Večernji list u posjedu je iskaza koji je istražiteljima dao Dragan Paravinja. Serijski silovatelj i ubojica ni jučer nije otkrio ništa novo u odnosu na prvi iskaz. Hrvatskim istražiteljima koji su ga jučer u nazočnosti zamjenika direktora hrvatske policije Milijana Brkića skoro dva i pol sata ispitivali u KPZ-u Kula u Istočnom Sarajevu, nije ponudio neki novi dokaz pomoću kojeg bi lakše pronašli tijelo ubijene Antonije Bilić. Nije, kako doznajemo, reagirao i na neke nove dokaze koje mu je u vidu fotografija i prikupljenih informacija na terenu jučer predstavila hrvatska policija. Pokazali su mu fotografije mjesta koja su odgovarala mjestu koje je opisao kao ono gdje je bacio 17-godišnju djevojku, ali se Paravinja branio da se može sjetiti kako to mjesto izgleda.

Ponavlja iste tvrdnje

Zamjenik glavnog ravnatelja policije RH Milijan Brkić je kazao kako je Paravinja bio komunikativan, ali da i dalje ne želi na poligrafsko ispitivanje. “Naši istražitelji ga na to ne mogu prisiliti, ali to mogu tražiti”, dodao je Brkić, što će i biti učinjeno sljedećih dana. Policijsku sumnju da je silovatelj pri prvom ispitivanju lagao, jučer je razbio njegov ponovljeni iskaz, koji je u potpunosti identičan. Paravinja je još jednom opisao okolnosti koje su dovele do brutalnog ubojstva Antonije. Jučer se Paravinja žalio da je psihički potpuno slomljen te da ga se odrekla čitava obitelj. Njegov šokantan iskaz koji je počeo s uvodom u kojoj se tvrtki zaposlio i što je sve prije brutalnog ubojstva nesretne djevojke radio, prenosimo u cijelosti:

“U tvrtki Godec beton kao radnik sam prijavljen u 6. mjesecu, a u istoj tvrtki radim već tri mjeseca. Opis djelatnosti navedene tvrtke je transport robe, a dužio sam ili koristio vozilo marke MAN reg. oznaka ZG. Slovnu oznaku sam siguran, ali brojeve nisam siguran, iako mislim da su bili brojevi 854, ali u iste nisam siguran. Dana 6. 6. 2001. sam tovario robu u tvrtki Lasels Berger u mjestu Đurđevac, kada sam s kamionom reg. oznaka koje sam prethodno rekao, vozio svojoj kući. Radi se o kamionu plave boje, kojoj karoserija i prikolica imaju sivu ceradu. Nakon što sam došao kući i u istoj prespavao, 7. 6. 2011. godine sam oko 5 sati sa svojim kamionom krenuo prema Splitu na prvi istovar. Prema Splitu sam se kretao dionicom puta Kistanje-Drniš-Klis-Solin. Za navedenog puta sam se zaustavio u mjestu Drniš, gdje sam trebao kupiti cigarete, međutim prodavaonica tu nije radila, nakon čega sam nastavio put prema odredištu.

U Split sam došao u prijepodnevnim satima gdje sam izvršio istovar uz malo kašnjenje jer mi se stranica karoserije nije htjela otvoriti. Napominjem da sam u Split stigao u prijepodnevnim satima. Nakon navedenog istovara, sa svojim kamionom odlazim u drugi istovar u tvrtku Pevec, koja se nalazi ispod Solina. Nakon navedenog istovara sam otišao u Solin, gdje sam nosio novac da platim neke svoje privatne dugove. Nakon navedenog plaćanja, ne mogu se sjetiti koliko je bilo sati, sa svojim kamionom sam krenuo u pravcu Zagreba. Na putu prema Zagrebu na raskrižju puteva Split-Drniš, Drniš-Šibenik pored puta s moje lijeve strane primijetio sam djevojku koja je stopirala vozila u suprotnom smjeru od mog kretanja.

Primijetio sam da je bila lijepa, crne duže kose i da je na sebi imala farmerice i majicu, ne mogu se sjetiti koje boje, dok je o ramenu držala žensku torbu. Prilikom nailaska u neposrednoj blizini navedene djevojke, jer mi je prozor bio otvoren, ja sam joj dobacio: “Hoćeš li sa mnom u Zagreb”, na što je ona odgovorila: “Hoću u Split”. Poslije toga ja produžavam nekih pedesetak metara dalje, okrećem kamion u dolazim u blizinu djevojke koja je stopirala. Nakon što je ušla u kamion, s djevojkom sam započeo neki neobvezan razgovor, s tim što sam joj se ja nabacivao. Koliko se mogu sjetiti, prihvaćala je s dozom rezerve moje nabacivanje sve do trenutka dok se nismo zaustavili kamionom. Razlog mog zaustavljanja ogledao se u tome što sam ja imao namjeru prijeći na njenu stranu sjedišta, i to na taj način što sam izašao iz kamiona i pješice prešao na stranu suvozačevih vrata.

