U sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda i Svećeničkom domu u Sarajevu, 18. rujna, upriličen je XXIV. susret dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Sudjelovalo je oko 140 svećenika koji pastoralno djeluju u nadbiskupiji.
Nakon okupljanja prezbitera susret je započeo, kako i dolikuje, euharistijom u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda koju je predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić u koncelebraciji pomoćnog biskupa vrhbosanskoga mons. Pere Sudara i nazočnih svećenika, piše Nedjelja.ba.
Kardinal je na početku zahvalio svima na dolasku posebice onim svećenicima koji su morali „veći put prevaliti kako bi došli na susret“. Potaknuo je nazočne na produbljivanje i njegovanja zajedništva mjesne Crkve za što će posebice moliti u misi. „Neka mjesna Crkva unatoč svim problemima ide naprijed i raste te da se probudi živa vjera“, rekao je na početku vrhbosanski nadbiskup.
Mjesna Crkva je kao živi organizam
U svojoj homiliji kardinal je najprije ispričao zgodu jednog razgovora s bogobojaznim muslimanom koji ga je otpozdravio na odlasku „neka ti bude kako vjeruješ“. Nadbiskup je naglasio kako ga je ta rečenica danima proganjala. Istaknuo je kako je to slično rekao i sam Isus te potaknuo nazočne da se zapitaju kako vjeruju.
„Kako vjerujemo tako će nam biti. Kako se molimo tako će nam biti. S kakvom vjerom naviještamo tako će nam biti“, rekao je kardinal i naglasio da je Sv. Pavao rekao Timoteju da je važno „kako će se vladati u Kući Božjoj“.
„Organizam živi onoliko koliko kroz njega struji energija. Koliko krvi kola, toliko je tijelo životno. Tako mi što uzimamo krv Kristovu u euharistiju živimo vjeru. Možda ćemo se osjetiti koji puta umornim, razočaranim, ogorčenim, međutim, prevažno je pronaći svijest da nisam sam u svijetu. Ja sam krvno povezan s našom glavom, Kristom, čiju krv svaki dan blagujem. Ona je krvotok moje vjere i snage. Ako dođe do blokade krvi dođe do moždanog ili srčanog udara to je tromb, to je blokada. Taj tromb su grijesi, oholost, ogovaranje i drugi koji blokirali kolanje Kristove krv kroz Crkvu Božju“, ustvrdio je naglašavajući da susreti svećenika trebaju izgrađivati mjesnu Crkvu koju treba voljeti.
Potom se zapitao što će svatko od nazočnih ostaviti poslije sebe ovoj mjesnoj Crkvi. „Danas sam s vama, sutra možda ne…nit je sa mnom počela niti će sa mnom završiti Crkva. Hoće li se oduprijeti vremenu ovisi od svakog od nas. Stalno ponavljam jednu misao: Ono što se voli za to se žrtvuje, ono za što se umire ne odumire“, istaknuo je kardinal i naglasio da je prevažno prepoznati svoje mjesto u mjesnoj Crkvi kako bi mogli biti radosni svjedoci da bi snažno išli naprijed.
„Neka nam ovaj susret bude izazov kako bi hrabre vjere svjedočili. Da se ne bojimo živjeti tu vjeru i da je obnavljamo svaki dan“, rekao je na kraju kardinal zazivajući zagovor Blažene Djevice Marije na sve nazočne.
Na kraju mise kardinal je najavio radni dio susreta koji je uslijedio u Svećeničkom domu.
Dva izlaganja i šest izvješća
Moderator radnoga dijela bio je generalni vikar mons. Slađan Ćosić, a zapisničar vlč. Mladen Kalfić, kancelar Vrhbosanske nadbiskupije.
Na početku je nazočne pozdravio mons. Ćosić te predstavio teme o kojima će se govoriti.
Prvo predavanje O svećeničkim zvanjima i suradnji u programima promocije duhovnih zvanja održao je vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u Sjemeništu u Travniku.
