Naslov današnje kolumne posudio sam iz lijepe i umilne pjesme, sevdalinke.
Kud god sam hodao, a nahodao sam se, s kim god sam razgovarao, a narazgovarao sam se, dobronamjerni ljudi pokazivali su poseban odnos prema Bosni i Hercegovini. Svoje oduševljenje pokazivali su prema onome što su vidjeli i doživjeli i onome što su od svojih sugovornika čuli. To se najbolje moglo osjetiti i doživjeti u veljači ove godine prigodom obilježavanja četrdesete obljetnice Zimskih olimpijskih igara.
Uvijek sam se pitao zašto se, tu i tamo, naša zemlja doživljava kao težak bolesnik na obalama Save, Drine i smaragdne ljepotice Neretve kada ona ponosno i prkosno stoji i odolijeva vremenu, podjelama i nevoljama koje su je zadesile. Je li njezina nesreća u moćnim planinskim masivima Jahorine, Bjelašnice i Vlašića, u plodnim poljima Posavine i Podravine, plavetnilu Jadranskog mora, čudesnoj svjetlosti koja svojom snagom vlada tijekom cijele godine pa je neodoljiv mamac za one kojima nikada nije dosta i koji su u neprestanim pohodima prema tuđim staništima i tuđim granicama? Tuđa pamet i tuđa uprava nikada i nikom nisu dobro donijele.
U jednoj svojoj priči nobelovac Ivo Andrić piše:
"Malo imućniji čovjek pita svoga susjeda: Što misliš, koji je paša najbolji koji je u Bosnu došao?, a ovaj mu bez razmišljanja odgovori: Najbolji je onaj paša koji je iz Stambola pošao, do Sandžaka došao i vratio se a da u Bosnu nikada zakoračio nije."
Kada su se ratni nesporazumi izlili iz svoga korita i sve poplavili, kada se ljudima razum zamutio i kada se sve urušilo i postalo bez smisla i dostojanstva, istinu – čistu, nepatvorenu i zlatnu, znaju izgovarati samo hrabri, moralni i odgovorni ljudi. To su oni kojima nije stalo do toga što će o njima misliti i govoriti susjedi i poznanici, politički ili vjerski moćnici. Oni misle kako misle, oni pišu kako pišu, njihova je savjest jedini savjetnik za ono što rade, što žele reći i kakvu poruku gradu i svijetu žele poslati. Takav dojam ponio sam sa sarajevskog predstavljanja knjige "Tajni vilajet" autora dr. Edina Garaplije.
Nije lako govoriti i svjedočiti o vremenu u kojemu je život čovjeka vrijedio pedeset feninga, onoliko koliko stoji metak za onog koji ne slijedi pokret ili govori ono što moćnim ljudima -gospodarima života i smrti, nije odgovaralo i što ih je ugrožavalo. Na sarajevskoj promociji knjige autor je, gorda držanja, hodao od reda do reda i pozdravljao one koji su, dobra srca, došli pozdraviti njegov životni put i borbu protiv onih koji su pošli sve pokoriti i podrediti sebi i svom svjetonazoru. Doktoru Edinu Garapliji nije teško svjedočiti jer njegova su vrela bogata i autentična. Odvažnost autora knjige o prikazu sarajevskih godina rata dostojna je naklona do poda.
Po Bosanskom kulturnom centru pisac je hodao i koračao lako i slobodno, ponosno i odvažno, kao čovjek koji se ne boji nikakve neugodnosti koja je izvan njega. Poistovjetio se s ugođajem koji je došao s dragim ljudima na promotivnoj večeri: sveučilišnim profesorima Edinom Pobrićem i Nedžadom Korajlićem, književnikom Josipom Kneževićem i televizijskim voditeljem Mimom Šahinpašićem. U Bosanskom kulturnom centru sreo sam uljudan, akademski, civiliziran svijet.
Put od rova i borbenog položaja, ratnog vihora i bezumlja, do zeničkog kazamata, sudskog procesa, znanstvenog ushita i katedre sveučilišnog profesora isprepleten je i dramatično ispričan na četiri stotine stranica uzbudljive knjige.