Tom sam prilikom pokušavao djevojku smiriti, čak joj nudeći da izađe iz kamiona. Nakon toga ja ulazim u kamion, dok je djevojka za to vrijeme prešla na mjesto vozača i bezuspješno pokušavala otvoriti vozačeva vrata, koja se nisu mogla otvoriti. Zatim je počela psovati i vrijeđati me, psujući mi srpsku majku.

Izgubio živce

Tijekom tih događaja samo me uspjela nekoliko puta odgurnuti nogom od sebe. Također, u jednom trenutku je pokušala iz kabine proći pored mene i dalje glasno me psujući, da bih ja u tom trenutku izgubio živce i jako sam je rukama uhvatio u predjelu vrata. Na mogu se sjetiti koliko dugo sam je držao, nakon čega ona više nije pružala otpor i samo se „opustila”. Poslije toga, pošto sam bio izvan sebe, ne mogu se sjetiti jesam li upalio kamion ili je on radio, i nastavio sam kretanje prema Solinu, kada sam se nedugo zatim kamionom okrenuo i vozio u pravcu Zagreba. Djevojka se za to vrijeme nalazila između sjedišta u kabini kamiona. Na navedenoj dionici puta sam se zaustavio kada sam spomenutu djevojku stavio na krevet iza sjedišta u kabini te nastavio dalje kretanje.

Bacio sam je s mosta

Nakon što sam djevojku prebacio na zadnje sjedište, tj. krevet u kabini, kamionom krećem od Drniša prema Kistanju. Na dionici puta prema Kistanju, na jednom od tri mosta na rijeci Krki, ja sam mahinalno zaustavio kamion te sam ušao na mjesto suvozača odakle sam s kreveta iz kabine iznio djevojku te je ponio prema ogradi navedenog mosta. Ograda je bila izuzetno niska, ja sam djevojku samo spustio iza ograde, dok nisam siguran je li tijelo otišlo u vodu ili se zaustavilo negdje na obali. Ne mogu se sjetiti koliko je sati tada bilo. Nakon toga sam nastavio kretanje kamionom, kada me u jednom trenutku na moj privatni ili broj telefona vlasništvo tvrtke, u to nisam siguran, ali je sigurno poziv bio na jedan od ta dva, pozvao vlasnik tvrtke i rekao da se uputim u pravcu Ogulina.

Što se tiče broja telefona vlasnika tvrtke, mislim da se radilo o broju 0992043333, s tim što napominjem da nisam siguran da je bio taj broj jer je gazda znao koristiti i drugi broj kojeg se ne mogu sjetiti. Moj broj telefona od tvrtke je 0992043555, svoga privatnog broja se ne mogu sjetiti. Prilikom dolaska u Ogulin kretao sam se relacijom puta u Maslenici gdje sam izašao na autoput i vozio dalje do Ogulina. Za vrijeme kretanja prema Ogulinu, na jednom od odmorišta, čijeg se imena ne mogu sjetiti, ja sam se zaustavio kamionom gdje sam u jedan od kontejnera odbacio torbu koja je bila vlasnica djevojke te sam nastavio dalje kretanje. Torbu nisam otvarao niti sam se zanimao o njenom sadržaju, a želim i napomenuti da nisam ni znao kako se djevojka zvala, niti se mogu sjetiti je li se i predstavila. Nakon dolaska u Ogulin ponovno sam se uputio u Split, nakon čega dolazim svojoj kući.

Dolaskom kući, presvukao sam garderobu koju sam imao na sebi, a nisam siguran što sam od garderobe tog dana imao na sebi, a obično radim ili u farmericama ili u crnoj trenirci i majici kratkih rukava s natpisom tvrtke u kojoj sam prije radio, a radi se o tvrtki Vesttransport. Nakon što sam došao kući, kao što sam rekao, ja sam se presvukao i nešto večerao kada sam ponovno u noćnim satima kamionom došao u mjesto Polača koje se nalazi iznad Knina, gdje sam u kamionu i prenoćio. Ne mogu se sjetiti i nisam siguran da je spomenuta djevojka kod sebe imala kakav mobilni telefon, niti sam primijetio da se ona na isti javljala. Za spomenutu djevojku sam saznao preko novina i televizije, a tada sam i saznao kako se zove, dok ja nikome nisam povjeravao što sam učinio niti da ja imam veze s njenim nestankom. Nakon što sam prespavao iznad Knina, ne sjećam se u kojoj tvrtki sam sljedećeg, tj. tog dana vršio istovar.