On je napomenuo da je od 2008. duhovnik svećeničkih kandidata te je naglasio kako je svećeništvo milosti dar Božji i poziv. „Ne izabire Bog svećenike po ljudskim mjerilima“, podsjetio je vlč. Kajinić te prozborio o mnogim osobama iz Novoga zavjeta koje je Bog pozvao u svećeničko zvanje, a sami su imali mnoge mane te naglasio da Bog osposobljuje pozvane. Istaknuo je i one koje je Bog pozvao, a oni su se okrenuli i otišli.
„Naša Crkva je uvijek bila ponosna na svoje svećenike. Sjemeništa u Travniku i Sarajevu bi trebala biti srca naše nadbiskupije, ne zaboravljajući Visoko, Nedžariće i Vogošću, i nije slučajno što je ova prevažna tema izabrana za temu ovoga susreta“, rekao je vlč. Kajinić i progovorio o promatranju mladića koji pokažu interesiranje za svećeništvom.
„Zvanje je oltar na kojemu se čovjek žrtvuje za spas drugih“, rekao je te naglasio da svećenik mora imati dobro srce i dodao da je svećenik „Božja svojina i najbolji dar jednoj sredini, žrtvujući pozvanoga Bog ga daruje čovječanstvu“.
Potom se u duhu kardinalove propovijedi o krvi Kristovoj zapitao se „jesmo li 'infuzija' ili 'krvopije'“.
Govorio je i o „klici duhovnog zvanja“ koja se najčešće rađa u obitelji te se nadovezao kako hrvatski narod spada u skupinu starijih naroda koji imaju u prosjeku 40 godina, za razliku od npr. Turske (19) i Kosova (20). Istaknuo je da su obitelji sve manje, u njima se rijetko moli te je „krunicu zamijenila sapunica“.
Potom je progovorio o župama u kojoj živi mladić kojega je Bog pozvao istaknuvši kako su župe bez zvanja „mrtve ili na umiranju“.
Zapitao je nazočne svećenike kakav je rad s ministrantima, postoje li sastanci, provode li vrijeme s njima, postoji li svečano primanje u ministrantsku službu.
Podsjetio je da Vrhbosanska nadbiskupija ima dobar pastoralni kalendar i plan za promocije duhovnih zvanja kao što su ministrantsko zborovanje, molitve za duhovna zvanja, susreti mladića koji razmišljaju o svećeničkom pozivu…
Kao posljednji primjer naveo je svećeničko svjedočenje kao najbolju promociju duhovnih zvanja. „Svećenik bi morao najprije biti dobar čovjek i izvrstan vjernik“, istaknuo je vlč. Kajinić potičući da mladi na župama u svećenicima vide Isusa.
O temi Svećeničko zajedništvo izlagao je kard. Puljić te je na početku istaknuo kako je zajednica teško definirana jer je riječ o pojavi koja se stalno mijenja. Progovorio je i o tome da je zajednica sredstvo za dolazak do cilja, a izlagao je i o obmanama u životu u zajednici.
„Kršćanska zajednica ne smije biti totalitarna, nije terapeutska zajednica, nije lijek za samoću. Zajednica nije kolektiv u kojemu vlada uniformnost. Zajednica je organizam s različitim udovima, ona razvija, a ne daje osobnost. Sve su naše zajednice nedovršene i nesavršene“, rekao je i istaknuo da su članovi kršćanske zajednice braća, a najveći iskaz zajedništva je slavljene sv. mise.
Progovorio je o komunikaciji, dijalogu kao uvjetima zajedništva naglasivši kako nitko nije rođen za zajednicu nego se treba usavršavati, između ostaloga, iskorjenjivanjem nebrige za drugoga. Govorio je i o problemima u zajednici ističući agresivnost, različite kulture i sukobe te kako ih nadvladati.
Kratka izvješća potom su uputili: vlč. Fabijan Satnušić o Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije i Međupomoći; dr. preč. Zdenko Spajić je izlagao o Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu; preč Željko Marić je govorio o Nadbiskupijskom sjemeništu Petar Barbarić; djelatnici Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. predstavili određene projekte te institucije; dr. Mirko Šimić nazočne je izvijestio o Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije, a dr. Mario Bernardić je progovorio o Sinodi.
Susret je završio druženjem u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.
