Hrvate su tijekom povijesti snažno obilježile migracije. U različitim vremenima odlazilo se iz različitih razloga. Ponajviše iz ekonomskih i političkih. Ako je neko mjesto simbol iseljavanja, onda je to Duvno, odnosno Tomislavgrad. Zbog svoga nacionalnog naboja do demokratskih promjena nije se uklapalo ni u jedan sustav. Svi su ih režimi, od Osmanskoga Carstva, Habsburške Monarhije, njemačkih nacista, jugoslavenskih komunista, progonili, a one što su ostajali iscrpljivali su siromaštvom. Čim je osamdesetih bivša država liberalizirala odlaske na Zapad, Duvnjaci su pohrlili prema njemu. Uglavnom mladići i očevi u punoj radnoj snazi.
Sa završetkom rata odlazile su cijele obitelji, među njima i intelektualci koji su imali dobra radna mjesta. U Tomislavgradu danas živi oko 30 tisuća stanovnika, a nekoliko generacija izvan njega ima oko 100 tisuća. To ga svrstava u jedno od najraseljenijih mjesta u svijetu. Na to podsjeća i spomenik gastarbajteru u središtu grada, koji se nalazi u zagrljaju Bosne, Dalmacije i Hercegovine. Zato je često ono "i" između BiH i RH.
Danas su i oni koji su ostali i oni koji su otišli jednako razočarani što su nakon svih desetljetnih snova (p)ostali samo hrvatska dijaspora. Političkim, kulturnim, sportskim i raznim drugim sponama čuvaju vezu s matičnom domovinom. Jedna od njih je Izbor za Miss Hrvatske. Nevjerojatno, dosad su čak tri najljepše Hrvatice bile iz malog Tomislavgrada. Prije 28 godina krunu je nosila Anica Martinović, koja je s roditeljima živjela u Njemačkoj, prije četiri godine Katarina Mamić, čiji su roditelji svoj dom pronašli u Hrvatskoj, i prošlog tjedna Tomislava Dukić, koja živi u Tomislavgradu. Njih tri potječu iz triju različitih i ujedno najbrojnijih duvanjskih dijaspora: hrvatske dijaspore u Njemačkoj te onih u matičnoj i vlastitoj domovini (iako su u BiH konstitutivan narod). Duvnjaci, kao i većina Hrvata u BiH, takav status doživljavaju bogatstvom i prokletstvom. Sve su to njihove domovine, ali…
Život u bivšoj, a i u sadašnjoj državi koja im je, blago rečeno, maćeha tjerao ih je u borbu na preživljavanje. Zato su morali biti bolji i radišniji od drugih kako bi bili ravnopravni. Takav status učinio ih je još uspješnijima. Mali Tomislavgrad dao je velike sinove hrvatskog naroda. Iz njegovih su sela čak četiri biskupa na službi u RH: zagrebački i splitski nadbiskupi Dražen Kutleša i Zdenko Križić, varaždinski biskup Bože Radoš, pomoćni đakovačko-osječki Ivan Ćurić.
Poput biskupa, tako su se i brojni sportaši podrijetlom iz Tomislavgrada u Hrvatskoj uspinjali do trona. Spomenimo izbornika u boksu Peru Tadića, nogometnog trenera Branka Ivankovića, rukometaša Vladu Šolu, košarkaša Mateja Mamića, nogometaša Ivana Krstanovića, braću Mamić i brojne druge iz tog mjesta. Kao i političare Ivića Pašalića, Jozu Radoša, legendarne zapovjednike Jozu Miličevića, Miljenka Filipovića, gospodarstvenika Josipa Jurčevića, književnike Stjepana Čuića, Petra Miloša… Dakako, brojni su uspjeli i izvan Hrvatske, poput Virgilija Nevjestića, kojeg se smatra najvećim europskim grafičarom.
Pobrojavanje poznatih svakako bi bilo nepotpuno bez hajduka Mijata Tomića. O njemu su opjevane mnoge legende. Jednako kao i o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju. Danas neki dvoje je li se prije gotovo tisuću i sto godina proglašenje kraljem uopće dogodilo. Jednako kao što se propituje može li Tomislava Dukić, zato što je iz druge države, predstavljati Hrvatsku na Izboru za Miss svijeta. Koliko god zbog Tomislavgrada osporavali kralja Tomislava i "kraljicu" Tomislavu, njihove krune ostat će u kolektivnom sjećanju kao simbol jednog naroda kojeg su svi htjeli razvlastiti. I raseliti!
