U nedjelju, 7. siječnja (25. prosinca prema julijanskom kalendaru), pravoslavni vjernici proslavit će Božić. U Hercegovini, dolini Neretve, a posebno u Mostaru još uvijek malobrojna, ali značajna pravoslavna zajednica dostojno se pripremila za blagdan koji svjedoči silasku Boga među ljude.
U Manastiru Žitomislići, udaljenom dvadesetak minuta vožnje od Mostara, tim smo povodom razgovarali s arhimandritom i igumanom Danilom Pavlovićem. Iguman Danilo Pavlović rođen je 1976. u Vršcu u susjednoj Srbiji. Teološki fakultet završio je u Foči, a prije dolaska u Mostar pastoralne dužnosti obavljao je i u Trebinju. U Mostar je stigao prije 22 godine, točnije 2002. te postao iguman u ratu razrušenog Manastira Žitomislići, jednog od najstarijih u regiji. On kroz svećeničko djelovanje sudjeluje na brojnim međureligijskim susretima te i time radi na obnovi Manastira, kako materijalnoj tako još više i na onoj duhovnoj.
Kako se ove godine pravoslavci u Mostaru i dolini Neretve pripremaju za svetkovanje blagdana Isusa Krista, što taj dan predstavlja u njihovu životu te koju poruku Božić nosi sa sobom?
- Svi ćemo se složiti da je Božić temeljni, najveći i najradosniji blagdan. On je prvenstveno bitan zato što značajno određuje našu kršćansku vjeru u odnosu na druge jer je rođenje Isusa Krista zapravo rođenje sina Božjeg. Božić je blagdan koji nam govori o tome da je Bog sišao s nebeske visine i došao među nas ljude. Tako je Bog postao čovjek. No ono što je za nas kršćane bitno je to da on nije neki uzvišeni Bog koji živi na nebu, već je Bog koji je postao blizak čovjeku. Rođenje Isusa Krista početak je njegova spasiteljskog djelovanja. Njegovo rođenje najavljuje sve ono što će se zbiti, stradanje, raspeće na križ i uskrsnuće iz mrtvih. I zato je Božić temeljni blagdan. Sve ono drugo što krasi Božić - od običaja pa do blagdanskoga ozračja, nešto je što uvijek treba biti povezano s tim što je suština ovog blagdana. Mi se svake godine za dolazak Božića pripremamo postom, molitvom, ispovijedi, razmišljanjem o sebi te je zato ovo predbožićno vrijeme zapravo vrijeme gdje mi svaki put iznova iz godine u godinu možemo biti sudionici velikog događaja rođenja Isusa Krista.
Svjedoci smo sve većeg broja ratova u svijetu. Čuje li se danas Božja riječ i ne čini li vam se kako se ona zloupotrebljava kao izgovor za ova krvoprolića?
- Nažalost, ozračje ovog Božića je poremećeno i zatamnjeno tragičnim događajima u svijetu. Imamo dva velika rata u svijetu, onaj u Ukrajini i ovaj u Svetoj Zemlji - Gazi i Izraelu, koji odnose bezbrojne živote. Uznemiruju nas slike koje dolaze iz Svete Zemlje bezbrojne djece koja ginu i to je nešto što čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Međutim, ovaj svijet leži u zlu. Rođenje Isusovo bilo je takvo da je odmah nakon njega car Herod izdao naredbu da se pobiju sva djeca u betlehemskoj okolici. Ta betlehemska djeca bila su kolateralna šteta Herodove odluke. Današnja djeca i nedužni koji ginu u Izraelu i Gazi također su kolateralna šteta velikih sila koje preko malih ljudi provode ciljeve. Posebno je tužno da nas to kao ljude ne rastužuje, već uvijek imamo političke stavove i mišljenja o tome. Ljudi se danas dijele po pitanju sukoba Rusije i Ukrajine isto kao i po pitanju sukoba Izraela i Palestinaca zaboravljajući da u toj borbi velikih sila najviše stradavaju nevini civili. Nas, kao kršćane, treba upravo to brinuti, ta patnja čovjeka, te da ne ostanemo pasivni prema njoj. Treba imati na umu da, kada donosimo tvrde stavove o tome za koju smo od velikih sila, taj naš stav ne znači ništa, a možemo ražalostiti mnoge ljude koji ostaju bez domova i trpe ratna stradanja.
Ima li onda uopće nade i utjehe za čovjeka u svijetu nesigurnosti u kojem prevladavaju strah od rata, ekonomska nesigurnost i neizvjesna budućnost?
- Ima, itekako ima, jer upravo nam Božić govori o tome da postoji nada, on najavljuje sve ono što će se zbiti u cilju spasenja ljudskog roda. Isus je sin Božji koji je došao na ovaj svijet nenametljivo, kao netko tko je siromašan, rodio se u spilji, u jaslama, strada za ljude i trpi nepravedni sud te raspeće bez krivnje. Mi uvijek kažemo da je on pobjednik nad paklom i zlom. Ali on je pobjednik jer je duboko ušao u to i postao onaj koji strada zajedno s ljudima. Pobijedio je pakao ljudskih odnosa, mržnje, zlobe i nepravde time što je i sam bio žrtva nepravde i time što je mogao pogledati svoje neprijatelje u oči. Jedino što nam je svima u tom trenutku dao kao “oružje” su riječi: “Oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine”. Svako istjerivanje pravde dovest će nas u bezizlaznost novih krvoprolića i mržnje. Jedini je praštanje i prevladavanje sukoba. Iako nam to nekada izgleda besmisleno, nema drugog načina.
