Ovo je, koliko nam je poznato, vaš prvi solistički koncert u Mostaru?

Očekivao sam da će biti dobar koncert, jer imam dobre pjesme, uglavnom su pjesme s moja dva zadnja albuma „Imam pjesmu za tebe“ i „Ponekad dolazim, ponekad odlazim“. Albumi su jako dobro primljeni u Hrvatskoj, kao i u cijeloj regiji. Za novi album sam dobio i Porina za najbolji album zabavne glazbe… Jako je bilo teško jer Mostarci odlično pjevaju, a i glazba je ovdje toliko važna stvar.

Što vam prvo padne na pamet na spomen Mostara?

Jedan božanstven grad, specijalne energije, divne prošlosti, grad koji je jedan od najljepše opjevanih gradova. Od mnogih pjesnika, pisaca, od Ive Andrića, Maka Dizdara, Pere Zupca… u Mostaru sam volio jednu Svetlanu… do tako divnih pjesnika koji su Mostar opjevali… preko Miše Marića, do genijalnog Zuke Džumhura koji je pisao mnogo o Mostaru.

Na novom albumu mjesto je našla i prekrasna pjesma o Aidi iz Mostara.

Zbog čega?

To je priča o jednoj Aidi iz Mostara. Ona živi sada u Pasadeni i nema nikakve specijalne namjere osim što sam ja upoznao Aidu i njezina muža, njenu cijelu obitelj. Ustvari to je pjesma o svim ženama koje sad žive negdje daleko, ne u svom gradu.

Moj osobni favorit na novom albumu je „Pjesma za Bekima“ koju jest napisao Miljenko Jergović, ali koju generacijski slobodno možete potpisati i vi. Što vam padne na pamet kad se sjetite tog velikog glumca i jesu li se, kako pjesma kaže, „rasuli vaši dani“?

Za mene je Bekim jedan od najvećih glumaca ikada koga smo imali, a s druge strane ja sam bio jako dobar prijatelj s njim. Iako se nismo često viđali, naročito ne posljednjih godina. U početku dok sam bio mlađi, on je snimao filmove kao što ja snimam danas, a onda kad je rat počeo zašutio je i više se nije pojavljivao nigdje. Ja sam tada snimao po svijetu, kao on nekad. Rijetko smo se viđali, ali kad god smo se sreli uvijek smo je dobro družili i voljeli na neki način. Inače, Miljenku sam rekao da mi napiše neku lijepu ljubavnu pjesmu, a eto on mi je poslao „Pjesmu za Bekima“…

Uz glumu i pjesmu, okušali ste se i u pisanju. Vaša autobiografija „Do posljednjeg daha“, izazvala je ogromno zanimanje i ovdje u BiH. Hoće li uslijediti i nastavak te priče?

Moram završiti drugu knjigu, koja se zove Green card – zelena karta. Imam već blizu 300 stranica, ali nikako je završiti. Najveći je krivac moj prijatelj Adem Slipac, Banjolučanin, s kim sam danima igrao remi. Čujem da je sad pao u depresiju jer mene nema toliko dugo (smijeh). Ne igram više remi, tako da ću počet privoditi tu knjigu kraju, da je završim - konačno.

Što možemo očekivati u vašoj 11. sezoni kazališta Ulysses?

Radimo Bertolta Brechta, komad koji Brecht nikad nije zapravo dovršio niti je otiskao u svojim djelima. Nedovršeni komad, ali strašno zanimljiv. Govori u usponu i padu nacizma u Njemačkoj, a sve je smješteno u Chicago među gangstere. Jako je zabavno, ima mnogo pjesme, a zapravo je riječ o jednoj opasnoj drami.

S obitelji ste se skrasili u Rijeci gdje ste u sklopu tamošnjeg Sveučilišta pokrenuli i poslijediplomski studij „Gluma, mediji, kultura“. Znači li to da se Rade „konačno“ vratio doma?

Žena i ja smo se odlučili najviše zbog djece, htjeli smo da dobiju malo čvršće korijene našeg mentaliteta. Djeca su se zaljubila u Hrvatsku, u Jadransko more, i vidjeli smo da im je to jako bitna stvar.

Jeste li se umorili od svega?

Nisam se umorio, i neću prestati. Vraćam vam se u rujnu nastupom u Sarajevu sličnim kao ovaj u Mostaru, mislim da će to biti 10. rujna.

Ne vidim sebe da sam ostario, ne bojim se starosti i prihvaćam je kao činjenicu, ali i kao jedno iskustvo, kao ljepotu neku i kao neki drugi stil života. Malo manje pijem nego inače, ali još uvijek pijem, malo manje sjedim u kafićima, ali još uvijek sjedim u kafićima (smijeh).

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest