Ovo je naša zajednička pobjeda. Imali smo Oluju u ratu, ovo je bila pravna oluja i pobijedili smo. Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti, držimo je u svojim rukama. Hvala vam i sretno... Ove riječi izrečene na zagrebačkom Trgu bana Jelačića pred sto tisuća ljudi pratila je erupcija oduševljenja. Zagreb je na Trgu, Hrvatska na ulicama. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač vratili su se kući iz haaške sudnice, u kojoj je koji sat prije Žalbeno vijeće donijelo jedinu moguću odluku, odluku o oslobađanju od bilo kakve krivnje. Bio je 16. studenog 2012., za neke dan pobjede, za neke posljednji dan rata, za neke duboko razočaranje.
Ovih potonjih bilo je, kako će se ispostaviti, puno više no što se u trenucima nacionalnog zanosa isprva mislilo, a "krimeni" generala Gotovine ubrzo su se iskristalizirali. Te jeseni, tek koji dan nakon povratka generala, zbog njegovih neočekivano apolitičnih i pomirljivih javnih nastupa te izostankom nacionalne retorike u izjavama nakon izlaska na slobodu, Tomislav Karamarko je teškom mukom procijedio kako je Gotovina "nadstranačka pojava i fenomen, daleko iznad stranačkih podjela".
Umjesto šokiranog HDZ-a i njegova predsjednika koji su s hrvatskim mučenikom imali vrlo ozbiljne planove, progovorili su tek rijetki trbuhozborci: opskurni zadarski list pišući o "Gotovininoj bešćutnosti i netaktičnosti prema onima koji su ga 11 godina bodrili i bili za njega spremni poginuti", dok se samoprozvani pokret "Stop progonu hrvatskih branitelja" javnosti obratio priopćenjem pod naslovom "Ako je i od Ante, previše je".
Predsjednik "pokreta" Zvonimir Trusić pobrojao je sva propala očekivanja da će im se Gotovina nakon oslobađanja pridružiti kako bi se zajedno borili za ostvarenja temeljnih načela pokreta, primjerice, čišćenje Hrvatske od komunizma i ukidanje zakona kojim su abolirani srpski pobunjenici. "Nažalost, Gotovina nas je izdao. Mi smo cijelo vrijeme bili uz njega, poduzimali razne akcije, krv smo pišali, a on se vratio u Hrvatsku, proglasio rat završenim i još se ulizivački dodvorava institucijama koje su ga progonile. U Haag je otišao kao krasan hrvatski vojnik, a sada ga ne možemo prepoznati. Gotovina je za nas potpuni neznanac".
Osim spomenutih marginalaca, međutim, svi oni koji su pod njegovim plakatima "brali kestene", zazivale crne vrane i planirali pučeve, nitko s političke desnice nije javno reagirao na tog - njima - novog, reformiranog Gotovinu. Ni jedna desničarska stranka, nitko od onih koji su koristili Gotovinin mit za podizanje rejtinga, nitko od onih koji se grčevito suprotstavljaju svemu onome za što se Gotovina sada založio i sve ih zalio hladnom vodom. Netom oslobođeni uznik u čije ime su se zaklinjali proglasio je mir, umjesto rata, onog političkog, koji je tek otpočinjao.
Jer, nedugo potom, na platou ispred Ministarstva branitelja podignut je šator kojeg Ante Gotovina nikada nije posjetio, koji je u prvim danima prosvjeda na inzistiranje novinara tek kratko kazao kako "branitelji imaju pravo reći što žele", ali isto tako odbio podržati "bilo kojeg predsjedničkog kandidata" pa tako ni HDZ-ovu kandidatkinju koja je u Savskoj dočekivana poput heroine. Ignorirajući lajtmotiv prosvjeda "oba su pala", niti je koga rušio, niti je koga uzdizao, jer to jednostavno nije njegov posao.
Upravo stoga, dojučerašnji "heroj koji nije zločinac", u veteranskim krugovima još je u jesen 2012. postao tek - ribar. Tim su ga nadimkom, svih ovih godina, aludirajući na biznis koji je pokrenuo na slobodi, u internim razgovorima s prijezirom nazivali istaknuti predstavnici braniteljske populacije, njegovi suborci, ali ispod glasa, baš kao i duboko razočarana politička desnica.
Danas, deset godina kasnije, opipljive su njihove muke: kako izgovoriti ono što misle, da je Gotovina za njih izdajnik, i da to nije postao jučer? Jučer, kada je svojim potpisom zatražio milosrđe za brigadire HV-a Perkovića i Mustača, koji toj istoj grupaciji nisu smetali 90-ih kada su im usred embarga dopremali oružje, dok su bili Šuškova desna ruka, kada su formirali hrvatsku obavještajnu zajednicu, kada ih je predsjednik Tuđman osobno odlikovao, kada su predavali na Obavještajnoj akademiji?
I danas, o "prokletim judama, izdajnicima, udbašima, orjunašima i vječnoj sramoti", šapuću u poluglasu. Čak i na njih je svrnuo pogled svojim pismom Ante Gotovina, riječima kako o gladi može govoriti siromah, o ratu onaj koji ga je proživio, o slobodi onaj koji ju je jednom izgubio, o pravdi oni koji su otrpjeli nepravdu. Sve je to jednom bio - a ne oni - taj locirani, identificirani, uhićeni i transferirani general koji je davno rekao da rat pripada povijesti, ali ga ni tada, kao ni danas, nisu željeli čuti.