Kakva je trenutačno situacija kad je riječ o pravoslavnim vjernicima u Mostaru i dolini Neretve, osobito u krajevima gdje su u manjini? Smanjuje li se dodatno njihov broj?
- Kad je riječ o odlascima, rekao bih kako ta pojava nema nacionalnost. Ljudi bježe iz BiH jer su nesigurni, jer smo korumpirana zemlja, a onda dolaze siromaštvo, ekonomska kriza itd. Treba nas brinuti to što mnoštvo mladih odlazi iz BiH, a naše političare to mnogo ne brine. Kad govorimo o pravoslavnoj zajednici u Mostaru, ona je mala, ali funkcionira na načelima kao i ostale pravoslavne zajednice u svijetu sa svim svojim iskušenjima i problemima. Ljudi koji su se vratili u Mostar još uvijek svojim izborom žive tu. Ni jedna ih politika nije podržala u godinama povratka. Pravoslavni Srbi u Mostaru imaju svoj duboki kontinuitet postojanja te, bez obzira na brojnost, mi nikada ne možemo pristati na to da smo manjina.
U kojoj mjeri društveni i politički događaji u BiH, regiji i svijetu utječu na međusobne odnose unutar triju najutjecajnijih religija u BiH?
- BiH ima potencijal međureligijskog dijaloga, ma kako to zvučalo. Međutim, ono što je problem je to da vrlo često vjerski lideri i službenici ne mogu napraviti distancu od politike, i to tako što pristaju na politikantstvo nacionalnih stranaka i ljudi koji imaju interese. Mi živimo u korupciji i mnogim problemima i onda nas lideri u BiH žele stalno vraćati na diskurs nacionalnih trvljenja te očigledno jako dobro uspijevaju u tome. Tako se fokus pomakne s aktualnih pitanja na ona tko je koje nacije i sukobe koji iz toga proizlaze. Vjerski službenici dužni su izdići se iznad toga, ali je sva nesreća u tome kada pristaju biti pijuni igre političara. Zato smo na vagi pa je s jedne strane veliki potencijal za suživot, a s druge utjecaj čimbenika koji nas vode u razjedinjenje. Duboko vjerujem kako može biti bolje, ali oni koji su za podjele su glasniji, tako da imamo pogrešnu sliku.
U današnje vrijeme više nego ikada nameće se pitanje je li napokon došlo vrijeme za ujedinjenje kršćana ili je to ipak nemogući zadatak?
- Ujedinjenje kršćana toliko je bitna stvar da konstantno nailazi na iskušenja i prepreke. Ne znam tko bi normalan mogao reći kako je protiv ujedinjenja kršćana. Znamo svi kako je Krist osnovao svoju Crkvu u cilju da ona u sebe apsorbira sve ljude i narode ovog svijeta te kako su apostoli bili poslani u svijet propovijedati evanđelje. Imamo epizodu gdje se Isus pred svoju smrt u Getsemaniji moli Ocu nebeskom: “Daj, Oče, da svi budu jedno kao što smo i mi”. I očigledno je da je to jedinstvo najuzvišenija stvar čim je došlo do takvog razjedinjenja. Jedinstvo kršćana nešto je što nam je sveta dužnost, pa nitko od nas nema pravo odustati od toga jer to je evanđeoski put i put Crkve. Na tome treba raditi, moliti se i iskreno željeti to jedinstvo, a sve to po ugledu na Sveto Trojstvo.
Recite nam nešto o radu Muzeja Manastira Žitomislići, dolaze li posjetitelji i što im Muzej može ponuditi?
- Mi smo u protekloj godini imali više od 15.000 posjetitelja, što samo po sebi pokazuje kako je Manastir Žitomislići, kao i Muzej u sklopu njega, postao značajna destinacija u našem gradu, pa i šire. Prvobitna zamisao za osnivanje Muzeja bila je da posjetiteljima prezentiramo ono što imamo, poput rukopisnih knjiga iz 14. stoljeća, najstarije ikone iz 16. stoljeća i slično te je zasigurno riječ o jednom od najvrjednijih postava u cijeloj BiH. Uskoro dolazimo na ideju osnivanja Fondacije Muzeja Žitomislići i da sve ono na čemu smo neformalno radili u posljednjih dvadeset godina stavimo u neke formalne oblike te da radimo na interkulturalnoj suradnji. U dvije godine rada Fondacije imali smo čak 40 događaja različitih sadržaja - od izložbi, preko promocija, tribina pa sve do izložbi fotografija i kazališnih predstava. Jako puno radimo s djecom.
I na kraju, molim vas, božićna poruka za čitatelje Večernjeg lista...
- Božićno vrijeme kod nas počinje 25. prosinca, a završava se 7. siječnja jer je to jedinstven događaj koji dijeli različit kalendar. Vrlo je važno to što mi slavimo jedan jedinstven događaj, a to je rođenje Sina Božjeg. To je jedina i istinska poruka koju mogu uputiti svim kršćanima, ljudima koji vjeruju u evanđelje i onima koji žive život te su otvoreni za drugoga čovjeka. Dakle, Božić je humani blagdan koji stavlja naglasak na čovječanstvo Božje i trenutak kad je Bog uzeo na sebe ljudsku prirodu. Samim time vidimo da je čovjek Bogu jako važan te da je Bog time što je postao čovjek pokazao da do te mjere voli čovjeka da je spreman uraditi sve za njega. To je blagdan koji nam vraća vjeru u ljudsko dostojanstvo i smisao našeg života, čime sve nevolje, nedaće i nepravde nestaju jer nam Bog tada kroz Božić pokazuje da zaista i neizmjerno voli čovjeka. Ljubav prema čovjeku je jedino moguće iskazivanje ljubavi prema Bogu. •