Ratnici su, što je potpuno razumljivo, bijesni ljudi. Iz svakoga njihova pogleda često izbija gust, taman šumski mrak. U zeničkom kazamatu svaki je susret nejasna i opaka životna prijetnja. Neočekivane, nekada i naručene prepreke, iskrsavaju u jednom trenu. Opasnost vreba sprijeda i otraga, odozdo i odozgo. Neizvjesnost je, iz dana u dan, po svim oblicima teška i neizvjesna.
U vremenu kada je zemlja napadnuta i u ratu, svako stvorenje koje gmiže brani se i za sebe traži spas i pogodan izlaz. Nijedan nije siguran. Svatko traži zaklon jer je opasnost na svakom mjestu i u svakome trenu. Usplahireni ljudi natjerani su na aktivnu dramsku ulogu kojoj se ne vidi kraj ni granica konačna raspleta. Najgore od svega je kada se puške dočepaju nerazumni i pohlepni ljudi željni tuđe zemlje i tuđega dobra. To je vrijeme kada se život susjeda, prijatelja i poznanika baci pod vojničke čizme i tako život postane kraći od travke i proljetne rose.
Tu se izrode i na javnoj sceni pojave ljudi koji ne znaju ni za Boga, ni za dušu, ni za svoj obraz i počnu krčmiti Bosnu, s njom i Hercegovinu, poput zrele posavske ili semberske lubenice.
Kada je u pitanju naša šarolika zemlja i njezina povijest, svjedoci smo da se čovjek od čovjeka svemu može nadati. Da može očekivati i dočekati i ono što je mislio da nikada neće dočekati, a kamoli doživjeti. Osobito kada čovjek položi prisegu da će liječiti svakoga bolesnog čovjeka ili braniti svakoga optuženika, bez obzira na težinu zlodjela koje je počinio.
Temeljni postulat odvjetničkog poziva jest braniti slobodu, čast i dostojanstvo čovjeka koji se nađe u okolnosti progona, kada ga netko, po svome sudu i svome interesu, tuži i sudi. Izdati nemoćna čovjeka koji se našao na optuženičkoj klupi – to je izdaja gora i teža od svake druge podmukle izdaje. To je profesionalni zločin da teži biti ne može. On je bolniji od svake druge boli. Knjiga dr. Edina Garaplije skinula je masku s lica nekoliko – u Sarajevu i cijeloj zemlji poznatih ljudi – liječnika, sudaca, odvjetnika i političkih djelatnika. Na vidjelo su izbile izopačene osobine koje se na tim ljudima nisu mogle uočiti, za koje se ni pretpostaviti nije moglo da postoje i da njima upravljaju.
Kada je u pitanju đavolji odvjetnik, zastao sam u nevjerici. Kada sam u nastavku na stranicama knjige vidio da je tijekom rata, za različite nečasne radnje bio osuđen na pet godina zatvora i da ga je predsjednik države Alija Izetbegović pomilovao, sve je bilo jasno. Shvatio sam da je to isti izopačen i opasan svijet. Unatoč svemu, živim s neuništivom željom za pravdom, za drugačijim životom, za boljim i sretnijim vremenima.
U svakom kaznenom postupku častan čovjek i branitelj može predlagati i odustajati, dodavati i oduzimati koliko je za uspješnu obranu potrebno. U svome završnom govoru i obraćanju časnom sudu mora težiti zvjezdanim visinama. Istina, može se i stropoštati u provaliju izdaje i neoprostiva grijeha. Sve se mora promatrati kroz mjesto i vrijeme u kojem se kazneno djelo počinilo.
Iz opkoljena Sarajeva nije bilo izlaza. Nije bilo sigurna smjera. Na svakom koraku, na putu do slobode, mogla se pojaviti neočekivana prepreka, zamka i smrtna opasnost u kojoj nema pomoći. Susret s ljudskom spodobom zamračena pogleda koji u rukama drži puščetinu iznad koje vrišti bajunet željan krvi, koja vrišti crna i gora od ražnja koji se može vidjeti u Jablanici ispred ugostiteljskog objekta dragog pokojnika Gojka Jelačića.
Takav čovjek, preplavljen mržnjom prema drugom i nešto drugačijem, postaje veći od svake neprelazne planine. On je pripravan i jedva čeka na zapovijed: "Pali!" Neugodan je susret s ljudima koji su spremni ubiti i posljednju nadu, zamračiti posljednji vidik. U takvim životnim neprilikama svašta se može dogoditi, pa i ono što s tim nesretnikom nema i nije imalo nikakva duhovnog i moralnog dodira.
