“Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, u mojim očima ništa nije bolje ni vrjednije od mostova. Oni su važniji od kuća i svetiji od hramova. Oni su u službi najvećih i najčešćih ljudskih potreba i ne služe ničem što je tajno ili što je zlo”, piše nobelovac Ivo Andrić.
Za naše vrijeme bilo bi korisno i poučno da je mudri nobelovac napisao koju riječ i o onima koji mostove ruše. O onima koji iza sebe ostavljaju duboke provalije koje će ljude i narode odvojiti i tko zna na koje vrijeme ozbiljnije razdvojiti. Kada su u pitanju mostovi i veliki spektar ruševina, osobito onih u središtu grada Mostara, i slijep čovjek vidi i površan pravnik zna da ne postoji ni jedno kazneno djelo pod koje se ponašanje naših naroda (osobito nekih) ne bi moglo svesti i podvesti.
Jer iza nas je naopako, surovo i genocidno kažnjivo ponašanje. S njim se povijest podičiti ne može i s takvim nepodopštinama pravna država mora se obračunati. Kada se to dogodi, onda će u europskim natjecanjima Velež i Zrinjski igrati na svojim stadionima i neće poput ubogih beskućnika trčati po sarajevskim i širokobriješkim livadama. Svjetske plivačke zvijezde Amina Kajtaz i Lana Pudar neće napuštati obitelj i pripremati se daleko od svoga doma. Jedna u Zagrebu, druga u Sarajevu.
Stotinu i peta obljetnica od rođenja našeg velikog pjesnika Maka Dizdara (1917. - 1971.) prošla je potiho, a napisao je najbolje stihove o životu i smrti. To mnogi govore. To veliki pjesnici priznaju. Samozatajni, a veliki mostarski pjesnik Miro Petrović, čiji su stihovi i svaka misao za u kamen uklesati, također.
U duhu minulog zatamnjenog vremena antologijski stihovi Maka Dizdara: “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana”, mogu se prepjevati: Naša je zemlja zločinom i genocidom zasijana. Ogrnuta i zasuta.
Je li to baš tako?
Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, dva desetljeća i koju godinu više, jedan za drugim, odvijali su se veliki i složeni sudski procesi. Veći, teži i složeniji ne mogu biti. U najtežim kaznenim predmetima koji za sobom nose genocidnu kvalifikaciju i doživotnu kaznu zatvora, sudjelovala su trideset i četiri najeminentnija međunarodna suca. U tijeku procesa saslušane su optužene osobe, saslušane stotine svjedoka tužiteljstva i obrane, pregledane, proučene i sučeljene stotine tisuća relevantnih dokumenata, preslušani kilometri snimljenih razgovora, proučena brojna znanstvena djela, pregledane stotine filmova i na koncu zaključeno da je u srpnju 1995. godine u Srebrenici počinjen genocid.
To je kraj.
To je amen!
Zašto?
Zato što ne postoji čovjek i zato što ne postoji, niti je ikada postojalo, sudsko vijeće koje ne može pogriješiti. Ali o istoj temi nemoguće je pogriješiti dvanaest puta. Dvanaest puta zaredom! Kao odvjetnik s dugogodišnjim iskustvom, sam sebe pitam:
- Tko sam ja da osporavam ono što su 34 suca Međunarodnog suda za ratne zločine utvrdila pa da kažem: u srpnju 1995. godine u Srebrenici nije počinjeno kazneno djelo genocida? A da pritom nisam čuo optužene osobe, svjedoke i vještake, pregledao tonske i slikovne zapise, pročitao brojna znanstvena djela, pogledao ozbiljne filmove.
To bi bilo neozbiljno, neodgovorno i neuvjerljivo.
Kada je saznao za plan ratnih djelovanja, general Ratko Mladić, obrazovan vojni zapovjednik, 1992. godine kaže:
“Ljudi moji, pa to je genocid!”
Ne znam kako će Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik civiliziranom svijetu ovo objasniti.
Ne tako davno aktualni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine govorio je da je u Srebrenici počinjen genocid, da je to utvrđena pravna činjenica i da se o tom nema što više pričati. Dr. Perović, povjesničarka i državnica, kaže: - Ne postoji čovjek prosječne inteligencije i građanske svijesti koji može reći da se u srpnju 1995. godine u Srebrenici dogodio strašan zločin, a ne genocid.
Međutim, s nekim našim političarima sve je moguće. Jer danas nema priznanja zločina. Nema isprike. Nema razlike između časnih ljudi, vitezova i junaka, i onih koji su ratovali protivno utvrđenim pravilima ratovanja, Ženevskim i inim konvencijama.
Vrhunac bezumlja dogodio se u Južnoj Srbiji.
Osuđeni ratni zločinac za progon i ubojstva civila na Kosovu proglašen je počasnim građaninom rodnog grada. Uz to, imenovan je predavačem na Vojnoj akademiji, a ministar obrane dočekao ga zdravicom:
“Ovo je čovjek koji treba biti uzor kadetima naše akademije”.
Ivo Andrić napisao je jednu sjajnu misao:
“Najgore je ono vrijeme u kojemu sve može biti istina, u kojemu mudar čovjek zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. Tada je sve moguće!”
I dan-danas naša zemlja živi životom podzemlja.