Moja supruga i djeca

Nakon nekih pet-šest dana sam vozio i koristio isti kamion, uz napomenu da ga nisam nikako prao. Sjećam se da sam poslije 7. 6. 2011. godine, nakon šestog ili sedmog dana, iznad mjesta Obrovac, sa svojim radnim kolegom Miloradom Zatezalom iz svog kamiona izvadio i iznio plinsku bocu, dvije deke i jednu plahtu, što se nalazilo na krevetu iza vozača i suvozača, uz napomenu da sam se s njim našao sa svojim privatnim vozilom u kojem su se nalazili moja supruga i moje dvoje djece.

Želim napomenuti da sam navedenu plahtu i dvije deke zajedno s plinskom bocom ostavio svojoj kući.

Ovom prilikom želim izjaviti da je 8. 6. 2011. godine u krugu moje tvrtke izvršena zamjena vjetrobranskog stakla na kamionu koji je bio dobro oštećen, tj. napuknut, a zamjenu je izvršila ovlaštena tvrtka koja se bavi zamjenama vjetrobrana i drugog. Ne mogu se sjetiti točno koja je tvrtka izvršila zamjenu, ali mislim da je to dogovorio gazda moje tvrtke.

Pitanje istražitelja: Što se desilo s tahografom od 7. 6. 2011. godine, kakva je vaša praksa s radom s tahografima.

Odgovor osumnjičenog: Tahograf od dana 7. 6.2 011. godine sam istog dana izvadio iz kamiona i isti sam dao svojoj supruzi, od koje je od strane policije dana 26. 6. 2011. godine oduzet. Skoro svaki tahograf iz svog kamiona sam vadio jer je očigledno da se u Hrvatskoj krši zakon po toj osnovi jer vozači kamiona, pa i ja sam, po toj osnovi krše zakon. Na pitanje inspektora što mi je poznato oko događaja od 28. 6. 2010. godine, mogu izjaviti da sam se tog dana kretao kamionom dionicom Jadranske magistrale kada me ustopala jedna atraktivna djevojka koja mi je odavala dojam slabog morala koju sam primio u svoj kamiom.

Imala je crnu kosu

Koliko se mogu sjetiti, imala je crnu dužu kosu i nakon ulaska u kamion bilo je intimnih razgovora i kontakata s njom, ali ista nije htjela bilo kakav seksulani odnosa sa mnom. Čak sam joj dao i svoj privatni broj telefona i e-mail, i to je sva priča oko te djevojke i tog događaja. Na pitanje inspektora kako, zašto i kada sam donio odluku da pobjegnem u BiH, mogu reći da me prije izvjesnog vremena, otprilike dan nakon mog prelaska granice, telefonom pozvao jedan inspektor PU Obrovac, koji mi je rekao da moramo obaviti još jedan obavijesni razgovor, navodno na okolnosti poslovanja tvrtke u kojoj sam radio. Međutim, meni je to bio signal da se nešto čudno dešava i da sam u opasnosti zbog nestale djevojke te tada donosim odluku da napustim teritorij Republike Hrvatske. Ne mogu se sjetiti koji je dan bio, ali znam da nije bilo davno.

Na području Sl. Broda sam u jednoj od prodavaonica kupio ronilačko odijelo i peraje kada sam se uputio prema rijeci Savi gdje sam našao pogodno mjesto i gdje sam preplivao rijeku Savu te sam izašao na teritorij BiH, odnosno R. Srpske. Ne mogu se sjetiti gdje sam to odijelo odbacio. Na kraju, želim izjaviti da sam tijekom razgovora s istražiteljima na jednom komadu bijelog papira kemijskom olovkom napravio jednu skicu gdje sam nacrtao, tj. skicirao moguće mjesto i lokaciju odakle sam ja djevojku spustio u rijeku Krku, a spomenutu skicu sam i potpisao te je u prisutnosti odvjetnika i prilažem uz ovaj zapisnik o uzimanju izjave.

Pitanje branitelja: Dragane, jesi li psihijatrijski vještačen i tretiran, jesi li se žalio liječniku opće prakse na psihijatrijske smetnje i sl.

Odgovor osumnjičenog: Ne, nikada nisam psihijatrijski liječen.

Zlokobna prognoza milijardera: Propadat će jedna banka tjedno