Ante Kukrika jedan je u nizu čapljinskih rukometnih bisera, ali uz talent uspio je napraviti respektabilnu karijeru o čemu govori u intervjuu za Večernji list BiH. Poput sugrađanina Nikole Prce bio je glavni igrač u mladim vrstama Hrvatske, ali je kao senior branio boje BiH. Trenutačno nastupa za Besa Famigliu, dvostrukog uzastopnog prvaka i pobjednika kupa Kosova.
Gdje ste sve igrali do sada?
- Teško pitanje, teško se sjetiti svega. Počeo sam u Čapljini kao klinac, poslije toga prelazim u Metković gdje ostajem četiri godine, pa Tunis tri godine, Italija, Rumunjska dvije godine, zatim Vardar, Tatran Prešov, Libanon i u posljednje tri sezone Kosovo.
Kako je bilo u Libanonu?
- Dobro. Tamo smo bili ja i Prce oko pola godine. Međutim, situacija se politički pokvarila, počelo se i pucati. Nije bilo baš ugodno pa smo se vratili natrag. Što se rezultata tiče, bilo je solidno, osvojili smo prvenstvo i kup, igrali Azijsku ligu, ali nije završilo kako je moglo, bili smo na kraju šesti, a gazda je očekivao puno više...
Sada ste na Kosovu, kakav je rejting rukometa tamo?
- Pa, i ja sam se iznenadio. Da budem iskren, nisam imao kluba, bilo je nekih ponuda, ali ništa prihvatljivo. Javili se ljudi s Kosova. Bio sam skeptičan u početku, ali dogovorili smo se brzo, otišao sam vidjeti i ostao. Odlično je, bar taj moj klub. Dosta se ulaže, klub se diže, već tri godine igramo u Europi, prolazimo po dva kola, a dogodine će prvak Kosova igrati kvalifikacije za Ligu prvaka! Dvije godine zaredom osvajamo prvenstvo i kup. Liga nije baš jaka, dva su dobra kluba, ostalo skromni, ali napredak je očit.
Za Antu Kukriku kažu da je pravi profesionalac. Sve ugovore je odradio do kraja i naplatio, ali da nije postigao koliko je mogao?
- Slušajte, što se ugovora tiče, imao sam sreću. Jedino od Metkovića nisam sve naplatio, ostalo je bilo kako smo se dogovorili.
Dušebrižnici će reći da je greška bio prijelaz u Metković na početku karijere?
- U tom trenutku budući da sam igrao za kadetsku reprezentaciju Hrvatske i bio kapetan, mogao sam birati između Zagreba i Metkovića. Zagreb je tada bio u velikoj krizi. Na preporuku mog trenera Dragana Sutona, koji je nezaobilazan u mojoj karijeri, odlučio sam se za Metković. Da sam u Zagreb otišao, možda bih više igrao. Metković je tada bio europska ekipa, Balić, Metličić, Lacković, to je bilo iskustvo za cijeli život, kraj njih se baš nisam naigrao. E sad, je li taj prijelaz bila greška ili ne, ja mislim da nije.
Rukometni znalci su vam proricali bogatiju karijeru?
- Nije to baš kako se priča. Mi gledamo lokalno, rukomet na Balkanu. U svijetu je to puno jače, puno više novca se ulaže u rukomet. Ovdje se dosta igrača nametnulo, možda je bilo i većih talenata od mene i Prce, ali mi smo odskočili zato što smo se maknuli na vrijeme. U rukomet u Čapljini se ne ulaže. Ako se onda na vrijeme ne maknete, nema vas nigdje. Realno gledajući moglo je više, ali i manje, uglavnom ja sam zadovoljan.
Kako i ne bi bio zadovoljan kada je osvajao naslove prvaka sa šest ekipa na tri kontinenta. Ukupno je branio boje 12 klubova iz 11 zemalja, od čega je u tuniškom Club Africanu s kojim je osvojio afričku ligu prvaka boravio u dva navrata. Pregršt naslova, karijera za respekt, ostaje dojam da je uz više ambicija mogao i još više.