Davno sam, u ranome djetinjstvu, gledao svoju pokojnu baku Ivu, plemenitu i pobožnu ženu zrelih godina i bistre pameti kako, u trenucima nevolje i opasnosti, kada se nebo zatamni, munje počnu sijevati, gromovi pucati, istrči pred kuću i moli da je svatko može čuti: "Kuge, rata i zle godine, sačuvaj nas, Gospodine!"
Moja pobožna baka vjerovala je da će svojom molitvom pomoći da se oblaci rastjeraju i opasnost smiri. Medicinska znanost uznapredovala je do neslućenih razmjera. Kugu i njezinu posestrimu koronu uspješno je nadvladala. I kancerogenim bolestima navješćuje se kraj.
Sve je moguće istražiti, sve nadići i nadvladati, ali ljudski rod stoljećima ne uspijeva primiriti svoju narav i pohlepu za tuđom zemljom i tuđim dobrom. Od naših postratnih očekivanja nije ostalo ništa. Ništa, osim nagomilane patnje i beznađa i novoga vala nesnošljivosti s oznakama regionalnih, konfesionalnih i nacionalnih podjela. Ljudi u očaju i beznađu ne vide smjer svojih životnih puteva, ne vide neku mirnu i sigurnu uvalu pa bježe.
Neman se razmnožila i svakim dijelom zemlje počela gmizati u namjeri da svojim zločinima zatre svaki trag, a krivnju prebaci onome tko s tim nije imao dodira. Knjiga dr. Edina Garaplije govori o nevjerojatnim obračunima na sarajevskom ratnom, vrelom asfaltu. Siguran sam da bi film o ratnim danima tek punoljetnog mladića, na sarajevskom, venecijanskom, canneskom i svakom drugom filmskom festivalu, osvojio Zlatnu palmu, Oscara i svaku drugu palmu.
Do početka sudskog procesa ubijeni su Hakija Turajlić, potpredsjednik Vlade BiH, dr. Irfan Ljubijankić, ministar vanjskih poslova, Nedžad Ugljen, zamjenik ravnatelja AID-a, i Jozo Leutar, doministar unutarnjih poslova. Talijanski filozof, teolog i pjesnik Camanela u svome znamenitom djelu "Civitas soli" opisao je pojam i svoje viđenje idealne državne zajednice. Pisao je o državi u kojoj moraju vladati mudrost, razum i ljubav. Vrijeme o kojemu piše dr. Garaplija bilo je lišeno svega: državničke mudrosti, razuma, ljubavi.
Zemljom je vladao i upravljao kaos.
Preuzeti obranu ozloglašena čovjeka koji čami u dubokom zeničkom zatvoru bio je izazov i velika hrabrost. Nisam mogao izdati svoj odvjetnički postulat i prisegu. Davno sam napisao i u kamenu uklesao svoju odvjetničku prisegu: Ako optuženika i čovjeka u nevolji napuste svi – društvo, prijatelji i najbliži srodnici, njegov branitelj mora ostati s njim kao posljednja nada i jedina utjeha. To je odvjetnički postulat za sve prilike i za sva vremena.
S tuzlanskim kolegom Farukom Balijagićem prihvatio sam sudjelovati u obrani čovjeka uz kojega su ostale samo dvije nemoćne žene – zabrinuta majka i zaljubljena djevojka.
Na drugoj strani bili su vlastodršci, njihovi poslušni snajperisti i đavolji odvjetnik, koji se teško ogriješio o moral i kodeks odvjetničke etike. Bio je, kako piše dr. Garaplija, savjetnik za mnoga zlodjela koja su u to vrijeme počinjena. Vremenska kazna zatvora u trajanju od 13 godina natjerala je mudrog zatvorenika da đavoljem odvjetniku otkaže punomoć i zaštitu potraži na drugoj strani. Ući u postupak koji će se dotaknuti vodećih političkih, stranačkih i obrambenih struktura bio je proces velike neizvjesnosti i osobne opasnosti.
Pravna bitka za obranu života Edina Garaplije plovila je mutnim vodama pravosudnog bespuća. U Domu za ljudska prava šest domaćih sudaca glasovalo je protiv, a šest stranih sudaca – za obnovu sudskog procesa. Kako je sudskim vijećem predsjedao poznati talijanski sudac Giovanni Grasso, njegov je glas bio dodatna vrijednost.
