Istup veleposlanika Bosne i Hercegovine pri UN-u Svena Alkalaja ovoga tjedna na sjednici Vijeća sigurnosti, koji je tamo kao produžena ruka probošnjačkog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića oštro napao visokog međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta, a time posredno i administracije SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, EU..., ujedno je bila tragična slika o institucijama države BiH, ali i neviđen diplomatski autogol političkog Sarajeva. Alkalaj je bio samo narator teksta napisanoga u Komšićevu uredu bez trunke konzultacija s druga dva člana Predsjedništva BiH, Šefikom Džaferovićem, a napose Miloradom Dodikom. Čak se pokušalo Alkalaja zaobići tako da u Vijeću sigurnosti UN-a govore drugi predstavnici iz BiH, no to tehnički nije bilo moguće izvesti. Godinama se u BiH veleposlanici ponašaju kao osobni glasnogovornici trojice članova državnog vrha, a službena vanjska politika uopće se ne poštuje, nego se istupa prema naputcima njihovih nacionalnih šefova. Tome je umnogome pridonijela i Bisera Turković, šefica bosanskohercegovačke diplomacije, koja je kao predstavnica vodeće bošnjačke SDA nedavno pisala američkom državnom tajniku Antonyju Blinkenu da svojim autoritetom zaustavi izbornu reformu u BiH iako na to nema nikakvo pravo. Umjesto Rusije, za koju se mjesecima strahovalo hoće li se postaviti destruktivno i osporiti produljenje vojne mirovne misije Althea u sklopu EUFOR-a u BiH, najvećim problemom u New Yorku ovoga tjedna predstavila se politika čiji je rodonačelnik Komšić, koji je odavno postao simbol preglasavanja najmanjega konstitutivnog naroda te zagađivanja političkih odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Te time i narušavanja samih temelja Daytonskog mirovnog sporazuma. Ovoga puta Komšić se pokazao destruktivnijim čak i od Rusije, koja je poduprla misiju Althea, ali se s njim složila oko uloge njemačkog političara. Komšić je Schmidta u Vijeću sigurnosti UN-a napao zbog izmjena izbornih propisa i Ustava entiteta Federacije BiH kojima je spriječeno da se Hrvate potpuno politički amputira. Korištene su identične poruke s prosvjednih skupova u Sarajevu o aparthejdu, diskriminaciji, navodnoj nejednakoj vrijednosti glasa. U suštini bila je riječ o manipulacijama kojima se godinama nastoji hraniti biračka baza te stranke, ali i značajnog dijela bošnjačke politike koja je preuzela tu "građansku" matricu, koja treba poslužiti za ostvarenje dominacije toga naroda. Komšić i Rusija u Vijeću sigurnosti UN-a tako su se našli na jednoj, a SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, EU... na drugoj. Upravo je narušavanje temelja Daytonskog mirovnog sporazuma razlog zašto je administracija u Washingtonu i Londonu dala zeleno svjetlo Schmidtu za ustavne i izborne intervencije kako ne bi došlo do novoga konflikta između Hrvata i Bošnjaka, a što bi u opasnim geopolitičkim okolnostima rata u Ukrajini mogla iskoristiti srpska strana za realiziranje planova o odcjepljenju. Tome je prethodila uporna diplomacija Vlade Andreja Plenkovića, ali i stalno podizanje ljestvice očekivanja predsjednika Zorana Milanovića. Diplomatsko-politički gaf bošnjačke strane u UN-u bio je istodobno i vrlo koristan za hrvatsku stranu u BiH jer se na najbolji mogući način demaskirala politika koja sebe prikazuje patriotskom, a baštini identične modele "demokracije" koje je u bivšoj Jugoslaviji pokušao instalirati Slobodan Milošević.
Komšić je jedno obično govno.