Međugorski župnik fra Marinko Šakota uputio je pismo na redakcijski mail portala Bljesak.info u kojem apelira da se spasi Park prirode Blidinje.
Ističe kako je užasnut krivolovom i nebrigom u očuvanju prirode te želi reagirati kao ljubitelj prirode. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti bez uredničkih intervencija:
“Sredinom rujna ove godine proveo sam šest dana odmora u Masnoj Luci, u Parku prirode Blidinje. Budući da volim planinariti, odmah sam prvog dana izjutra krenuo prema Vran-planini.
Ljepota i razočaranje
Vran-planina me privlači zbog njezine ljepote, posebno zbog prelijepoga pogleda s vrha na jezera - Buško, Ramsko i Blidinjsko, ali i zbog obiteljskih uspomena. Naime, u podnožju te mitske planine, koja u sebi nosi legende o Mijatu Tomiću, vilama i pričama pastira, moja majka je provela djetinjstvo i mladenaštvo uz oca Marijana i majku Janju Barbarić koji su kod stećaka imali kuću i čuvali stada ovaca i goveda. Kad god bacim pogled na Vran-planinu, sjetim se i ujka Gojka koji je na obroncima te planine, malo poviše jedne ograđene lokve za napajanje stoke, među bukvama, stradao od groma dok je išao po volove. Pokopan je uz cestu u polju kod Sv. Ante.
Čim sam stigao u Masnu Luku, zatekla me vijest da su krivolovci prije nekoliko dana na Vran-planini ubili mladog medvjeda ostavivši ga na mjestu gdje su to počinili. Iz kojeg razloga su ga ubili? Ne nalazim drugog osim iz obijesti i bezdušnosti. U meni nevjerica da takvih ljudi ima u našem narodu.
No, ne samo da sam čuo o tom i drugim nemilim događajima nego sam se, nažalost, i sam uvjerio u istinitost priče da se posljednjih godina u Parku prirode Blidinje divlje životinje nemilice ubija. Jednog jutra krenuo sam pješice s torbom na leđima prema skijalištu Blidinje, a potom označenom i strmom stazom prema Velikom Vilincu, drugom po veličini vrhu Čvrsnice (2118 m).
Toga dana, promatrajući prelijepu Božju prirodu, prošao sam 27 kilometara po toj prostranoj i najvišoj hercegovačkoj planini (Pločno, 2228 m). Prije dvadesetak godina Čvrsnica je vrvjela od divokoza, a sada im nigdje ni traga. Tek cvrkut poneke ptice i nekoliko jarebica koje su me prestrašile odletjevši uz specifično javljanje i glasno mahanje krilima samo nekoliko koraka ispred mene.
I onda dolazi iznenađenje koje mi je oduzelo dah. Kad sam se spustio u Masnu Luku, na omanjoj livadi samo nekoliko koraka ispred sebe ugledam srndaća. Koji doživljaj! Koja ljepota! Iako je taj prizor kratko trajao - jer je srndać osjetio da sam ga ugledao pa je otrčao da se sakrije u obližnju šumu - ipak mi je priuštio zadovoljstvo da sam se radovao kao malo dijete i divio ljepoti i milini tog Božjeg stvorenja.
No, moje oduševljenje kratko je trajalo. Nekoliko trenutaka nakon toga začuo se lavež lovačkih pasa koji su trčali za tragovima srndaća. I nije trebalo čekati dugo vremena, čuo se pucanj iz lovačke puške. Psi su utihnuli. Srndać je ubijen. Teško za povjerovati, ali, nažalost, istina! Lovokradice, krivolovci, kako god ih nazivali, ali u svakom slučaju, neprijatelji Božje prirode ubili su mladog medvjeda, nevinog srndaća i stotine drugih životinja u Parku prirode Blidinje. Pobili su blago koje je Bog dao svima nama, a povjerio u ovom trenutku trima županijama u Bosni i Hercegovini.
Opet pitanje zašto? Najprije iz bezdušnosti! A onda iz koristoljublja - da dobiju koju marku od restorana u kojima će gosti jesti divljač!
Pitamo se, gdje je i što radi Uprava Parka prirode Blidinje? Gdje su čuvari, tzv. rendžeri? Zašto se ne prijavljuje policiji da krivolovci potpuno slobodno dovode i puštaju lovačke pse po ‘zaštićenom’ parku i nemilice i bestijalno pobiše sve životinje? Gdje su za to nadležne vlasti i što poduzimaju? Jesu li se predali pred krivolovcima i njima predali vlast?
Da, ‘zaštićeni’ Park prirode prepušten je samom sebi, zapravo tim krivolovcima, bezdušnim i sebičnim stvorenjima, koji su uzeli zakon u svoje ruke i vladaju Parkom. Lijepo je čuti da su posljednjih godina u Parku prirode Blidinje održana dva međunarodna simpozija o tom čudesnom prostoru. No, čemu sve to ako Park ostaje bez životinja?! Da se prave stručne analize o nečemu što je tu nekada obitavalo?