Naložena je obnova procesa.
Odškrinula su se vrata pravde.
Zaustavili smo mafijašku hobotnicu.
Ponosni smo na uspješnu obranu Edina Garaplije i činjenicu da smo složen kazneni predmet, za razliku od đavoljeg odvjetnika i njegovih ucjena, obavili pro bono, bez pripadajuće naknade.
Knjiga Edina Garaplije u pozitivnom smislu dotiče se Joze Leutara i njegova ubojstva. Šestorica optuženih Hrvata oslobođena su kaznene odgovornosti. Lažni svjedok, okorjeli kriminalac, naplatio je svoju nečasnu zadaću s pola milijuna maraka. Druga polovina, prije pravomoćna okončanja sudskoga procesa, isplaćena je predstavniku tadašnjeg Ureda visokog predstavnika.
Jednom prigodom, u popodnevnim satima, oglasio se uredski telefon.
"Dobra večer, ja bih želio razgovarati s gospodinom odvjetnikom", s druge strane čujem odmjeren, baršunast glas.
"Izvolite!", rekoh.
"Imam potrebu razgovarati s Vama, a nisam baš u prilici doći do Mostara. Ako nekada idete prema Tuzli, ja bih vam bio zahvalan kada biste u tom mjestu, u našem hotelu, zastali i popili kavu. Usput da Vam kažem da je moj pokojni brat bio županijski tužitelj u Sarajevu i o Vama uvijek lijepo govorio. Ili kada idete u Sarajevo, to nije daleko, i ja bih došao. Umirovljenik sam i nerado vozim", reče mi.
"Dobro, mogli bismo se vidjeti tada i tada, u toliko i toliko sati i na tom mjestu." Po dogovoru, dogodio se taj susret. Sjedim i razgovaram s čovjekom potpuno zrele i poodmakle životne dobi, ugodne vanjštine i uredne, gospodske odjeće. Znate", počne govoriti, "svjedok sam nekih događaja. Ne znam do kada će netko od nas ovom zemljom hodati. Bio sam to i to, u tom objektu noćevali su različiti ljudi. Bila je naredba da se njihov boravak vodi na neka druga imena. O ubojstvu doministra Joze Leutara znam mnogo. Vama kao osobi iz tog procesa želio bih sve ovo ispričati…"
Svoja saznanja prenio sam nadležnim istražiteljima. Još uvijek je stanje policijsko-pravosudnog muka.
"Dva liječnika, dva suca i đavolji odvjetnik, jedan za drugim, umrli su od iste bolesti. Bez obdukcije", kako piše Edin Garaplija. Duboka država sklanjala je sve koji su o zlim vremena znali i koji bi u jednome času mogli progovoriti.
Tako na 316. stranici dr. Garaplija piše:
"Karkin Fahrija, đavolji odvjetnik, bio je blizak Ismetu Bajramoviću Ćeli, Ramizu Delaliću, Jusufu Prazini. Bliska veza spajala ga je s Alijom Delimustafićem, prvim predratnim ministrom policije. On je svoj četvorici stajao iza leđa dok su obavljali crne poslove za njega i za službu. Nad ovom grupom opasnih namjera iz sjene je bdio Asim Dautbašić, oči i uši vrha vlasti u opkoljenom Sarajevu…"
Tumačeći ovu stranicu knjige izvlači se siguran zaključak da je o svemu odlučivao stari i jedan mlađi prezimenjak. "Uklanjali su svakog čim bi se ukazala opasnost da bi mogli progovoriti. Ramiz Delalić izrešetan je u središtu Sarajeva samo par dana nakon što je pred tužiteljima potvrdio da su ga Kemo Ademović i Bakir Izetbegović huškali da likvidira Nedžada Ugljena, dindušmanina. Dr. Dobrača Ilijas, dr. Sulejman Redžić, sudac Amir Jaganjac, sudac Salem Miso i đavolji odvjetnik – svi su, na pragu srednjih godina, pomrli od srčanog udara sa simptomima kakve ostavljaju injekcije cijankalija koje je koristila grupa Ševe." Tako piše autor ove zanimljive i uzbudljive knjige.