Održava se na fermanima visokih predstavnika međunarodne zajednice. Predstavnika čije ponašanje, nekada, ne razumijem i za koje ne bih mogao dati konačnu, jasnu i preciznu ocjenu.
Ocjenu iza koje bih mogao stajati i braniti je. Stoljeća osmanskog zuluma, brutalne austrougarske okupacije, socijalističke kolonizacije, nacionalizacije i inih nepodopština, na kolektivnoj svijesti naroda ostavila su ozbiljne posljedice. Ozbiljne ožiljke ostavit će skupni sastanci s osobom koja nije politička čokolada. Pamte se njegove poruke: “Za jednog našeg, ubit ćemo stotinu njihovih. Nije ovo njihovo, ovo će biti naše. Živjet ćemo u velikoj, zajedničkoj državi!”
U ovo vrijeme takvi sastanci su invalidne naravi. Lideri pozicije i oporbe trebali su se sastati s visokim predstavnikom i po načelu “brk u brk” raspraviti sva pitanja kako bi ova zemlja, umorna i ponižena, mogla napraviti prvi ozbiljniji iskorak prema svome prirodnom odredištu.
Prema Europskoj uniji.
Na ovaj način visokom predstavniku, Europskoj uniji, Sjedinjenim Američkim Državama i NATO savezu opaljena je žestoka bh. šamarčina.
Šamarčina koja zvoni u ušima međunarodne zajednice.
Na sve strane širi se ozračje mržnje, netrpeljivosti, inata i potrebe za novim obračunima. Kao da se na našim prostorima, po nekom ustaljenom ritmu i redu, trebaju događati jad i nered. Ipak, ne treba gubiti nadu. Jednog dana ovo zlo protutnjat će kroz našu zemlju. A nakon svega nastavit će se normalan život, pun ritma i uspona. Naravno, ako visoki predstavnik ne iznevjeri svoje inauguralno obećanje:
“Nisam ja veliki vezir, ali ću upotrijebiti svoje bonnske ovlasti u slučaju ugrožavanja teritorijalnoga integriteta Bosne i Hercegovine!”
“Živi bili pa vidjeli”, kaže jedna pučka uzrečica.
Ovih ljetnih dana, dok je vremena malo više, u ruke mi je došla sjajna knjiga znamenitog bosanskohercegovačkog i hrvatskog književnika Josipa Mlakića. Knjiga se zove “Na Vrbasu tekija”.
Za onoga tko je čitao Andrićeve Fratarske i ine bosanske priče, one koje su se doticale života u našoj zemlji, književno djelo Josipa Mlakića ni u čemu ne zaostaje. Svoje oduševljenje, s nekoliko crtica, želim podijeliti s čitateljima Večernjega lista i čitateljima mojih kolumni. Neka to bude i preporuka za ovo, zaista iznimno vrijedno književno djelo.
“Jedne večeri dođe k fra Anti, bosanskom svećeniku franjevačkog reda (str. 38 i 39), sluga preuzvišenog biskupa Josipa Strossamayera (1815. - 1905.) i prenese mu biskupov poziv da ga sutra ujutro posjeti. Ujutro se fra Ante spremi i ode. Biskup ga izvede u šetnju u biskupov park.
- Biste li Vi meni učinili jednu stvar? - upita biskup. Fra Ante bez razmišljanja prihvati.
- Doznao sam da se u Vašim samostanima nalazi cijeli niz prekrasnih i vrijednih starina. Molio sam vaše starješinstvo da mi ih ustupi pa ću ih postaviti u zagrebački muzej. Šteta je da toliko blago uzalud propada u mraku samostana, a i vremena su teška i nemirna.
Što pronađete, pokupite i donesite ovamo u Đakovo - reče to biskup onako pomalo svisoka.
Nakon početnog šoka, fra Antu je spopao bijes.
- Mi smo to stoljećima čuvali od Turaka. Znali smo to sačuvati i u vremenima kada su samostani gorjeli. Sada nam ih vi oduzimate, to je tužno. I žalosno je.
- Ne plašite se - reče biskup pokroviteljski: - Te stvari će biti smještene u Zagrebu, tu ćemo ih čuvati za Vas, sve dok Bosni ne osvanu bolji dani.
Fra Ante se sagne, podigne sa zemlje kamenčić te ga pokaza biskupu.
- Vidite ovaj piljak? Ne vrijedi ništa, ali da nam je ostavljen od naših predaka, mi bismo ga cijenili više nego dragi kamen, a kamoli toliko samostansko blago…”
Bosni i Hercegovini ne svanuše bolji dani, niti se vrijedne umjetnine vratiše u Kreševo, Fojnicu, Guču Goru i Kraljevu Sutjesku. Otputovale su na put bez povratka.
Ostale su kod onih koji na našu zemlju gledaju nekako svisoka.
Svisoka, iako su u njoj korijeni nobelovca Ive Andrića i Vladimira Preloga, Ivana Meštrovića, kipara svjetskog glasa, književnika Meše Selimovića, pjesnika Antuna Branka Šimića, znanstvenika Ruđera Boškovića i Predraga Matvejevića, umjetnika Gabrijela Jurkića, Mersada Berbera i Jovana Bijelića. I stotine drugih jednako vrijednih znanstvenika, književnika, pjesnika i umjetnika.
