smiljana sigurno nešto znade o sestrinu nestanku. Ali očito ga nitko nije shvaćao ozbiljno, a sada se nagađa je li i on ipak znao nešto više.
– Sa ženom i curicama u selo je zajedno zadnji put došao kad su one bile male. Kasnije je uvijek dolazio sam. Dvije godine prije nego kaj je umro spominjal je kak je betežan – govori nam 74-godišnja Marija Matulin iz Donjeg Vidovca, Martinova rodnog sela, skanjivajući se na samu pomisao kako je skončala Dominićeva kći:
– Dve noći nisam mogla spat. Strahota – ponavlja vodeći nas do kuće u Radićevoj ulici u kojoj je Martin Dominić odrastao s majkom Jelenom i polusestrom Verom koja sada živi negdje u Španjolskoj.
– Kad je mati umrla, Martin i Vera su prodali kuću i podijelili penez. Bilo je to negda prije dvajst let – kaže.
U Palovcu ne vjeruju da je novac od tog nasljedstva mogao biti motivom da Smiljana digne ruku na sestru jer misle da ga Martin nije podijelio s kćerima. Što je bilo prijelomno da sestra ubije sestru, skrije ju u hladnjak i zatim mirno živi u istoj kući, odgajajući pokraj leša svoje troje djece, malo komu da uopće može biti jasno. Dok jednoga dana prava istina ne iziđe na vidjelo, selom će se pričati svašta.
No, ako ni u čemu drugom, mještani će se usuglasiti u tome da nije Smiljana jedina znala za tajnu koju je skrivala. Složit će se oko toga i da je policija vrlo traljavo odradila svoj posao u istrazi Jasminina nestanka pa se podsmjehnuti na izjave sadašnjeg načelnika PU međimurske Ivana Sokača kako je nakon prijave Jasminina nestanka 16. kolovoza 2005. godine policija “poduzela sve mjere i radnje u cilju njezina pronalaska”. Sokač je, naime, načelnik uprave bio i u vrijeme kada je Katarina Dominić s pet godina zakašnjenja prijavila nestanak svoje kćeri...
Godinama se zaključavaju
I dok struka nabraja koje je sve propuste policija prije četrnaest godina počinila, iz kuće Dominićevih u Novoj ulici na broju 29 policija iznosi potencijalne materijalne dokaze, ne bi li jednom za svagda rasvijetlili ovaj u svjetskim razmjerima nezapamćen zločin. Dominićevi jedino istražiteljima otvaraju vrata svog doma, ostatak dana na kući su spuštene rolete, a ulaz zaključan. Mati ubojice i žrtve na seosku cestu ne izlazi:
– Godinama se oni već zaključavaju – govore u Palovcu.
Katarina Dominić bit će svjedok u istrazi ubojstva svoje mlađe kćeri. S obzirom na to da je za ubojstvo okrivljena njezina starija kći, ima zakonsko pravo odbiti svjedočiti. Baš kao što zakonsko pravo imaju odbiti i ostali članovi obitelji, osim zaručnika mlađe Katarine, Davida. Zakon ih sve i amnestira i od kaznene odgovornosti ako su za zločin znali, a nisu ga prijavili.
– Moja Jasmina, moja Jasmina... Ona je nekak posebno srce mela... Tak mehkano – i dalje ponavlja baka Draga, teškim se korakom vukući do Jasmina posljednjeg počivališta, tik uz oca Martina koji je otišao ne saznavši kakva je okrutna sudbina zadesila njegovu kćer.