Na Parku prirode Blidinje zorno se pokazuje da je od čuvara ovog planeta, što je Božja zamisao, čovjek postao njegov najveći pljačkaš koji mu krade sve vrijedno, ostavljajući iza sebe nered i pustoš.
Pitanje se samo od sebe nameće - što se to dogodi u čovjeku da uperi pušku u nevinog srndaća? I da ga ubije? Ili u divokozu. Ili u pticu. Što se dogodilo s tim srcem koje se treba čuditi ljepoti tih stvorenja, čuvati ih i brinuti se za njih, a koje se izvratilo u srce koje u srndaću ili divokozi vidi ‘neprijatelja’ kojeg traži da puškom ubije? Otkuda takva mržnja? Netko će možda reći da je to ljubav, strast, a opet drugi da je to zabava, sport ili slično. Ali opet se pitam, otkuda takva ‘ljubav’ prema ubijanju? Kako protumačiti da je to nekome postalo zabava ili sport?
No, nažalost, čovjek nije samo pljačkaš nego i zagađivač prirode. Prostor za demonstraciju - opet Park prirode Blidinje. U posljednje vrijeme u tom ‘zaštićenom’ prostoru sve češće se može vidjeti bačeno ili ostavljeno smeće. A novi udar na tu Bogom danu prirodu su tzv. džipijade - natjecanja u buci i zagađivanju ispušnim plinovima iz džipova toga još uvijek koliko-toliko čistog zraka.
Ruski slikar Zvjagin, kojega sam upoznao u Mostaru, rekao je jednom prilikom: ‘Volim Hercegovce. Oni su dragi ljudi. Jednu stvar, međutim, ne mogu razumjeti - kako ti ljudi mogu govoriti da vole svoj narod i svoju zemlju, a bacaju smeće pored svojih cesta? Zar to nisu znakovi mržnje prema svome kraju?’.
Zar tzv. džipijade i bacanje smeća po našem okolišu nije najveći paradoks? S jedne strane govorimo da volimo svoj narod i svoju zemlju, a s druge je strane sustavno zagađujemo i uništavamo! Često govorimo da nas drugi izvana ne vole. No, volimo li mi sami sebe i svoju zemlju? Znamo li što nas čeka ako tako nastavimo? Poslušajmo indijanskoga poglavicu Seattlea (1854.): ‘Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću’.
Možemo li za naše mnogobrojne hercegovačke lovce, koji će uskoro u ‘otvorenom i legaliziranom lovu’ krenuti u novi ‘vojni pohod’ i napad na slabija bića, reći da vole svoju zemlju i svoj okoliš? Sjećam se, mnogi su se od njih prije nekoliko godina hvalili kako su iz Mađarske uspjeli uvesti 100 zečeva. Ali zašto uopće uvoziti zečeve iz Mađarske? Zar u Hercegovini nema zečeva? Zar za to nisu odgovorni lovci koji često i sa svjetiljkama po noći traže zečeve samo da ih ubiju? I to u ‘sezoni ubijanja’ i izvan sezone.
Kakav bi to užitak bio kad bi ispred nas u polju ili u brdima istrčao zec! Ne, to doživjeti više nije moguće jer nema više zečeva, kosovaca, sovki, dračokljuna… Zar se i na ovim našim prostorima nisu obistinile riječi poglavice Seattlea: ‘Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje’.
Što je čovjek bez životinja
Da, navijestili smo rat životinjama i pobijedili smo. Ili se možda samo varamo da smo pobijedili? Da ova pobjeda možda nije naš najveći poraz čije se posljedice još uvijek ne mogu sagledati? Kako možemo protumačiti činjenicu da svi mi na televizoru s užitkom gledamo emisije o prirodi, o životinjama, a u isto vrijeme životinje s užitkom ubijamo? Jesmo li svjesni da takvim mentalitetom i odnosom prema životinjama (pobij sve i ne daj da išta preživi!) nemamo što dobro očekivati ni predati budućim naraštajima? Ako životinje nemaju nikakvu budućnost, kakvoj se to čovjek smije nadati?
Svim ljubiteljima prirode upućujem apel - spasimo Park prirode Blidinje! Zaštitimo ga! Zaštitimo životinje u njemu! Zaštitimo ga od onečišćenja! Ovaj krik za spasom upućujem Upravi Parka prirode Blidinje, aktualnim vlastima odgovornima za ovaj prostor, svim lovcima, planinarima, svakom posjetitelju tog jedinstvenog prostora i svim ljudima dobre volje!
Naravno, ovo vrijedi ne samo za Blidinje nego za svaki kutak naše domovine!
Poglavica Seattle proročki poručuje: ‘Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane’”, stoji u pismu fra Marinka Šakote koje je naišlo na veliki odjek u javnosti.•
